SDP prvo mora naći, i izabrati, lidera s autoritetom, a onda može krenuti u pripreme za osvajanje vlasti na samom terenu, na lokalnim izborima
SDP je na izborima 5. srpnja dobio manje glasova nego ikad od 2000. godine do danas. Odnosno, od 1995. godine, jer je pet godina kasnije pobijedio i s koalicijom osnovao trećesiječanjsku vladu s Ivicom Račanom na čelu. Odmah nakon poraza Davor Bernardić se povukao, i najavljeno je da će novo vodstvo biti birano u rujnu ove godine.
No, u stranci ima i onih koji ne misle da je to potrebno. Misle da bi SDP trebao najprije odraditi lokalne izbore u svibnju iduće godine, jer da se neće stići konsolidirati do proljeća s novim vodstvom, a da je cilj barem na lokalnim izborima pokazati da je stranka još jaka, već kad je tako brutalno izgubila na nacionalnoj sceni.
To bi, međutim, jednom riječju, bilo – samoubojstvo.
Prvo, SDP pod Bernardićem živi je primjer da politička partija bez jakog lidera ne vrijedi skoro ništa. Primjer za to je i Andrej Plenković u HDZ-u: malo bi povjerenja u tu stranku imali birači da na vrhu stranke nije osoba koja na svoje ime dobiva glasove, a pogotovo ne bi rezultat bio takav da se bez žetončića može brzopotezno formirati nova vlada. SDP stoga prvo mora naći, i izabrati, lidera sa autoritetom, a onda može krenuti u pripreme za osvajanje vlasti na samom terenu, na lokalnim izborima. Takav lider uostalom imat će prilike arbitrirati i o tome tko je uopće dobar kandidat za pobjedu u pojedinim sredinama – je li to u Zagrebu Gordan Maras ili netko drugi; je li to u Rijeci Vojko Obersnel koji nije dobio podršku birača za Sabor, ili Marko Filipović, ili možda netko treći unutar mlađih, novih snaga. I tako redom.
Drugo, upravo taj novi liderski autoritet može spriječiti daljnje sukobe na terenu u stranci. Ako se izbori budu odgodili do ljeta iduće godine, u svakoj od sredina postojeći će akteri voditi lokalne ratove na onim istim pozicijama na kojima su bili i protekle četiri godine, i zbog kojih SDP i jest izgubio parlamentarne izbore. Osim Bernardića, naime, za taj su poraz krivi i svi oni u općinskim, gradskim i županijskim organizacijama koji nisu prstom maknuli da se birače dovede na birališta, pa čak ni same stranačke članove. Oni su u dubokim rovovima svojih starih podjela, i sve dok isti ljudi odlučuju o istome, pomaka za tu stranku ne može biti. Upravo suprotno, SDP na lokalne izbore mora izaći s potpuno novim ljudima, jer stari su već dokazali dokle su stranku doveli.
Treće, obezglavljeni SDP sigurno ne može biti ni jaka opozicija u parlamentu. Osim što su s tih lista u Sabor prošli i mnogi za koje javnost tek sad prvi put čuje, i koji će se kroz četiri godine možda profilirati u neke nove mlade lavove, ali sada to još definitivno nisu, činjenica je da najveća stranka oporbe ipak mora voditi glavnu riječ u Saboru nasuprot HDZ-u. Ako se izbori u stranci ne održe brzo, u Saboru će tu ulogu vrlo lako i vrlo brzo preuzeti zastupnici grupacije Možemo, sve odreda prekaljeni aktivisti koji itekako znaju biti glasna opozicija. Znali su to biti Milanu Bandiću, pa će znati i Andreju Plenkoviću. Ako bi SDP u tom interregnumu do odgođenih izbora 2021. ulogu oporbe prepustio Tomislavu Tomaševiću, Radi Borić i ostalima iz ekipe Možemo, možda bi za SDP do lokalnih izbora bilo prekasno da se restarta.
I na kraju, javnost doslovno od SDP-ovaca sada očekuje samo jednu stvar: oni si prije svega moraju priznati da su potučeni, moraju naći odgovorne za poraz, moraju analizirati sve razloge takvoga ishoda i, po mogućnosti, hitno za šefa stranke izabrati osobu koja će ponuditi potpuno novu paradigmu. Gotovo sve što SDP sada nudi – zastarjelo je. A najapsurdnije od svega jest da u toj stranci, uz niz ljudi mlađe generacije, rođene oko 1980. godine, i dalje jedini pravi uzor može biti Ivica Račan – čovjek koji je potekao iz bivšeg sistema, koji je shvatio da višestranačje i demokracija moraju ući u Hrvatsku, koji je stubokom modernizirao program SDP-a 90-ih godina i otvorio vrata potpuno novoj generaciji, zaključno sa Zoranom Milanovićem koji je stranku bio preuzeo nakon njegove smrti. Račan je tada bio čovjek kasnih srednjih godina, a razumio je koliko je važno mijenjati sebe i mijenjati stranku.
Bit će tužno ako se pokaže da se mlada generacija u SDP-u zna samo »potući«, a ne i donijeti potpuno nove politike. I što je najvažnije, prevladati klanovske podjele i stare stranačke osvete.
