Sve je vjerojatnije da članice Europske unije neće zabraniti uvoz nafte iz Rusije. EU ne može postići konsenzus oko tog prijedloga Europske komisije, ponajprije zbog silnog otpora srednjoeuropskih zemalja na čelu s Mađarskom koje bi embargo bacio na koljena. Osim toga, cijena nafte koja trenutačno iznosi oko 113 dolara po barelu, nakon uvođenja embarga još bi više podivljala. Problem je u tome što iz Rusije dolazi svaka deseta litra nafte na svjetsko tržište, a na europsko svaka druga litra.

Odustajanje od embarga navješćuju i najnoviji razgovori američke ministrice financija Janet Yellen s europskim dužnosnicima. Ona predlaže da se umjesto embarga uvedu carine na naftu uvezenu iz Rusije, kako bi se smanjili prihodi Moskve od tog energenta. Tako bi na tržištu ostala dovoljna količina ruske nafte i ne bi došlo do velikih poremećaja u opskrbi.

Yellen je još u travnju upozorila EU da bi potpuni embargo na rusku naftu potaknuo rast cijena goriva posvuda, pa i u Americi. To bi izazvalo »više štete nego koristi«, posebice Europi, a na Rusiju bi imalo »vrlo mali« negativan učinak. Rusija bi izvozila manje, ali po višim cijenama, rekla je Yellen.

Budući da se članice EU-a već nekoliko tjedana ne mogu dogovoriti o uvođenju embarga, makar on bio i postupan, prijedlog Europske komisije potiho se skida s dnevnog reda. Pitanje je zašto Europa nije sposobna postići konsenzus. Odgovor ne leži samo u tome što se EU sastoji od 27 zemalja s raznolikim gospodarstvima i interesima. Najvažniji je razlog to što će pooštravanje sankcija protiv Rusije, uz embargo na naftu, nanijeti težak udarac europskom gospodarstvu putem dodatnog poskupljenja benzina, dizela i hrane, što će ubrzati visoku inflaciju i potaknuti ekonomsku recesiju.

Europa će od embarga imati teže posljedice ne samo od Amerike, nego i od Rusije. U izvanrednim okolnostima, kad rat u Ukrajini priziva uvođenje ratne ekonomije i u EU-u, za svaku je zemlju najvažnije osigurati tri stvari. Uz jačanje obrane, mora osigurati dovoljno hrane i energije kako bi ljudi bili siti, a gospodarstvo normalno funkcioniralo.

Primjerice, Sjedinjene Države imaju dovoljno vlastite energije i hrane i na tom su području samodostatne. I Rusija je samodostatna i u jednom i u drugom, pa može dobro izdržati crne dane. Europska unija u osnovi ima dovoljno hrane i njezin je neto izvoznik, iako 40 posto pšenice uvozi iz Rusije i Ukrajine. Međutim, Ahilova peta EU-a jest energija. EU nema dovoljno nafte i plina, pa gotovo 60 posto energije osigurava iz uvoza, ponajprije iz Rusije.

To znači da će u slučaju embarga na rusku naftu, u slučaju širenja ekonomskog i energetskog rata s Moskvom, upravo Europa biti najveća žrtva podivljalog tržišta energije i morati plaćati najviše cijene nafte i plina. Troškovi proizvodnje u europskim poduzećima skočit će brže nego u ostatku svijeta. Inflacija će biti viša, a europsko gospodarstvo dodatno će izgubiti konkurentnost prema ekonomijama SAD-a i Kine. Stoga i ekonomska kriza u Europi može biti dublja nego drugdje, uz opasnost od njezine eskalacije u financijsku i dužničku krizu.

S druge strane, Rusija je iznenađujuće dobro podnijela prvi udar zapadnih sankcija. Umjesto očekivanog pada gospodarstva od 35 posto u drugom kvartalu, recesija u Rusiji bit će znatno blaža, prema ocjeni Goldman Sachsa. Nakon prvog udara zapadnih sankcija, financijski sustav Rusije se stabilizirao, proračunski prihodi skočili su joj na rekordne razine, a vrijednost rublja prema dolaru danas je veća nego prije početka rata u Ukrajini.

Ukratko, Europska unija je stigla do točke kad više ne može bitno pojačavati sankcije protiv Rusije, a da istodobno sama sebe ne baci na koljena. Stoga od europskog embarga na rusku naftu još dugo neće biti ništa. Upravo zato sve se više govori o novom planu Europske komisije. On predviđa 195 milijardi eura ulaganja u europsku energetsku infrastrukturu kako bi se EU mogao ovisnosti o ruskim energentima riješiti do 2027. – dakle, tek za pet godina.