Možemo mi o USKOK-u misliti što god, vrag će ga znati s čim su uskočke radnje katkad motivirane, možemo o tim radnjama divaniti onako kibicerski kako se recimo divani o igrama omiljenog kluba dok se isti muči na zelenoj tratini, ali činjenica jest da prođe čovjeka neka nelagoda kad vidi na portalima i u novinama, kad čuje u Dnevnicima da USKOK djeluje. Nekada je tu više bilo zadovoljstva kad su se privodile neke krupne zvjerke, ili nezadovoljstva kad se privodile nisu, a danas je samo nelagoda ako ništa onda zbog toga koliko uglednog svijeta ima što tako lako sklizne s onu stranu zakona, pravila, morala i svega što uz to ide. No, ako ste žestoki simpatizer vladajuće družine nekako vam ipak mora biti bar mrvu drago kad vidite da je u mrežu USKOK-ovu zapela kakva riba iz suparničkog jata. Da mrvu! A bome i zapela je i zaplela se u tu mrežu SDP-ovka Barbara Antolić Vupora, saborska zastupnica i važna, ako ne i glavna, dojučerašnja stranačka funkcionerka u kraju varaždinskom.

Prvi su novinski izvještaju kazivali kako je slijedom uskočke istrage osam uhićenih, a sve zbog sumnje u zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja i pomaganja u tom nedjelu, ali i trgovanja utjecajem i davanje mita. Barbara Antolić Vupora ekspresno je ostala i bez zastupničkog imuniteta, taman da je se i uhititi može u sklopu antikorupcijske akcije USKOK-a. A kad se sve pojednostavi malo, eto i objašnjenja kako se dojučerašnju SDP-ovu zastupnicu sumnjiči da je preko veze u tamošnjoj gradskoj upravi sredila izdavanje dozvola za svoju kuću za koju su građevinski inspektori prethodno izdali zabranu radova. Preko veze? Dozvolu za nadoštukat kuću!? K vragu, ako se to više ne smije, preko veze kad si na funkciji, onda što se više smije!? Ako se to više ne smije, o čemu će, recimo, Vojko V pjevati kad kaže »zovi čovika«!? A opet da je red brate i nije.

S druge pak strane ova se akcija USKOK-a dogodila taman na dan kada je tanka saborska većina morala blagosloviti novog ministra poljoprivrede, na dana kada je cijela nacija sa zebnjom čekala hoće li ljubitelj svega vatrenog zvan Dabro dići ruku kako treba ili je dići neće. Dašta će! Uvijek se nađe ruku, a i ruka ruku mije dokle god od toga ima neke vajde. No, kad se sve to uveže, kad se utvrdi kako je tajming akcije suspektan i nimalo slučajan, kad se tome doda i naša poslovična i uvelike opravdana sumnja u sve državne organe gonjenja i pripadajuće mu pravosuđe, onda je i laiku s tribina unaprijed jasno u kojem će pravcu ići ocjene ovog hapšenja od strane svekolikog političkog življa. S jedne strane HDZ i otvoreno likovanje jer evo i taj »bezgrješni« vazda moralizirajući SDP ima lijepih primjeraka za istrage ovog tipa, a s druge, SDP-ovci zajedno s partnerima kojima i nije ostalo ništa drugo nego da poput dječice kakve stavljaju na vagu čiji je krimen veći i češći i podložniji kritici. Jest, uvijek će par stotina tisuća eura biti manje od par milijuna eura, ali su ti koruptivni obrasci bezobrazno uvijek isti ili barem jako slični. I nema tu ama baš nikakve sreće dokle god su stranke do grla zakopane u svojim rovovima da ništa preko rova i ne vide. Nema sreće dokle god se mjeri tko je prvi počeo i tko se više okoristio. Nema sreće dok se ne povuče neka crta preko koje neće smjeti nitko. No, i nije to tema ovog teksta. Tema je čisto estetske prirode jer estetika i politika itekako idu ruku pod ruku.

Dična SDP-ovka je, naime, »pala« zbog silne želje da nabaci još koji »kvadrat« na postojeću obiteljsku kuću. Navodno za to nije mogla dobiti dozvolu, pa se krenulo drugim nekim putima. A kad se sve dovelo do fasade, zlobni su je susjedi krenuli tužakati, možda jalni što i sami ne mogu iskamčiti papirić vrijedan nadogradnje. Priča se u svakom slučaju onako hrvatski zakotrljala. Sve je tu, i moćni političar, i usluga mimo zakona, i jalni susjedi, i župan iz druge stranke koji je istog trena odlučio postupiti po zakonu. A onda je portal Index.hr objavio fotografiju te famozne obiteljske kuće, sliku na kojoj se vidi kakva je bila prije fejsliftinga i sliku na kojoj se vidi kakva je poslije renoviranja. I bome ne razlikuje se to prije i poslije nimalo od onih očajnih reklama gdje čovjek s velikim trbuhom pokazuje kako je izgledao prije nego su ga retuširali da ima trbušne mišiće. Kuća dične SDP-ovke i prije i poslije izgleda naprosto ružno.

