Hrvatski građani unatoč statističkim uspjesima ne žive dobro, žive sve teže, a najgore je onima na kojima svijet ostaje
Kada bi statistika bila mjerilo svih stvari, kao što nije, Hrvatska bi bila jedna od najsretnijih i najprosperitetnijih zemalja na svijetu. Toliko smo prosperitetni, gledano statistički, da nam zavide i građani skandinavskih zemalja. Još malo pa bi se mogao očekivati migracijski val s hladnoga sjevera na mediteranski jug.
I to s naglaskom na Hrvatsku koja prema mnogim statističkim pokazateljima koje često ističe i hrvatska vlada, naprosto briljira. Jedini je problem što je dobar dio hrvatskih građana slijep pored zdravih očiju pa ne vjeruje onome u što se kunu statističari i vladini propagandisti. Kao da su nevjerni Tome kojima je skepticizam jedina misao vodilja kroz život.
Prema analizi glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca dr. Hrvoja Stojića, Hrvatska je po medijalnom dohotku prema paritetu kupovne moći od 13.438 eura po stanovniku u prošloj godini prestigla Portugal i Latviju.
Tu sreći nema kraja, s obzirom na to da je izvjesno da ćemo preteći i Litvu, a realno je očekivati da ćemo samo 30 posto zaostajati za medijalnim dohotkom Europske unije. Da se razumijemo, sigurno je bolje da statistika potvrđuje pozitivne makroekonomske trendove.
Ali isto tako valja biti svjestan činjenice da između statističke bajke i svakodnevnog života nije znak jednakosti. I da hrvatska vlada u trećem mandatu premijera Andreja Plenkovića mora i te kako zapeti kako bi zaustavila negativne gospodarske i demografske trendove kojima svjedočimo od osamostaljenja države.
Nije da se ne radi ništa, činjenica je da je u prošlome mandatu Plenkovićev kabinet bio suočen s brojnim izazovima, prije svega pandemijom koronavirusa, a nakon toga i energetskom krizom koja i dalje stvara nesigurnost jer se ratu u Ukrajini ne nazire kraj.
Vlada je u zadnjih nekoliko godina prihvatila nekoliko programa mjera pomoći gospodarstvu i građanima kako bi se zadržala socijalna kohezija. U tome je uspjela. Socijalne tenzije su pod kontrolom i tu je premijer Plenković položio ispit.
Pokazali su to rezultati parlamentarnih izbora. Nije riječ o briljantnom rezultatu, daleko od toga, ali oni koji su mu bili politički konkurentni bili su preloši. Gospodarsku i svaku inu sudbinu hrvatskim građanima određivat će i sljedeće četiri godine Plenkovićev kabinet.
Koji drži ključeve državne blagajne i koji je u nju značajno zagrabio u prijedlogu proračuna za superizbornu 2024. godinu. Značajno su povećane plaće javnom sektoru, Plenković voli naglašavati da je riječ o povijesnom povećanju, što nije daleko od istine.
To je povećanje također utjecalo na statističku obradu podataka koji svjedoče o makroekonomskom uzletu Hrvatske. Da ne bi bilo da smo samo mi nezahvalni, valja podsjetiti da na takve statističke podatke u potpunosti blagonaklono ne gledaju ni u Europskoj komisiji. Oni su svjesni što je napravljeno i zašto pa sada upozoravaju da je vrijeme za povlačenje ručne jer se počelo trošiti preko svake mjere.
Moglo bi se reći da su u Europskoj komisiji svjesni da je Hrvatska u izbornoj godini i da se i hrvatska vlada ponaša kao i svaka druga vlast – da koristi proračunska sredstva kako bi si povećala izglede na parlamentarnim izborima. Ali očito je došlo vrijeme za stezanje remena, s obzirom na to da se sve ono što je pozitivno i te kako može brzo urušiti ako nije sagrađeno na zdravim temeljima.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca upozoravaju da je Hrvatska među rijetkim članicama Europske unije u kojoj su plaće u javnom sektoru u prosjeku veće od onih u privatnom sektoru. Daleko od toga da ljudi koji su zaposleni u javnom sektoru ne zaslužuju adekvatnu plaću i samo bi lud čovjek bio protiv toga.
Kao što bi lud čovjek bio protiv adekvatnih mirovina koje su trenutno takve da ne omogućavaju dostojanstven život penzionerima. Ipak, valja se zapitati je li povećanje plaća u javnom sektoru rezultiralo povećanjem kvalitete javnih usluga.
Svatko onaj tko ima nesreću da mora odlaziti k liječniku, zna da to najčešće nije slučaj. Kao što je svima jasno da je Hrvatska daleko od makroekonomske bajke i da mi doživjeti nećemo migracije iz Skandinavije na topli Mediteran.
Hrvatski građani unatoč statističkim uspjesima ne žive dobro, žive sve teže, a najgore je onima na kojima svijet ostaje. Koji dobrobit od ulaska Hrvatske u europske integracije ne vide u euru, već u činjenici da puno lakše mogu krenuti u potragu za toplijim životnim suncem u neku od razvijenih zemalja EU-a.
