Sva se razbistrilo onog trena kada je Tisja Kljaković Braić krenula na Facebooku objavljivati karikature u kojim Oni, On i Ona, žive svoj život dalmatinski, mediteranski, priobalni, sredozemni, na duhovit i smiješan način odjeveni najčešće samo u – mudante!

I to ne bilo kakve mudante već one visokoga struka, koje prekivaju cijelu stražnjicu i dosežu do bubrega, ako ne i više, a tkanina od koje su krojeni jest meka, pamučna i mrvu deblja nego li je danas moderno. Dužnost dobrog donjeg veša i jest da štiti od svakojakih bolesti i vanjskih loših utjecaja.

Slikarica je na scenu vratila ne samo Mediteran kao takav i sve njegove kompleksne odnose koji tjeraju na smijeh koliko i na suzu, već i komad odjeće bez kojeg života nema niti će ga ikada biti pa sve da ste zakleti zagovornik goluguzog šetanja naokolo.

Nije, doduše, nemoguće da neki od fanova kraj svih tih slojeva fine karikature mudante i nisu zamijetili, da su ih uzeli zdravo za gotovo, ili da su ih zamijetili tek na kraju balade, no za potpisnika ovog teksta ukazanje Nje i Njega u starinskim bijelim mudantama bio je trenutak slatkog trijumfa, dokaza da je dobar dio života imao i ima smisla nekog baš zato što je na temeljima od mudanata građen.

Jer, mati je mirovinu zaslužila prodavajući baš mudante i to ženske. Prima, robna kuća. Prva u Dalmaciji. Doma se čuva fotografija crno bijela na kojoj su se pred objektivom poredale radnice, djelatnice, trgovkinje odjela s ženskim donjim rubljem. Boje na fotografiji nema, ali zna se da je kuta bila žuta, baš kao što će biti zelena u jednom kratkom i, pokazalo se, bojom promašenom periodu.

Ma ta žuta je ostala za vazda, dojmljivija i upečatljivija. Radnice se poredale, a okolo njih je more besprijekorno uredno složenog bijelog rublja. Gaće na gaće, sve složeno u savršenu hrpu.

Takvog se reda više ne da nigdje vidjeti. Takve bjeline nema ni u jednoj reklami s ‘magičnim’ deterdžentima i odstranjivačima mrlja. I takvo rublje se, navodno, više ne nosi – makar ga majke u ormarima imaju na gotovs – možda i zato jer je sve to i previše bijelo da bi se sakriti mogla najmanja točka šporkice koja na takvu bjelinu padne.

U ona doba bijelo je bilo na cijeni, a dobre gaće su bile ultimativna potreba, pitanje časti i zdrava razuma. Uostalom, vazda je govorila mati; nikad ne znaš što te može zadesiti, a kud ćeš se onda sramotiti šporkim gaćama.

A da bi mudante bile čiste valjalo ih je prati. A da bi bile suhe valjalo ih je sušit. A da bi se u malim kalama dobro osušile vješalo ih se na tiramole.

Tiramol! Kad si klinac što odrasta u kalama u kojima tiramoli vežu skale, ta je škripa kolutura zbog kojih konop neprekidno putuje tamo i natrag, najljepša neka glazba na svijetu.

Kako li samo to radi, pitaš se malen, i tko se samo sjetio s komadićem špage riješiti mali milijun zadanih problema. Pa dječje natežeš tiramol i kad treba i kad ne treba dok majci ne da na živce ta škripa.

Sve se tiramolom dalo riješiti, jedino ostaje enigma zašto su vazda cičali toliko, pa još kraj očeva koji su, navodno, znali popraviti baš sve. Enigma je to i enigma je sve do jučer bila zbog čega se mati toliko ljutila kada joj je gazdarica našeg podstanarskog stana naredila da mudante složi tako da ih susjeda iz kuće do s kojom se nije dijelio tiramol ne može pogledom izbjeći.

