Aleksandar Vučić od društva je napravio reality show u kojem, kao i na ekranima srbijanskih televizija, caruju nasilje, psovka i oružje.
Sad je jasno: imat ćemo prijevremene izbore. Izjavio je to ovih dana srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, dok je još uvijek aktualna premijerka Ana Brnabić jednako tako jasno poručila građanima Srbije da imaju njezinu ostavku na stolu i da neće biti prepreka raspisivanju novih izbora, ako građani to žele.
A da itekako žele, pokazuju prosvjedi koji na ulicama Beograda ne prestaju sve od 3. svibnja, kada je maloljetni dječak počinio masakr nad svojim školskim kolegama. U međuvremenu, srbijanska vlast je zaljuljana i ovo je vjerojatno prvi put u skoro deset godina, koliko je Vučić na vlasti, da se nazire konačni kraj njegove političke karijere. S jedne strane, u Srbiji se događa politika ulice, kojoj Vučić više ne može odolijevati i prisiljen je raspisati prijevremene izbore. S druge strane, ovo bi mogao biti i početak jedne potpuno nove ere za Srbiju, državu koja počiva na izopačenim društvenim vrijednostima koje je upravo slučaj maloljetnog ubojice gurnuo na površinu, pokazavši kristalno jasno da je »nešto trulo u državi Srbiji«.
Svjedočimo stoga danas situaciji koja je za Vučića i njegovu odanu Anu Brnabić bila neminovna od prvog trenutka kad se prije nešto više od mjesec dana dogodio masakr u osnovnoj školi. Takav događaj nije mogao završiti bez političkih posljedica, jednostavno zato što građani više ne žele tolerirati kulturu nasilja, kulturu naoružavanja, kulturu primitivizma zasnovanog na modelima krim-miljea koje u prime-timeu prikazuju srbijanske televizije, kulturu u kojoj najniže strasti dominiraju tabloidima, a pri čemu ti isti tabloidi kreiraju i političku klimu i, na koncu, rezultate izbora i posljedično tome, dugogodišnju Vučićevu vlast. Ta je vlast sazdana istovremeno na nacionalizmu i »srpskom svetu« s jedne, a ujedno i jeftinom populizmu s druge strane. Nemoguće je da je biračko tijelo u Srbiji još uvijek toliko rigidno da mu i dalje, 2023. godine treba takav politički lider kakav je Vučić. On je danas potpuno potrošen, i na unutarnjem, a i na vanjskopolitičkom planu gdje njegovo laviranje između Zapada i Rusije, bez osude rata u Ukrajini, danas više ne može prolaziti niti na karti Europe.
Onoga trenutka kad građani, odnosno birači prevladaju neku vlast i njezin narativ, tada neminovno slijedi pad te vlasti, a upravo je to slučaj u Srbiji. Zato je »ulica« u tom smislu vrlo korisna za Srbiju, to je istinski vox populi, glas ljudi koji osim što žive siromašno, više ne žele biti ni simbol regresije. Vučićeva »napredna« stranka postala je nazadna stranka u punom smislu riječi, i on danas u svojoj politici kasni za narodom, za građanima, i zato bi uskoro na izborima mogao biti pometen.
Svojom »monarhističkom« retorikom, u kojoj sebe poima kao nesmjenjivoga voljom naroda, a svoju djecu gleda kao prijestolonasljednike, doista je prešao granicu dobrog demokratskog ukusa. I mada se zaklinje u to da je njegov modus operandi isključivo u demokratskom procesu, pa tako kaže »dok sam živ, neće biti prijelazne vlade, odgovaram narodu Srbije i Ustavu, neću to izigrati, neću to dopustiti«, te obećava nove izbore u najskorije vrijeme, njemu i dalje smetaju građani i smetaju mu prosvjedi. Ne vidi ih kao izraz volje naroda, kojemu je dozlogrdilo nasilje, oružje i ratovi, i koji želi normalnu, sigurnu i stabilnu državu za svoju djecu, već kao alat za napad na vlast. To jest, njega osobno. Pritom je siguran u obnovu svog mandata jer na obzoru nema oporbenog lidera koji »svijetli«, ali ovoga puta mogao bi se prevariti.
Potpuno je jasno da Srbija želi promjene, jer građani su nezadovoljni načinom na koji Vučić vodi Srbiju. Dosad je održano pet velikih prosvjeda, a sigurno je da će se i nastaviti, jer strpljenja više nema. Aleksandar Vučić, mada je na vlasti cijelo desetljeće, zapravo nije riješio niti jedan problem – nije se jasno opredijelio između Zapada i Rusije, nije riješio problem Kosova i srbijanske mitomanije na tu temu koja uvijek rezultira posezanjem za tim područjem, a od društva je napravio reality show u kojem, kao i na ekranima srbijanskih televizija, caruju nasilje, psovka i oružje.
Doista je vrijeme da ode.
