Kada su politika i sport u pitanju, teško da će se ikada postići konsenzus. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju veliki je politički uspjeh jedne male zemlje koja je pet godina krvarila da bi osigurala nacionalnu suverenost. Tako je stvoren državni okvir jedne zemlje koja je odlučila krenuti europskim putem, a gotovo četiri puta više vremena trebalo je, od 1995. godine do 2013. godine, da Hrvatska stigne na cilj nakon što je trasirala europski put kao nacionalni prioritet. Nije to slučajno jer je hrvatsko društvo glavinjalo kada je riječ o postizanju demokratskih standarda bez kojih se nije moglo sjesti za zajednički stol europske obitelji. Dok se Hrvatska mučila kako bi pozatvarala poglavlja, njih 35, koja je trebala pozatvarati kako bi se preuzela europska pravna stečevina, dio građana bio je jako zadovoljan. Njih se najčešće zove euroskepticima jer oni ne mare previše za vrijednosti Europske unije, a koje je morala implementirati i Hrvatska. Za sada se čini da je u Hrvatskoj ipak više eurooptimista od euroskeptika. Dobro je da je tako jer Hrvatska i te kako ima koristi od ulaska u Europsku uniju. I političku i gospodarsku. Danas nam je normalno, ono što je donedavno bili nezamislivo. Iz novčanika izvaditi euro i njime plaćati račune u bilo kojoj zemlji članici Europske unije u koju se čovjek uputi i to bez da čeka na granici i trpi mrke poglede najprije naših, onda slovenskih, i tako dalje i tako redom, carinika.

Nedavno je predsjednik Zoran Milanović u Rijeci poručio da treba biti i te kako oprezan kada je riječ o Europskoj uniji kao političkoj tvorevini, sugeriravši da je najpametnije biti pragmatičan – čuvati nacionalnu suverenost, biti oprezan kako ne bi nestali u briselskim hodnicima, ali iskoristiti sve prilike kada je riječ o povlačenju europskih sredstava. Milanović je bio hrvatski premijer toga 1. srpnja 2013. godine i nazdravljao je šampanjcem uz »Odu radosti« kada je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije. Ono što je započeo Milanović, priveo je kraju, kada je riječ o uvođenju eura i ulasku u Schengen, čovjek kojega bivši premijer ne voli ni vidjeti ni čuti, a riječ je o aktualnom premijeru Andreju Plenkoviću. Pitanje jest je li Milanović od eurofila postao eurofob ili ga je najbolje okarakterizirati kao eurorealista. Za razliku od njega Plenković nema nikakve dvojbe kada je riječ o hrvatskom članstvu u Europskoj uniji. On je uvjeren da alternative nema i da to tako mora ostati. Uvijek će biti onih koji su protiv europskog puta, ali postavlja se pitanje što je alternativa i bi li danas Hrvatska bila gora ili lošija, a da »Oda radosti« 1. srpnja 2013. godine nije svirala po trgovima hrvatskih gradova. No, pitanje svih pitanja jest je li Hrvatska u potpunosti iskoristila nevjerojatno nacionalno postignuće koje će u povijesnim knjigama biti označeno podebljanim slovima, odmah nakon stvaranja države nakon pet krvavih ratnih godina.

Budući da se bliži 10. obljetnica povijesnog političkog uspjeha, dolazit će čestitari, a među prvima je to predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola. Ona je prigodničarski poručila da je Hrvatska u deset godina članstva postigla nevjerojatan uspjeh. Ali je, podsjetivši da se sljedeće godine održavaju izbori za Europski parlament, istaknula ono što kao mač visi nad Europskom unijom. To je demokratski deficit koji se ogleda u slaboj izlaznosti na izbore. Građani Europske unije osjećaju se otuđeno od političkih institucija EU-a i to je veliki problem. Ne u Hrvatskoj, nego u svim zemljama članicama. Premijer Plenković ocijenio je da je jedna od najvažnijih stvari bio politički konsenzus kada je riječ o hrvatskom europskom putu i uvjeren je da su koristi od ulaska u EU za Hrvatsku bile višestruke. I nije samo riječ o europskim sredstvima što je izravna korist koja je omogućila velike investicije u javnom sektoru, već je riječ o neizravnim benefitima koji se ogledaju u kvalitetnom investicijskom rejtingu.

»Oda radosti« zasvirala je 1. srpnja 2013. godine, a radujemo li se još uvijek jednako toj lijepoj kompoziciji, to će morati odgovoriti svatko za sebe u vremenu koje je bremenito da ne može biti bremenitije. No, čini se da bi breme kojim su opterećeni građani bilo puno teže nositi da se Beethoven nije slušao po trgovima hrvatskih gradova prije deset godina.