Malo smo nepošteni ispali prema klincima koje smo uvjeravali da ratovi postoje samo u povijesnim udžbenicima
Hrvatska ponovo uvodi vojni rok. Ili, bolje rečeno, vojni tečaj u trajanju od osam tjedana što će porezne obveznike koštati 20 milijuna eura, a resorni ministar se uvjerio da je sve spremno za ponovnu uspostavu ročne stajaće vojske koju smo dokinuli 2008. godine. U međuvremenu se geopolitička i sigurnosna situacija u Europi toliko izokrenula da nam profesionalna vojska ne bi bila dovoljna za obranu Lijepe naše, države veličine Slovačke i Danske od svega 56,5 tisuća četvornih kilometara s više od 1.000 kilometara vanjske granice EU-a i NATO-a prema BiH i Srbiji i nesrazmjerno velikom obalom u odnosu na kontinentalni dio države, a zbog specifičnog oblika (kifla, bumerang, kako hoćete) ima relativno malu dubinu teritorija u vojnom smislu.
Sve navedeno ukazuje na to da Hrvatska u stvari nikad nije trebala ukinuti ročni sastav vojske, a posebno zbog ratobornih susjeda koji još uvijek sanjaju zapadnu granicu velike Srbije na potezu Karlovac – Virovitica – Karlobag, što je bivši srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić i otvoreno priznao u intervjuu za hrvatske medije. Iako će NATO i dalje biti važan čimbenik europske sigurnosti, to ne znači da smo sigurni i zaštićeni, nego da kao članica Svjernoatlantskog saveza i sami moramo pridonijeti europskoj sigurnosti. I prije najave ponovnog uvođenja vojnog roka realizirali smo nabavu vrhunskih borbenih zrakoplova Rafalea »koje nema nitko od Njemačke do Grčke«, kako se svojedobno pohvalio premijer Plenković.
Iako ćemo flotu kompletirati u travnju, avioni će zajedno s osposobljenim pilotima biti operativni krajem godine, američki raketni sustav HIMARS dobit ćemo tek za nekoliko godina kao i možda malo preskupe njemačke tenkove Leoparde, dok je splitski škver spreman proizvoditi ophodne brodove pa čak i podmornice, na što ćemo također trebati malo pričekati. U zastarjeloj Strategiji obrane RH iz daleke 2002. se navodi da je legitimno sigurnosno pravo svake države da se u izgradnji vlastitih obrambenih potencijala odmjerava i usklađuje s drugim državama u svom okružju, čime se izbjegava nastajanje dispariteta u obrambenim sposobnostima u odnosu sa susjedima. Dakle, vlastito pravo na naoružavanje smo definirali prije više od 20 godina, kada je mogućnost ratnog sukoba bila reducirana, ali ga nismo konzumirali, nego smo opustošili vlastite oružane snage, a mlade odvratili od vojne karijere. I sada bismo godine neulaganja u vojsku htjeli nadoknaditi tjeranjem »Instagram generacije« da uzme pušku u ruke. Pretpostavljamo da je budućoj generaciji ročnika netko valjda objasnio da ne postoji aplikacija za rukovanje puškom, da su u vojarni zabranjeni mobiteli tako da se ni selfiji neće moći raditi, da nema ni Netflixa ni HBO-a ni Disneyja, nema ni Tik-Toka, a na Facebook budući ročnici mogu posebno zaboraviti.
Nema ni Whatsappa ni Telegrama ni YouTuba, nema lajkanja ni snimanja viralnih videa, nema dijeljenja fotografija ni surfanja po internetu, nema slušanja super »mjuze« i dopisivanja, nema komentara ispod objava, ni trolanja… ukratko, strašno nešto za mladi naraštaj vojnika kojima treba objasniti da se u ratu koristi oružje, a ne mobiteli i tableti. I nakon godina ignoriranja hrvatskih obrambenih potreba sada želimo za front obučiti generaciju koju smo uvjeravali da nam vojska nije potrebna, da nam je dovoljno ovih nekoliko tisuća profesionalnih vojnika i dva i pol MiG-a, koliko smo ih imali donedavno, da nam je dovoljno članstvo u NATO-u jer će nas braniti saveznici ako nas netko drugi napadne, odnosno ako nas uopće napadne. I sad se domovina najednom našla u situaciji da treba ponovo graditi vojsku, i to baš u vrijeme kad Hrvatsku godišnje napušta 40 tisuća ljudi, i to onih najpotentnijih i najsposobnijih. Malo smo nepošteni ispali prema klincima koje smo uvjeravali da ratovi postoje samo u povijesnim udžbenicima. U obrambenoj strategiji s početka ovog stoljeća naznačeno je da će se »moderna hrvatska obrana razvijati kao jedna od temeljnih državnih funkcija«, no izgleda da je i ta strategija, kao i sve dosadašnje hrvatske »strategije«, ostala samo skup lijepih riječi. Dok nas Trump nije prodrmao i probudio.
