Aleksandra Miroslaw. Eto tako se zove Poljakinja koja je dvaput rušila vlastiti svjetski rekord u brzom penjanju, u Parizu dakako, na Olimpijskim igrama, tamo gdje je to najteže. Brzo penjanje. Tako se zove taj sport za koji do jučer normalno neko čeljade nije ni znalo da ga ima i da je olimpijski, a sada evo bulji u ekran u nevjerici dok se penjačice veru uz okomitu stijenu s tek kojom mikroizbočinom i to tako da se čini da od njih nijedno stvorenje na kugli zemaljskoj ne može brže sve da ga je stvoritelj samo za tu svrhu projektirao.

Aleksandra Miroslaw, plavokosa djevojka širokog osmijeha i imena koje bi komotno moglo biti i naše, jer imamo mi i Aleksandri i Miroslava i svega imamo, samo se čeka da se krenu penjati. Čitavo to natjecanje bilo je čudesno. Jer, utrka je to revolveraškom nekom dvoboju nalik. Stanu dvije djevojke svaka pod svoju stijenu, vrijeme krene i eto ti u šest sekundi čuda. Šest sekundi da se popnu do vrha. Šest sekundi nevjerojatnog uzbuđenja. A kad utrka završi i kad ih spuste s visine dolje, ljute protivnice se zagrle čvrsto uz širok osmijeh, zadovoljne što su se sportski borile i što je pobijedila bolja, što je do vrha prije došla ona brža. Sve je toliko čisto i toliko ljudski logično da te trnci prođu. Olimpizam, štono bi se reklo, na najjače.

I mi se imamo čime dičiti. Mala zemlja za velike sportske rezultate, to smo mi. I ne mjeri se to brojem osvojenih medalja, već se mjeri onim sekundama nedisanja dok se stišću palčevi da poplave dok se u nevjerici gleda kako čamac braće Sinković odjednom juri k zlatu na raketni pogon. Ili ono polufinale Donne Vekić, onaj okršaj s jednako sjajnom Slovakinjom koji je pred ekran vratio i one što su mislili da se nakon Zeca Ivaniševića više nikada neće toliko nervirati zbog tenisa. Ne mora ni biti da je za medalju, a da je veliko.

Veliko k’o suze u stjegonoše Giovannija Cernogorza zbog onog jednog promašenog glinenog goluba, ili u našeg momka što kajta koji se zove Martin Dolenc. Bude ti drago i milo toliko da se pokušavaš zakitit’ s malo tog perja, makar znaš da je pobjeda samo njihova.

U njihovu uspjehu, u uspjehu naših sportaša, ničeg kolektivnog nema, ali zato u njih itekako ima osjećaja koji idu i široko i daleko, onoliko daleko koliko bi neka izvorna ideja svega olimpijskog, svega ljudskog i trebala ići.

Sjetili se tako domaćini Igara da u zadnjem tjednu najvećeg sportskog sijela dovedu sve dotadašnje osvajače medalja na pozornicu podno Eiffelova tornja. Pozornica k’o modna pista, naokolo na tisuće navijača svih vrsta, i krene DJ, krena pjesma, krene ples, krene istinsko veselje. Svi na gomili, sve boje kože, sve vjere, sve nacije. Samo radost.

Kamera lovi razdraganu braću Sinković kako vele da treba skinuti kapu onom tko se ovog sjetio, jer bolje je i od osjećaja kad su zastavu nosili na otvaranju za jednih od prošlih Igara. A onda novinar HRT-a za izjavu lovi Novaka Đokovića, a njemu je ponajprije potreba kazati kako se divi braći Sinković za koje je, za razliku od njega, osvajanje olimpijskog zlata najnormalniji dan na poslu.

Đoković se klanja Sinkovićima i biranim riječima govori o Donni Vekić, Sandra Elkasević daje podršku atletičarkama Srbije i zaustavlja dah dok Duplantis skače svjetski rekord, a stadion mahom ispunjen Francuzima što prate atletiku unisono pjeva himnu Velike Britanije u ime pobjednice utrke na 800 metara.

Svijet u svom najboljem izdanju.

Naši sportaši u koje se tako rado zaklinjemo u svom najboljem izdanju, čista srca i čista uma. A kad je tako, onda je red i da ih se dočeka kako spada.

