Nije za staviti ruku u vatru glede vremena radnje, ali s obzirom na količinu vozila u prometu ili je bio cik zore, ili neki neradni dan. Na posao je išao tko je morao. Iz kuće je izašao tko je morao, ili onaj koji je mudro procijenio da je samo zora neko normalno vrijeme za izaći napolje i uhvatiti zraka. Sve nakon zore tek je jahanje na opakom toplinskom valu. Oko mjesta radnje zato dileme nema. Centar je, semafor je, u dvije paralelne trake dva prometala, jedno vozilo u zrelim 20-ima i onaj žuti skuter raubani na kojem jezde gradom čete dostavljača. Na semaforu crveno, vremena taman toliko da se pogledi vozača automobila i vozača skutera slučajno sretnu. I da započnu razgovor, gestama.

Vozač autića puhne onako u stilu: »Uf, teško li je po ovoj vrućini sve!« Vozač skutera kimne glavom, a onda nasloni glavu i kacigu na svoj dlan da i laiku bude jasno kako kaže: »Ajme, kako mi se spava. Samo da se kreveta dočepat’.« E onda vozač automobila učini mot koji znači da potpuno razumije muke vozača motorića, taman da se obojica nasmiješe zadovoljni što su malo porazgovarali. Zeleno na semaforu prekida konverzaciju. Automobil će desno, skuter ravno. Na rastanku jedan drugom mahnuše, ako već nisu sitno takli po sireni u znak pozdrava. Siti se napričaše, a gdje god je ugodna razgovora, tu je i dobre volje. Nevjerojatno je koliko toga čovjek može reći, a da ništa naglas izgovorio nije, da mu je jezik sugovornika nepoznat, da čovjeka prvi put vidiš. I nevjerojatno je kako ti tek koji mot otkrije stoji li preko puta tebe, ili uz tebe na križanju, dobar čovjek. Samo je trebalo započeti »razgovor«.

Tko bi ga znao iz koje nama daleke zemlje je dostavljač s žutom kacigom na glavi i onom plavom torbom na plećima. Indija, Nepal, nešto od toga bi moglo biti, ma nije to bilo važno. Važnim se činilo uočiti da je mladić u pitanju, da je daleko od kuće i da je na tom motorinčiću tko zna koliko već sati. Stigne li živjeti išta? Uštedi li išta? Kako ga tretira gazda, kako oni kojima dostavlja hranu, a kako stanodavac? Koju glazbu voli, koju hranu, i zna li da ima u nas i kriket klub, ako mu je uopće kriket imalo pri srcu? U tom malom običnom susretu u prometu na tren se zazrcalilo štošta, kako lokalno tako i šire. Podno semafora na kojem je taman bilo crveno dalo se i sjetiti desnice koja bi potjerala migrante tamo otkud su došli, i ljevice koja o svemu priča znatno više samo ne recimo o pravima radnika, većoj minimalnoj plaći, ograničenju cijene hrane… Bi za tog razgovora i one političke korektnosti svakojake koja te tjera da voziš pod ručnom da se štogod krivo ne protumači. Tko zna kako bi se ova priča pričala da je recimo na motoru bila žena pa da je šofer rekao štogod bećarski. Ili da je u automobilu bila žena i da se dostavljač usudio išta reći. Tko zna bi li se tada sugovornici uopće pogledali pa na par sekundi učinili jedno drugom dan boljim!? A što bi tek bilo da je onaj za volanom strastveni nazovi klečavac, pa da svu tu konverzaciju primijeti s pješačkog prijelaza još strastveniji DP-ovac Peternel. Nije uopće nemoguće da bi na naglo sazvao Peternel saborski neki okrugli stol na temu »zaštita vozača s krunicom na retrovizoru od dostavljača iz dalekih zemalja čije su prometne navike taman toliko slične našima da je to jednostavno nepodnošljivo«. Godine 2024. u nas eto ima življa, zastupnika koji se još muče s biblijskim pitanjem što je muško, a što žensko. I ima muškaraca, pače junaka, koji kleče jednom mjesečno na otvorenim prostorima i koji ugrozu vide i u gdjekojem transparentu čiji im sadržaj ne ide u prilog. I ima, kuku nama, Željka Markić, opet. I ima pravobraniteljica koju, bogu hvala, sve to ne impresionira baš. I ima ljevica koja jednakim žarom voli sve teme vezane uz rod, što je u redu da ne pati rad. Sve se to događa oko nas na plus 40. A sve je to zapravo debelo u sjeni poteza što ga je povuklo Ministarstvo financija. Jer dok se neki politici uče, drugi je na mali milijun načina provode, onako strogo sektorski.

