Nije problem u cijeni, nego u plaći – ukratko bi se tako mogao komentirati novi paket mjera Vlade, koji je jučer predstavljen. A prema kojem se – ukratko, ukida većina subvencija za cijene struje i plina, odnosno ta cijena za veliku većinu raste za deset posto, i državni intervencionizam polako kopni, sukladno novim uvjetima na tržištu.

Nije bilo realno očekivati da će se cijena energenata za sve nastaviti subvencionirati dovijeka. Bila je riječ o kriznoj mjeri, a kriza jenjava odavno kad je u pitanju korona, pa čak i kad je u pitanju rat u Ukrajini. Europska unija dobro se snašla u nadoknađivanju ruskog plina, stoga ekstremne mjere više nisu potrebne. Onih preko tisuću milijardi koliko je EU uzeo zajma za svoje zemlje članice da prebrode tu krizu, uglavnom su se već raspodijelile i utrošile, i tržište mora ponovo profunkcionirati. Iako ni stanje hrvatskog državnog proračuna nije loše, i onih nedostajućih oko milijardu i pol eura koje se moraju uštediti na predstojećem rebalansu neće bitno srezati prihode većine korisnika, ipak nije sasvim normalno da država zauvijek nastavi plaćati cijenu struje i plina – svima.

Zato je ovakav novi paket mjera bio itekako očekivan ujesen 2024. godine. Uz to, velik broj zaposlenih u državnoj upravi dobio je nedavno znatno povećane plaće, brojni i do 40 posto veće, a s obzirom na to koliko su porasle cijene iznajmljivanja u turizmu, i na moru je puno onih koji uprihođuju više nego proteklih godina. Nema ekonomske logike da država njih više subvencionira, tu stvarno treba biti realan.

Bitno je da socijalno ugrožene skupine dobivaju dodatne poticaje – umirovljenici i branitelji jednokratne dodatke, točno kalibrirane na razliku u cijeni u odnosu na zimu 2023. godine. U prijevodu, nitko neće biti u velikom plusu, ali ni u minusu. Tko je plaćao 500 eura godišnje struju, sad će plaćati do 600 eura, ali ako je »socijalno ranjiv«, dobit će jednokratno tih sto eura razlike. Bit će na nuli. Ne pozitivnoj. Nego negativnoj. Ali ipak na nuli.

S druge strane, problem su svi oni u realnom sektoru, u privatnom sektoru koji nisu u zaštićenim kategorijama. Dakle, nisu profesori, nisu medicinske sestre, nisu ni ministri, nemaju srećom invaliditet, nisu udomili dvoje djece, a još nisu ni u mirovini. Žive od svoje plaće, i žive loše.

Njih ne štiti nitko, a takvih je ipak najviše. Pritom Vlada ne planira – ili nema instrumenata – poslodavce prisiliti da prate realan rast troškova života. Ne ovu inflaciju od 1,8 posto, nego stvarna poskupljenja u zadnjih desetak godina. Jer, analize pokazuju da su plaće u privatnom sektoru rasle manje čak i od mirovina – javni sektor rastao je kroz deset godina s plaćama 50 posto, mirovine 46,8 posto, što je neusporedivo sa stanjem u privatnom sektoru.

Otkako je javna uprava dobila veće plaće, oko četiri tisuće ljudi zaposlilo se u toj javnoj upravi, potvrdili su iz Vlade. Dakle, u ovih nekoliko mjeseci ljudi su počeli masovno iz privatnog sektora dolaziti u javni. Vlada je imala proklamirani cilj da zaustavi odljev mozgova iz javne uprave, i izgleda da je u tome dosta brzo i uspjela.

Nažalost, kad su poslodavci u pitanju, vlast nema poluge moći da ih natjera da, primjerice, povećanje neoporezivog dijela plaće, koji stalno raste odlukama Plenkovićeve ekipe, doista i isplati radnicima i ne prelije u vlastitu dobit. Stoga privatni sektor ostaje »crna rupa« – ekstra dobit poslodavaca raste, nove poreze nemaju, a nemaju ni obavezu da one benefite koje im Vlada dalje usmjeravaju radnicima. Tako će ona najveća većina zaposlenih u Hrvatskoj, a to je sigurno preko milijun i nekoliko stotina tisuća ljudi, biti najvećom žrtvom ovog popuštanja mjera i rasta cijena struje i plina, odnosno povratka tržištu.

Za njih, problem nije sto eura skuplja cijena struje i plina za ovu zimu. Za njih je problem što im plaća to ne prati. A začudo, za to nije kriv Andrej Plenković.