Velike zemlje spašavaju svoje firme od propasti, poduzimajući poteze protivne ustaljenim ekonomskim pravilima, nešto što je u proteklim trima desetljećima bilo nezamislivo. Za početak, Njemačka je osigurala Lufthansi 9 milijardi eura državne pomoći, a Francuska i Italija ulažu milijarde u spašavanje nacionalnih autokompanija.

U tom sklopu, hrvatski ministar prometa Oleg Butković najavio je spašavanje Croatia Airlinesa i Jadrolinije, kojima je drastično pao promet.

To je pokazatelj da se pod utjecajem pandemije posvuda naglo mijenja pristup gospodarstvu. Jedna za drugom padaju ideološke dogme o tome da se države ne trebaju miješati u ekonomiju i da vlade, primjerice, ne smiju subvencionirati firme.

Naprotiv, njemačka i francuska vlada najavile su kupovanje ili nacionalizaciju posrnulih privatnih kompanija od nacionalnog interesa, kako ne bi pale u ruke kineskih ili američkih konkurenata.

Teorije o svemoćnoj ulozi slobodnog tržišta gube na važnosti. Nužda zakon mijenja i na scenu se vraća državna intervencija, odnosno poduzetnička uloga države u gospodarstvu.

Njemačka i Francuska zajednički nasrću na dosadašnja europska pravila tržišnog natjecanja. Cijela Europska unija pod njihovim pritiskom počinje mijenjati propise kako bi omogućila ne samo preživljavanje tvrtki, već i prilagodbu gospodarstva klimatskoj i zdravstvenoj krizi.

Unija je čak prihvatila izvanredni višegodišnji fond od 750 milijardi eura za oporavak ekonomije, kojim se želi potaknuti prelazak poduzeća na nove tehnologije te jačati »zeleno«, niskougljično gospodarstvo.

Neki kažu da je to privremena javna intervencija. Kada se pandemija smiri i kada ekonomska kriza prestane, kažu, stvari će se vratiti na staro, a država će se opet povlačiti iz ekonomije. U to ne treba previše vjerovati.

Lani nije bilo korone, ali su Berlin i Pariz ipak pokrenuli goleme subvencije za proizvodnju baterija za električne automobile, na nacionalnoj i europskoj razini, kako bi uhvatili tehnološki korak s Kinom i SAD-om.

Njemačka vlada donijela je i strategiju za jačanje domaće industrije, ne prepuštajući razvoj događaja samo privatnoj inicijativi. Ne zaboravimo da su njemačke autokompanije prije desetak godina tvrdile kako se proizvodnja baterija za električne automobile ne isplati, pa su odustale od tog projekta.

Protivnicima državnog intervencionizma, tog novog trenda na Zapadu, diže se kosa na glavi. Dijelom su u pravu. Ako država, kao u Hrvatskoj, godinama ubacuje javni novac u proizvodnje koje ne mogu preživjeti, od subvencija zaista nema puno koristi.

Međutim, ako novac bude usmjeravala u prilagodbu gospodarstva klimatskoj i zdravstvenoj krizi te usvajanju novih tehnologija, bit će to dobrodošlo ulaganje.

Dok vlada u Rimu, primjerice, nije Fiatu postavila gotovo nikakve uvjete za dobivanje državne subvencije, Berlin daje poticaje za kupnju električnih automobila, a ne onih na benzinski pogon. Pariz dodjeljuje subvencije automobilskoj industriji pod uvjetom da se prilagodi klimatskim standardima.

I nova hrvatska Vlada morat će se prilagoditi okolnostima te preuzimati poduzetničku ulogu, od koje su dosadašnje vlade uglavnom bježale. Nema drugog načina da Hrvatska pametno usmjeri dodatnih 9,4 milijarde eura pomoći iz EU-a.

Mnogi kažu da naša zemlja treba jačati poljoprivrednu, industrijsku proizvodnju te poticati razvoj i primjenu digitalne tehnologije i biotehnologije. Međutim, za provedbu tih zamisli vlasti će morati osigurati suradnju ne samo vrsnih poduzetnika, nego i stručnjaka iz hrvatske akademske zajednice, koji su dosad bili u zapećku.

Kao što je proljetos stvorila zdravstveni stožer u kojem se oslanja na stručnjake, Vlada će i u izlasku iz gospodarskih nevolja morati osigurati suradnju hrvatskih znanstvenika najšireg spektra. Naime, za izlazak iz nezapamćene krize, sudeći po onome što rade velike zemlje, dosadašnji recepti neće puno vrijediti.