Uvodnik
Nešto je trulo u državi Srbiji
Tihana Tomičić
09. lipanj 2023 12:47
Reuters
Aleksandar Vučić od društva je napravio reality show u kojem, kao i na ekranima srbijanskih televizija, caruju nasilje, psovka i oružje.
Sad je jasno: imat ćemo prijevremene izbore. Izjavio je to ovih dana srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, dok je još uvijek aktualna premijerka Ana Brnabić jednako tako jasno poručila građanima Srbije da imaju njezinu ostavku na stolu i da neće biti prepreka raspisivanju novih izbora, ako građani to žele.
A da itekako žele, pokazuju prosvjedi koji na ulicama Beograda ne prestaju sve od 3. svibnja, kada je maloljetni dječak počinio masakr nad svojim školskim kolegama. U međuvremenu, srbijanska vlast je zaljuljana i ovo je vjerojatno prvi put u skoro deset godina, koliko je Vučić na vlasti, da se nazire konačni kraj njegove političke karijere. S jedne strane, u Srbiji se događa politika ulice, kojoj Vučić više ne može odolijevati i prisiljen je raspisati prijevremene izbore. S druge strane, ovo bi mogao biti i početak jedne potpuno nove ere za Srbiju, državu koja počiva na izopačenim društvenim vrijednostima koje je upravo slučaj maloljetnog ubojice gurnuo na površinu, pokazavši kristalno jasno da je »nešto trulo u državi Srbiji«.
Svjedočimo stoga danas situaciji koja je za Vučića i njegovu odanu Anu Brnabić bila neminovna od prvog trenutka kad se prije nešto više od mjesec dana dogodio masakr u osnovnoj školi. Takav događaj nije mogao završiti bez političkih posljedica, jednostavno zato što građani više ne žele tolerirati kulturu nasilja, kulturu naoružavanja, kulturu primitivizma zasnovanog na modelima krim-miljea koje u prime-timeu prikazuju srbijanske televizije, kulturu u kojoj najniže strasti dominiraju tabloidima, a pri čemu ti isti tabloidi kreiraju i političku klimu i, na koncu, rezultate izbora i posljedično tome, dugogodišnju Vučićevu vlast. Ta je vlast sazdana istovremeno na nacionalizmu i »srpskom svetu« s jedne, a ujedno i jeftinom populizmu s druge strane. Nemoguće je da je biračko tijelo u Srbiji još uvijek toliko rigidno da mu i dalje, 2023. godine treba takav politički lider kakav je Vučić. On je danas potpuno potrošen, i na unutarnjem, a i na vanjskopolitičkom planu gdje njegovo laviranje između Zapada i Rusije, bez osude rata u Ukrajini, danas više ne može prolaziti niti na karti Europe.
Onoga trenutka kad građani, odnosno birači prevladaju neku vlast i njezin narativ, tada neminovno slijedi pad te vlasti, a upravo je to slučaj u Srbiji. Zato je »ulica« u tom smislu vrlo korisna za Srbiju, to je istinski vox populi, glas ljudi koji osim što žive siromašno, više ne žele biti ni simbol regresije. Vučićeva »napredna« stranka postala je nazadna stranka u punom smislu riječi, i on danas u svojoj politici kasni za narodom, za građanima, i zato bi uskoro na izborima mogao biti pometen.
Svojom »monarhističkom« retorikom, u kojoj sebe poima kao nesmjenjivoga voljom naroda, a svoju djecu gleda kao prijestolonasljednike, doista je prešao granicu dobrog demokratskog ukusa. I mada se zaklinje u to da je njegov modus operandi isključivo u demokratskom procesu, pa tako kaže »dok sam živ, neće biti prijelazne vlade, odgovaram narodu Srbije i Ustavu, neću to izigrati, neću to dopustiti«, te obećava nove izbore u najskorije vrijeme, njemu i dalje smetaju građani i smetaju mu prosvjedi. Ne vidi ih kao izraz volje naroda, kojemu je dozlogrdilo nasilje, oružje i ratovi, i koji želi normalnu, sigurnu i stabilnu državu za svoju djecu, već kao alat za napad na vlast. To jest, njega osobno. Pritom je siguran u obnovu svog mandata jer na obzoru nema oporbenog lidera koji »svijetli«, ali ovoga puta mogao bi se prevariti.
Potpuno je jasno da Srbija želi promjene, jer građani su nezadovoljni načinom na koji Vučić vodi Srbiju. Dosad je održano pet velikih prosvjeda, a sigurno je da će se i nastaviti, jer strpljenja više nema. Aleksandar Vučić, mada je na vlasti cijelo desetljeće, zapravo nije riješio niti jedan problem – nije se jasno opredijelio između Zapada i Rusije, nije riješio problem Kosova i srbijanske mitomanije na tu temu koja uvijek rezultira posezanjem za tim područjem, a od društva je napravio reality show u kojem, kao i na ekranima srbijanskih televizija, caruju nasilje, psovka i oružje.
Doista je vrijeme da ode.