Prije koji dan pred novinare je izišao naš prvi financijaš, ministar Primorac. Ugodnim glasom, nasmiješen i dobre volje izašao je pred novinare da objavi kako ćemo zahvaljujući Ministarstvu financija i Poreznoj upravi i opet zaigrati igru »Bez računa se ne računa« kojoj je cilj podizanje svijesti građana o obavezi fiskalizacije. I u redu je to da se one koji na izdavanje računa nekim čudom zaborave natjera da žive po onoj koja kaže da samo čist račun garantira dugu ljubav. Samo, dok je prošli put bilo moguće zaslužiti novčanu nagradu ako ste i samo jedan račun poslali put ministarstva i porezne, dok je samo jedan račun bio dovoljan da sudjelujete u igri pa da možda baš vašu kovertu izvuku da bude pobjednička, sada se bome valja pomučiti. Jer, sada se skupljaju bodovi prijavom računa kroz mobilnu aplikaciju. Svaki prijavljen račun nosi jedan bod, pa onaj koji prijavi više računa osvaja više bodova, da bi u končanici platiša s najviše bodova osvojio izdašne nagrade od pet, tri i dvije tisuće eura.

– Ja bi’ to htio osvojit’ – sve je što je na ovu temu iskreno imao za reći Ivan.

I to nije sve! Jer spomenuti iznosi se dijele na mjesečnoj razini, da bi u prosincu izvukli megadobitnika, super račundžiju, onog ili onu s najviše bodova da ga proglasimo najboljim i da mu damo 20.000 eura! Jedan račun, jedan bod. Jer, bez računa se ne računa. U svemu dakako ima logike, državi i jest zadaća da »tjera« svoje građanstvo da što više troši i da pritom svi uredno račune podnesu, ali ovo jedan račun – jedan bod moglo bi dovesti do kojekakvih situacija. Novac je ozbiljan i pravi igrači učinit će tu sve. Strategija koja se na prvu čini najučinkovitija je ona da svaki dan za kupovinu osnovnog odvojite koji sat i kupujete bukvalno jedan po jedan artikl. Kupiš kruh, dobiješ račun, registriraš ga aplikacijom i izađeš. Kupiš mlijeko, dobiješ račun i izađeš. Kupiš deset deka parizera, račun, van. Jogurt, račun, van. Jest, malo će to duže potrajati, jest da će vas blagajnice već nakon trećeg artikla početi čudno gledati, ali što je malo bruke naspram više bodova i više šansi da baš vi osvojite tih par tisuća eura koji su ionako, na neki način, naši i mi ih itekako zaslužujemo.

– E sad, od svega se da napraviti šprdnja, ako se tako hoće – kaže ona kojoj se ne sviđa nimalo ovako olako gledanje na pokušaje državnog aparata da nas financijski disciplinira.

Možda i to stoji, ali koliko je namjera plemenita, toliko nas i ova igra podsjeća na to da smo osiromašili skroz. Da nismo, ne bi studentice i studenti preko noći osposobljeni za rad u trgovinama nakon dva dana rada s mrvu tuge u glasu zaključili da smo jednostavno siromašni, sudeći po onim košarama s kojima se dolazi na blagajnu. Ma, o tom se okrugli stolovi ne organiziraju. I zašto bi, kad ima tzv. klečavaca, protugradne obrane koju ćemo krojiti na osnovu narodne predaje, rodnih studija i nerazumijevanja autonomnosti fakulteta. Dva su to svijeta koja se ni na semaforu pogledali ne bi. A ima i bijeli svijet koji prebrzo gazi ka gorem, svijeta u kojem se bukvalno gine, ali to se nas i ne tiče nešto.

Pred semaforom zelenog vala autić koji je odavno punoljetan i do njega skuter što ga vozi momče koje jedva da godina ko taj autić ima. Zna li on dok raznosi naokolo jestivo išta o klečavcima, o Peternelu, o Markić, ili samo zna da nam je hrana skuplja nego li, recimo, ona u Nizozemskoj. Zna li da ima ministarstvo nagradnu igru i da je svaki račun jedan bod. I da zna, bit’ će da ne bi u toj igri ni mogao sudjelovati, da bi mu falio neki papirić koji mu daje za pravo da se natječe. Svašta može čovjeku proći kroz glavu nakon razgovora ugodnog, makar da se razgovaralo samo motima, gestom. I dobro je da se motima razgovarati može. Vijesti na radiju taman govore kako nam je svaki peti maturant pao iz hrvatskog jezika. Ali se zato, kažu vijesti, znaju ti što padaju služiti vulgarnostima. O jeziku, rode, da ti pojem…