Sve tu bode oči, od stepeništa koje je najblaže rečeno opasno, do nestvarnih prozora, preko čudovišne lođe, da trokutasti neki oblik zdanja i ne spominjemo. Možda je, tko zna, ona neka inspekcija što isprva nije dala dozvolu za gradnju jednostavno procijenila da nam je ružnih kuća i ovako previše. A opet možda je posve iluzorno očekivati da će kuća biti oku ugodna samo zato što je ziđe investitorica s lijeve strane političkog spektra. Neukus očito ne bira strane, premda je slika onog što rafalno puca gol do pasa u plastičnim šlapama usred kukuruzišta ipak nenadmašno strašan kič. To što u Saboru sjede ljudi koje je narod birao ne daje tim istim zastupnicima nimalo prava da budu poput »naroda«. Morali bi biti bolji, najbolji od nas, a ova kuća i prije i poslije svjedoči da tako nije. I na kaštelanskoj brzoj cesti, poznatoj po salama za pireve i betonskim jednokatnicama što godinama čekaju drugi kat, odavno se gradi oku ugodnije, pa sve da je i za jeftin najam. O ukusima se, kažu, ne raspravlja. O neukusu bi bome trebalo. Jer, kako to odavno reče mudri Koja, neukusu treba reći ne, bilo kada ili bilo gdje. A neukusa se brate u našem političkom i javnom životu bome nakotilo. U nas struku odavno ne pita nitko ništa taman da ne čude zakoni po kojima se graditi može, a da arhitekte i urbaniste nitko ništa ne pita, baš kao i stavljati naokolo po ledinama granitne kocke onako kako zagrebački SDP uz blagoslov zagrebačke vlasti misli granitnom kockom odati počast preminulima od COVID-a. Pri tom se, dakako, nikog ništa pitalo nije, niti se itko sjetio da se tu u Zagrebu tek koji kilometar dalje školuju ljudi za kipare. Taman da povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović, ako sjećanje ne vara, lijepo primijeti da se tu radi o estetici kakvu gaje tajkuni na tratinama svojih viletina. A ono grad.

Suživot politike i estetike odvajkada je bio predmet teoretičarskog interesa, poglavito filozofa. Jedan od najosebujnijih ljudi koji je dao svoj doprinos tom diskursu je i danas živući francuski filozof Jacques Ranciere. Ugrubo, taj je profesor estetike i filozofije na pariškom sveučilištu Vensan i jedan od najboljih studenata velikog marksističkog filozofa Louisa Althussera, smatrao kako su pojmovi politike i estetike zapravo sinonimi, odnosno da političko djelovanje nužno uključuje estetsku komponentu. U praksi Rancierea su demantirali brojni diktatori skloni vladanju u kičastim palačama, a još više nacifašisti sa svojom izvrnutom militarističko-eklektičnom estetikom ovjekovječenom primjerice u filmovima Leni Riefenstahl. Dio toga možemo ovih dana vidjeti i u opasno zabavnom Bezinovićevom portretu D’Annuzijeve riječke vladavine »Fiume, o morte«! Taj D’Annunzijev kič je takav da ne zna čovjek bi li mu se divio ako je smišljen koncept, ili bi u užasu pobjegao glavom bez obzira. Ma, isprva se i nije bježalo. Zna ta estetika ružnog biti zavodljiva makar bilo bjelodano da u korijenu svega stoji opačina. Sve je to, međutim, ništa u sukobu političkog djelovanja i estetike kakve zadnjih dana viđamo u Hrvatskoj. Estetika preuređene kuće uhićene varaždinske SDP-ovke i obnaženi torzo bivšeg ministra poljoprivrede dok kalašnjikovom puca po slavonskom polju, sasvim su dovoljni da vremešni gospodin Ranciere sleti u Zagreb i na glavnom zagrebačkom trgu spali sve postojeće primjerke svoje kapitalne knjige »Estetika i politika« što ju je napisao s kolegom Peterom Engelmanom. A neukusu treba reći ne! Svakom. Pa da bar od nečeg konačno krenemo.