Oporba se polako prilagođava taktici Andreja Plenkovića na kojoj je dobio parlamentarne izbore, a koja se nastavlja i kada je u pitanju Zakon o obnovi Zagreba. Naime, premijer je ponovo naglasak stavio na uključivosti i otvorenost pa je odlučio u drugom saborskom čitanju ovog saborskog teksta prihvatiti, naravno koliko je to moguće, što više oporbenih prijedloga kako bi se ovaj prevažan Zakon poboljšao.
Parlamentarni su izbori pokazali da birači iz središta Zagreba nisu zamjerili HDZ-u što je donošenje Zakona pogurnuo do vremena nakon izlaska na birališta. Odlučili su prihvatiti premijerovo objašnjenje da je bolje pričekati nego žuriti u donošenju Zakona. Medutim, kako to obično biva, postoji i druga strana. Pa je tako dio građana na parlamentarnim izborima honorirao i Platformu Možemo koja je svoju kampanju bila zasnovala na oštroj kritici nedonošenja Zakona prije izbora i na gradnju dojma da se tu ipak nešto mulja. U sličnom je tonu bio nastupao i SDP, ali ova je stranka kada je u pitanju Zagreb, podijeljena na one na linku s Bandićem i na one koji bi se tog linka što prije riješili, te nije bila dorasla naletu aktivista okupljenih oko Platforme Možemo koji su izvanredno uočili svoju veliku priliku. I dobili glasove onih koji su ipak smatrali da je Zakon trebalo donijeti prije izbora.

Ali sada se igra nova utakmica. Plenković je opet koristio oprobanu pobjedničku taktiku. Pokazati umjerenost i otvorenost. Već je u ponedjeljak stranačkim tijelima najavio da će uvažiti što je moguće više oporbenih sugestija, a to je ponovio i na početku saborskog zasjedanja. SDP se solidno snašao. Kritike na račun konačnog prijedloga Zakona bile su konstruktivne, nije se uklizavalo s obje noge već se SDP odlučio podnositi amandmane. I zastupnici Platforme Možemo nisu baš išli đonom na Plenkovića. Iako su imali niz primjedbi na neke dijelove zakona, nisu bježali ni od toga da pohvale neke novine koje su u njega ugrađene između dva saborska čitanja. Posebnu onu o socijalnoj klauzuli koja govori da će obveze plaćanja 20 posto udjela biti oslobođeni oni koji su na minimalcu ili nezaposleni i imaju minimalnu preostalu imovinu.

Nogometnim rječnikom, jučerašnja je rasprava, barem kada je u pitanju većina oporbe, izgledala kao utakmica između dviju ekipa koje igraju izuzetno oprezno na sredini terena, a eventualni se pogodak nastoji postići tek iz nekog munjevitog kontranapada. Nakon što protivnik napravi grešku i ukaže se rupa u njegovoj obrani. Željelo se na svim stranama ostaviti dojam razboritosti i umjerenosti. Oni koji su bili grublji prema Vladi igraju na to da će se u obnovi Zagreba dogoditi makinacije koje bi opravdale njihovo krajnje kritično stajalište i prema Vladi i prema njenom zakonu. S obzirom na to da će se oni koji će obnovu voditi loptati doslovce s milijardama, možda ova taktika i nije bez izgleda za uspjeh. Ali zasad za njihove napade neće biti previše odjeka u javnosti.

Još je nešto ovdje važno. Sljedeće su godine lokalni izbori. Moguće prvi u koje Milan Bandić ne ulazi kao favorit. Iako je on politička mačka ne s devet nego s 99 života, ovaj bi puta njegova pobjeda bila u razini iznenađenja da »Rijeka« igra finale europske Lige. Više je vjerojatno da on na izborima dobije zanemariv broj glasova. A to pak znači da je otvoren lov na gplem broj glasova onih koji su zadnjih 20 godina postojano zaokruživali njegovo ime. Onaj tko bude percipiran da je najviše zaslužan za obnovu središta Zagreba mogao bi pokupiti najveći dio glasova onih koji će konačno dignuti ruke od Bandića.
Vrijedi naravno i obrnuto. Onaj koga se, ne uhvati da namješta zaradu svojim pajdašima, nego na koga samo padne koliko toliko osnovana sumnja da je to napravio, može se pozdraviti s bilo kakvim izgledima da bi mogao postati gradonačelnik umjesto gradonačelnika. Ako u tom procesu vladajući ipak nešto sfušaju, Tomislav Tomašević i Možemo čekaju kao zapeta puška.