Uvodnik
(Ne)rado Hrvat u vojnike ide
Dražen Katalinić
14. ožujak 2025 14:10
Photo: Matija Habljak/PIXSELL
Malo smo nepošteni ispali prema klincima koje smo uvjeravali da ratovi postoje samo u povijesnim udžbenicima
Hrvatska ponovo uvodi vojni rok. Ili, bolje rečeno, vojni tečaj u trajanju od osam tjedana što će porezne obveznike koštati 20 milijuna eura, a resorni ministar se uvjerio da je sve spremno za ponovnu uspostavu ročne stajaće vojske koju smo dokinuli 2008. godine. U međuvremenu se geopolitička i sigurnosna situacija u Europi toliko izokrenula da nam profesionalna vojska ne bi bila dovoljna za obranu Lijepe naše, države veličine Slovačke i Danske od svega 56,5 tisuća četvornih kilometara s više od 1.000 kilometara vanjske granice EU-a i NATO-a prema BiH i Srbiji i nesrazmjerno velikom obalom u odnosu na kontinentalni dio države, a zbog specifičnog oblika (kifla, bumerang, kako hoćete) ima relativno malu dubinu teritorija u vojnom smislu.
Sve navedeno ukazuje na to da Hrvatska u stvari nikad nije trebala ukinuti ročni sastav vojske, a posebno zbog ratobornih susjeda koji još uvijek sanjaju zapadnu granicu velike Srbije na potezu Karlovac – Virovitica – Karlobag, što je bivši srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić i otvoreno priznao u intervjuu za hrvatske medije. Iako će NATO i dalje biti važan čimbenik europske sigurnosti, to ne znači da smo sigurni i zaštićeni, nego da kao članica Svjernoatlantskog saveza i sami moramo pridonijeti europskoj sigurnosti. I prije najave ponovnog uvođenja vojnog roka realizirali smo nabavu vrhunskih borbenih zrakoplova Rafalea »koje nema nitko od Njemačke do Grčke«, kako se svojedobno pohvalio premijer Plenković.
Iako ćemo flotu kompletirati u travnju, avioni će zajedno s osposobljenim pilotima biti operativni krajem godine, američki raketni sustav HIMARS dobit ćemo tek za nekoliko godina kao i možda malo preskupe njemačke tenkove Leoparde, dok je splitski škver spreman proizvoditi ophodne brodove pa čak i podmornice, na što ćemo također trebati malo pričekati. U zastarjeloj Strategiji obrane RH iz daleke 2002. se navodi da je legitimno sigurnosno pravo svake države da se u izgradnji vlastitih obrambenih potencijala odmjerava i usklađuje s drugim državama u svom okružju, čime se izbjegava nastajanje dispariteta u obrambenim sposobnostima u odnosu sa susjedima. Dakle, vlastito pravo na naoružavanje smo definirali prije više od 20 godina, kada je mogućnost ratnog sukoba bila reducirana, ali ga nismo konzumirali, nego smo opustošili vlastite oružane snage, a mlade odvratili od vojne karijere. I sada bismo godine neulaganja u vojsku htjeli nadoknaditi tjeranjem »Instagram generacije« da uzme pušku u ruke. Pretpostavljamo da je budućoj generaciji ročnika netko valjda objasnio da ne postoji aplikacija za rukovanje puškom, da su u vojarni zabranjeni mobiteli tako da se ni selfiji neće moći raditi, da nema ni Netflixa ni HBO-a ni Disneyja, nema ni Tik-Toka, a na Facebook budući ročnici mogu posebno zaboraviti.
Nema ni Whatsappa ni Telegrama ni YouTuba, nema lajkanja ni snimanja viralnih videa, nema dijeljenja fotografija ni surfanja po internetu, nema slušanja super »mjuze« i dopisivanja, nema komentara ispod objava, ni trolanja… ukratko, strašno nešto za mladi naraštaj vojnika kojima treba objasniti da se u ratu koristi oružje, a ne mobiteli i tableti. I nakon godina ignoriranja hrvatskih obrambenih potreba sada želimo za front obučiti generaciju koju smo uvjeravali da nam vojska nije potrebna, da nam je dovoljno ovih nekoliko tisuća profesionalnih vojnika i dva i pol MiG-a, koliko smo ih imali donedavno, da nam je dovoljno članstvo u NATO-u jer će nas braniti saveznici ako nas netko drugi napadne, odnosno ako nas uopće napadne. I sad se domovina najednom našla u situaciji da treba ponovo graditi vojsku, i to baš u vrijeme kad Hrvatsku godišnje napušta 40 tisuća ljudi, i to onih najpotentnijih i najsposobnijih. Malo smo nepošteni ispali prema klincima koje smo uvjeravali da ratovi postoje samo u povijesnim udžbenicima. U obrambenoj strategiji s početka ovog stoljeća naznačeno je da će se »moderna hrvatska obrana razvijati kao jedna od temeljnih državnih funkcija«, no izgleda da je i ta strategija, kao i sve dosadašnje hrvatske »strategije«, ostala samo skup lijepih riječi. Dok nas Trump nije prodrmao i probudio.