Uvodnik
Odgoda izbora u SDP-u – samoubojstvo
Tihana Tomičić
15. srpanj 2020 07:47
Davor Bernardić / Snimio Darko JELINEK
SDP prvo mora naći, i izabrati, lidera s autoritetom, a onda može krenuti u pripreme za osvajanje vlasti na samom terenu, na lokalnim izborima
SDP je na izborima 5. srpnja dobio manje glasova nego ikad od 2000. godine do danas. Odnosno, od 1995. godine, jer je pet godina kasnije pobijedio i s koalicijom osnovao trećesiječanjsku vladu s Ivicom Račanom na čelu. Odmah nakon poraza Davor Bernardić se povukao, i najavljeno je da će novo vodstvo biti birano u rujnu ove godine.
No, u stranci ima i onih koji ne misle da je to potrebno. Misle da bi SDP trebao najprije odraditi lokalne izbore u svibnju iduće godine, jer da se neće stići konsolidirati do proljeća s novim vodstvom, a da je cilj barem na lokalnim izborima pokazati da je stranka još jaka, već kad je tako brutalno izgubila na nacionalnoj sceni.
To bi, međutim, jednom riječju, bilo – samoubojstvo.
Prvo, SDP pod Bernardićem živi je primjer da politička partija bez jakog lidera ne vrijedi skoro ništa. Primjer za to je i Andrej Plenković u HDZ-u: malo bi povjerenja u tu stranku imali birači da na vrhu stranke nije osoba koja na svoje ime dobiva glasove, a pogotovo ne bi rezultat bio takav da se bez žetončića može brzopotezno formirati nova vlada. SDP stoga prvo mora naći, i izabrati, lidera sa autoritetom, a onda može krenuti u pripreme za osvajanje vlasti na samom terenu, na lokalnim izborima. Takav lider uostalom imat će prilike arbitrirati i o tome tko je uopće dobar kandidat za pobjedu u pojedinim sredinama – je li to u Zagrebu Gordan Maras ili netko drugi; je li to u Rijeci Vojko Obersnel koji nije dobio podršku birača za Sabor, ili Marko Filipović, ili možda netko treći unutar mlađih, novih snaga. I tako redom.
Drugo, upravo taj novi liderski autoritet može spriječiti daljnje sukobe na terenu u stranci. Ako se izbori budu odgodili do ljeta iduće godine, u svakoj od sredina postojeći će akteri voditi lokalne ratove na onim istim pozicijama na kojima su bili i protekle četiri godine, i zbog kojih SDP i jest izgubio parlamentarne izbore. Osim Bernardića, naime, za taj su poraz krivi i svi oni u općinskim, gradskim i županijskim organizacijama koji nisu prstom maknuli da se birače dovede na birališta, pa čak ni same stranačke članove. Oni su u dubokim rovovima svojih starih podjela, i sve dok isti ljudi odlučuju o istome, pomaka za tu stranku ne može biti. Upravo suprotno, SDP na lokalne izbore mora izaći s potpuno novim ljudima, jer stari su već dokazali dokle su stranku doveli.
Treće, obezglavljeni SDP sigurno ne može biti ni jaka opozicija u parlamentu. Osim što su s tih lista u Sabor prošli i mnogi za koje javnost tek sad prvi put čuje, i koji će se kroz četiri godine možda profilirati u neke nove mlade lavove, ali sada to još definitivno nisu, činjenica je da najveća stranka oporbe ipak mora voditi glavnu riječ u Saboru nasuprot HDZ-u. Ako se izbori u stranci ne održe brzo, u Saboru će tu ulogu vrlo lako i vrlo brzo preuzeti zastupnici grupacije Možemo, sve odreda prekaljeni aktivisti koji itekako znaju biti glasna opozicija. Znali su to biti Milanu Bandiću, pa će znati i Andreju Plenkoviću. Ako bi SDP u tom interregnumu do odgođenih izbora 2021. ulogu oporbe prepustio Tomislavu Tomaševiću, Radi Borić i ostalima iz ekipe Možemo, možda bi za SDP do lokalnih izbora bilo prekasno da se restarta.
I na kraju, javnost doslovno od SDP-ovaca sada očekuje samo jednu stvar: oni si prije svega moraju priznati da su potučeni, moraju naći odgovorne za poraz, moraju analizirati sve razloge takvoga ishoda i, po mogućnosti, hitno za šefa stranke izabrati osobu koja će ponuditi potpuno novu paradigmu. Gotovo sve što SDP sada nudi – zastarjelo je. A najapsurdnije od svega jest da u toj stranci, uz niz ljudi mlađe generacije, rođene oko 1980. godine, i dalje jedini pravi uzor može biti Ivica Račan – čovjek koji je potekao iz bivšeg sistema, koji je shvatio da višestranačje i demokracija moraju ući u Hrvatsku, koji je stubokom modernizirao program SDP-a 90-ih godina i otvorio vrata potpuno novoj generaciji, zaključno sa Zoranom Milanovićem koji je stranku bio preuzeo nakon njegove smrti. Račan je tada bio čovjek kasnih srednjih godina, a razumio je koliko je važno mijenjati sebe i mijenjati stranku.
Bit će tužno ako se pokaže da se mlada generacija u SDP-u zna samo »potući«, a ne i donijeti potpuno nove politike. I što je najvažnije, prevladati klanovske podjele i stare stranačke osvete.