Piše Damir Cupać
Nevjerni Tome
Damir Cupać
25. lipanj 2024 18:09
Ilustracija / Foto Vedran Karuza
Hrvatski građani unatoč statističkim uspjesima ne žive dobro, žive sve teže, a najgore je onima na kojima svijet ostaje
Kada bi statistika bila mjerilo svih stvari, kao što nije, Hrvatska bi bila jedna od najsretnijih i najprosperitetnijih zemalja na svijetu. Toliko smo prosperitetni, gledano statistički, da nam zavide i građani skandinavskih zemalja. Još malo pa bi se mogao očekivati migracijski val s hladnoga sjevera na mediteranski jug.
I to s naglaskom na Hrvatsku koja prema mnogim statističkim pokazateljima koje često ističe i hrvatska vlada, naprosto briljira. Jedini je problem što je dobar dio hrvatskih građana slijep pored zdravih očiju pa ne vjeruje onome u što se kunu statističari i vladini propagandisti. Kao da su nevjerni Tome kojima je skepticizam jedina misao vodilja kroz život.
Prema analizi glavnog ekonomista Hrvatske udruge poslodavaca dr. Hrvoja Stojića, Hrvatska je po medijalnom dohotku prema paritetu kupovne moći od 13.438 eura po stanovniku u prošloj godini prestigla Portugal i Latviju.
Tu sreći nema kraja, s obzirom na to da je izvjesno da ćemo preteći i Litvu, a realno je očekivati da ćemo samo 30 posto zaostajati za medijalnim dohotkom Europske unije. Da se razumijemo, sigurno je bolje da statistika potvrđuje pozitivne makroekonomske trendove.
Ali isto tako valja biti svjestan činjenice da između statističke bajke i svakodnevnog života nije znak jednakosti. I da hrvatska vlada u trećem mandatu premijera Andreja Plenkovića mora i te kako zapeti kako bi zaustavila negativne gospodarske i demografske trendove kojima svjedočimo od osamostaljenja države.
Nije da se ne radi ništa, činjenica je da je u prošlome mandatu Plenkovićev kabinet bio suočen s brojnim izazovima, prije svega pandemijom koronavirusa, a nakon toga i energetskom krizom koja i dalje stvara nesigurnost jer se ratu u Ukrajini ne nazire kraj.
Vlada je u zadnjih nekoliko godina prihvatila nekoliko programa mjera pomoći gospodarstvu i građanima kako bi se zadržala socijalna kohezija. U tome je uspjela. Socijalne tenzije su pod kontrolom i tu je premijer Plenković položio ispit.
Pokazali su to rezultati parlamentarnih izbora. Nije riječ o briljantnom rezultatu, daleko od toga, ali oni koji su mu bili politički konkurentni bili su preloši. Gospodarsku i svaku inu sudbinu hrvatskim građanima određivat će i sljedeće četiri godine Plenkovićev kabinet.
Koji drži ključeve državne blagajne i koji je u nju značajno zagrabio u prijedlogu proračuna za superizbornu 2024. godinu. Značajno su povećane plaće javnom sektoru, Plenković voli naglašavati da je riječ o povijesnom povećanju, što nije daleko od istine.
To je povećanje također utjecalo na statističku obradu podataka koji svjedoče o makroekonomskom uzletu Hrvatske. Da ne bi bilo da smo samo mi nezahvalni, valja podsjetiti da na takve statističke podatke u potpunosti blagonaklono ne gledaju ni u Europskoj komisiji. Oni su svjesni što je napravljeno i zašto pa sada upozoravaju da je vrijeme za povlačenje ručne jer se počelo trošiti preko svake mjere.
Moglo bi se reći da su u Europskoj komisiji svjesni da je Hrvatska u izbornoj godini i da se i hrvatska vlada ponaša kao i svaka druga vlast – da koristi proračunska sredstva kako bi si povećala izglede na parlamentarnim izborima. Ali očito je došlo vrijeme za stezanje remena, s obzirom na to da se sve ono što je pozitivno i te kako može brzo urušiti ako nije sagrađeno na zdravim temeljima.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca upozoravaju da je Hrvatska među rijetkim članicama Europske unije u kojoj su plaće u javnom sektoru u prosjeku veće od onih u privatnom sektoru. Daleko od toga da ljudi koji su zaposleni u javnom sektoru ne zaslužuju adekvatnu plaću i samo bi lud čovjek bio protiv toga.
Kao što bi lud čovjek bio protiv adekvatnih mirovina koje su trenutno takve da ne omogućavaju dostojanstven život penzionerima. Ipak, valja se zapitati je li povećanje plaća u javnom sektoru rezultiralo povećanjem kvalitete javnih usluga.
Svatko onaj tko ima nesreću da mora odlaziti k liječniku, zna da to najčešće nije slučaj. Kao što je svima jasno da je Hrvatska daleko od makroekonomske bajke i da mi doživjeti nećemo migracije iz Skandinavije na topli Mediteran.
Hrvatski građani unatoč statističkim uspjesima ne žive dobro, žive sve teže, a najgore je onima na kojima svijet ostaje. Koji dobrobit od ulaska Hrvatske u europske integracije ne vide u euru, već u činjenici da puno lakše mogu krenuti u potragu za toplijim životnim suncem u neku od razvijenih zemalja EU-a.