Prošlo je malo više od pola godine otkad su naši vaterpolisti postali svjetski prvaci. Sjećate se garant, baš kao što se spominjete da im gradonačelnik Zagreba nije u to ime organizirao svečani doček na Trgu, onako kako je to njegov prethodnik uredno činio i za manje sportske dosege. Pa su ga razapeli. Pa je odlučio Tomašević da će i on za svakog organizirati doček, kud puklo da puklo, i makar bilo usred kolovoza kad je Zagreb od ljudi prazan. Svi pokušaji Tomaševićevi da bude mrvu populist otprilike tako nekako falično izgledaju kao da im je, u najmanju ruku, tajming kriv. Pa je ljudi bilo malo. Ili u ovoj zemlji ima štogod i važnije od sportaša koje zazivamo herojima, uzorima i idolima. Jer, samo dan prije, samo večer prije u Imotskom su pjevali Thompson, Zečić i Bulić. Dnevnici su imali velike priloge o tome kako trojac pjeva i kako nam se vratio Marko. Kud god okreneš, svi su pričali o veličanstvenoj atmosferi. A onda su krenule slike sa »zabave«. Grad pun mladosti odjevene u crno, s onim ušatim slovom U na prsima, ako već nisu tu i zloglasni stihovi. Spomenik Tinu Ujeviću prekriven crnim barjakom. Pune ulice i trgovi onih koji se ne libe pjevati o koljačima. Masovnost u Imotskom s kojom se doček u Zagrebu ne može mjeriti.

Možda je jednostavno došlo vrijeme da prestanemo licemjerno lamentirati o sportašima herojima i da priznamo da ima dana kada je u ovoj zemlji važnije na tren biti poklonik svega najcrnjeg.

Ima dana kada treba jednostavno priznati da smo izgubili bitku sa zdravom pameću, pa umjesto put naprijed, krenuli put natrag i to toliko da notorni Vučić ima zašto zadovoljno trljati ruke. Jer, ako je suditi po fotografiji na kojoj nasmijane djevojke za potrebe slike na društvenim mrežama ponosno dižu u vis crnu majicu s groznom porukom, onda smo uistinu narod koji se uz ovakvu omladinu ne treba brinuti za svoju budućnost jer budućnosti i nema. Ako je ta majica iskaz njihova mladenačkog bunta, budućnosti nema. A za to da nam je ovakva mladost kriva je, dakako, i opet »starost«.

Uporno nečinjenje, uporno izbjegavanje da se povuku granice i kaže što se smije, a što ne smije, uporno kalkuliranje za koji glas više na izborima, uporna politika nezamjeranja dovela nas je tu gdje jesmo.

Godinama Bleiburg nije bio veličanje propalih ideologija pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, nego komemoracija. Ok, nek’ bude da je i jedno i drugo. Godinama smo gledali navijače kako viču »Za dom spremni«, ali to je bio huliganizam, pogotovo kad bi vikali i »Vratite nam Dinamo!«, a najčešće je bila veličanstvena atmosfera. Ok, recimo da je bilo i jedno i drugo i treće. Godinama su se na raznim obljetnicama pojavljivali ljudi u uniformama ili u majicama HOS-a, ali to nije bilo veličanje NDH, nego je Vladina Komisija utvrdila da je to izraz poštovanja prema postrojbama iz Domovinskog rata. Ok, bilo je i jedno i drugo. Nedavno je Torcida na Farskim otocima ustaškim grafitima išarala zidove, ali bilo je to uobičajeno gostovanje. Ok, bilo je i jedno i drugo. I onda se dogodio ustaški dernek u Imotskom, koji je zapravo iskazivanje ljubavi prema domovini!? Uz žešći napor i enorman otpor, ‘ajde recimo da je bilo i jedno i drugo. Ali onda je predsjednik koji je svojedobno skovao sintagmu o Hrvatskoj kao slučajnoj državi loše govorio o koncertu u Imotskom, da bi mu zatim menadžment jednog od pjevača poručio da to zbori slučajni predsjednik. I tu više, onako logički, ne može biti jedno i drugo, odnosno dok god se sve spomenuto događa bez sankcija, može biti samo jedno – Hrvatska kao slučajna država.

Do toga smo se eto dotjerali, do toga nas dovede nečinjenje na svim razinama, od one roditeljske, preko školske, do politike i zakonodavstva, pa i medija na koncu koji ništa doli veličanstvene atmosfere ne žele vidjeti u maršu u crnom, uvjereni da će i to proći. Jer ionako će sve i opet doći na onu »ja tebi, ti meni«, na natezanje zvijezda i ušatih simbola, na spomen vaksera i antivaksera, etiketiranje tko više voli, a tko samo mrzi, pa će se zaboraviti i ostaviti da klija i bubri mahnitanje poput ovog u Imotskom sve do neke nove »veličanstvene« prigode. A svijet za to vrijeme pleše podno Eiffelova tornja. I Đoković skida kapu braći Sinković, dok Sandra Elkasević prekida davanje izjave za televiziju dok se divi skoku Duplantisa. S jedne strane vrh, s druge dno. Aleksandra Miroslaw za šest sekundi popne se do vrha.

Nama treba jedan koncert s tri pjevača da se srozamo posve. Nimalo slučajno.