Kao da je gledanje u tuđe mudante sramota. I kao da se rasporedom robe na tiramolu šalju dimni signali naokolo, poruka o koječemu a ne samo o tome da se šporka roba oprala da bude čista; ocu trliš, djeci hlače da im i opet mogu koljena štititi od deranja, majci košulja za na posao.

Vazda je, doduše, bilo onih koji su preko odjeće mjerili tko je koliko težak, ali uvijek je više bilo onih koji su prije svega voljeli vonj od čistog, šuštanje plahti što vijore i taj osjećaj otvorenosti u onih koji se ne libe sve što imaju staviti na tiramol da se vidi, a opet da skriva taman toliko intimnoga koliko je čovjeku nužno da se od svijeta obrani.

Spajali su ti konopi i znane i neznane, onako razvučeni od prozora do prozora, sposobni od srca do srca, od ruke do ruke prenositi sve što štipalica može podnijeti. S vremenom, doduše, kanali komunikacije su došli drugi, spojili smo se bežično i bezlično, da bi nas karikatura podsjetila koliko je važno gledati se oči u oči, mudante u mudante!

Pa se činilo da je sve i opet kako biti treba i da život nikada i nije sišao s tiramola. Ma, vazda u nas ima ma….Popis je svakim danom duži i začudniji. Šolta, Kolan na Pagu, Mljet, Kaštela, Osijek, Rijeka. Tu je pala odluka da je tiramolima odzvonilo.

Rublje se ne smije izlagati, ne smije ga se s ulice vidjeti, a tko se na to ogluši bit će kažnjen. Takvu odluku može donijeti samo netko tko nikada nije povukao konop koji veže i spaja, tko se nikada nije divio cijuku slabo podmazanih kolutura, kome nikada nije srce zaigralo jače kad bi mu mati rekla da objesi nešto na tiramol, tko ne vidi ništa lijepoga u kuća povezenih tiramolima, tim sponama koje katkad traju duže i teže se kidaju od onih ljudskih.

Zapravo, ono što tiramol spoji teško da išta može rastaviti čak i kada se na prvu čini da je posve drugačije. Takvu odluku mogu donijeti samo oni koji se nikad nisu nasmijali gorko slatkim situacijama iz malih nam života i nisu se nikada sjetili kako je red po paklenoj vrućini u hladnu lubenicu zariti zube odjeven samo u bijele gaće.

Jer, nisu gaće samo da ih se na štap metne k’o ono zadnje što je ostalo. Baš naprotiv, mudante su i da se pohvali čovjek kako vodi računa o sebi i o drugima. Jedno je gledati u tuđi tanjur ili pijat, a drugo se divit šarenilu tiramola.

Čega smo se to počeli sramiti, ili čega bi se to trebali sramiti, kakvog tog našeg nasljeđa pa da i robu opranu jedni do drugih skrivamo!?

– Tiramoli su naše kulturno nasljeđe i moraju ostati, ne treba ih dirat – ne dvoji otac.

– Grad bez tiramola je isto kao i recimo Split bez Marjana – uvjerena je mati. I to je, reklo bi se, to.

Ma, vremena su čudna i koliko god sve to što kazaše bilo logično ostaje činjenica da je svakim danom više čudesa za koje do jučer ni mislio ne bi da su moguća pa se ipak događaju.

Na udaru smo loših vijesti, poteza, odluka, bilo da se priča o trivijali kao što je loše pjevanje u naše predsjednice ili pak novi članovi Bandićeve stranke, bilo da smo na udaru posve ozbiljnih ljudskih nesreća i nebriga.

Vremena su taman takva da tiramole ne da ne treba braniti nego vezivanje naše njima treba i potaknuti. Jer malo je čvrstog za što se uhvatiti možemo. I zato tiramoli, ako ne čuda radi, onda ugode radi. Ljudi vole tiramole, baš kao što još uvijek oblače čisto rublje kad doktoru idu. Mediteran tako hoće od pamtivijeka. Ne treba drugačije.