Sukob Vlade i predsjednika Republike zaista je došao do svog vrhunca. A što je u tom najgore, on se prelomio preko vanjske politike. I to ne bilo kojeg njenog dijela, već baš onog koji je toliko vidljiv da ne može biti vidljiviji. Oko rata u Ukrajini. Baš oko tog globalnog pitanja pred cijelim se svijetom javno razilaze Vlada i predsjednik. Naravno, nije da baš svijet kao takav previše zanima što o Ukrajini imaju za reći Pantovčak i Markov trg. Ali opet, to jako ružno izgleda. Jer su stajališta ovaj put o tako jednom važnom pitanju zaista dijametralno suprotna.

Ovo što se dogodilo jučer bila je dosad najjača Milanovićeva kritika politike zapada i NATO-a prema ratu u Ukrajini. Zašto mu je to trebalo, nije baš jasno. Moguće da će dobiti koji politički bod za svoju predsjedničku kampanju, ali opet, Ukrajina nije baš tema na kojoj se u Hrvatskoj mogu dobiti predsjednički izbori. A sve to još samo dan prije dolaska Volodimira Zelenskog u Hrvatsku, tako da je sve to još puno vidljivije prema van. Oni koji će pratiti današnja događanja u Dubrovniku zaista će biti zbunjeni.

Definitivno najgori dio Milanovićevog jučerašnjeg istupa u Crnoj Gori jest onaj u kojem komentira politiku NATO saveza prema ratu u Ukrajini. Nije ovdje uopće bitno je li on pritom u pravu ili nije. Čak i da jest, on time ipak radi štetu Hrvatskoj. Jer nije na predsjedniku Hrvatske da se bavi geopolitikom, a posebno nije da daje ovakve izjave u ovom kritičnom trenutku, kada je ukrajinski rat na prijelomnoj točki. Osnovna funkcija hrvatskog predsjednika bi trebala biti zaštita interesa Hrvatske i njenih građana. Politici zapada prema Rusiji, a posebno nakon završetka hladnog rata, može se zaista štošta prigovoriti. Može se prigovoriti i načinu njenog odnosa prema Moskvi, recimo, šest mjeseci prije početak ruske invazije na Ukrajinu. Ali je na neovisnim analitičarima da to komentiraju i analiziraju. Jer iza svojih izjava stoje samo oni. Oni predstavljaju sami sebe. I ako će zbog svojih izjava imati problema, oni će biti samo njihovi. Ničiji drugi. S druge pak strane Milanović nije neovisni intelektualac koji analizira svjetske događaje. On kada govori ne radi to samo u svoje ime, već i uime Hrvatske čiji je predsjednik. Pa ako će zbog njegovih izjava biti kakvih problema, oni neće biti samo njegovi osobni, već će tangirati i državu čiji je predsjednik. Dakle, sve nas.

Naravno, Hrvatska javnost kakva već jest, površna i lijena za ulaženje u bit bilo kojeg problema, uopće ne želi ulaziti u detalje onoga što Milanović priča o NSATU-u. Cijela se javna rasprava svodi na to hoće li ta dva hrvatska časnika, ili svih pet, koji bi trebali sudjelovati u NSATU-u, biti u opasnosti da na kraju nakon Wiesbadena završe u Harkivu. O tome što je stvarno taj NSATU, odnosno koliko je Milanović tu u pravu ili nije, odgovor mogu dati samo diplomatski i vojni stručnjaci koji detaljno poznaju način djelovanja zapadnog vojnog saveza.

Ali ako se sve to gleda golo politički, onda Milanović puno pretjeruje. Hrvatska jest članica NATO saveza, a s tim dolaze i neke obveze. I sve će članice osim Mađarske sudjelovati u tom famoznom planu aktivnosti. Stvar je u tome da bi Hrvatska tu bila nevidljiva među nekoliko desetaka članica NATO-a. A odlukom da ne sudjeluje u NSATU-u Hrvatska strši, a to je najgore što se nekoj maloj državi može dogoditi u nekom velikom sukobu. Puno je bolje u takvim situacijama imati što manju vidljivost. Bolje je biti dio skupine. Milanović ovim radi točno ono za što često optužuje Vladu, ponekad i s pravom, da pretjeruje u svojoj javnoj podršci Ukrajini. Jer i time se Hrvatska izdvaja i miješa se u stvari kojima se kao mala država nema što baviti. Ali kako god rat u Ukrajini završio, potpunom pobjedom Kijeva uključujući i oslobađanje Krima ili izlaskom Rusije na Dnjepar i padom Kijeva ili nečim između, Hrvatska će i dalje ipak biti zapadno, daleko zapadnije od granične crte koja će se na kraju morati povući negdje u ukrajinskim stepama.

Ali opet, najbolji savjet koji se može dati hrvatskim visokim dužnosnicima, onima koji predstavljaju Hrvatsku prema van, bio bi da smanje doživljaj. I da stalno imaju na umu da ne govore u svoje, već uime Hrvatske.