Bilo vam je to ovako…

– Nemoj djede opet, neba ti!

– Ih, nemoj! Ne znate vi kako je to bilo u koronavirus doba… – krene djed, makar da se i samo jedan naivac od unučadi nije stigao sakriti, pa mu sad nema druge nego odslušati divan dokona djeda.

Priča on, sve u strahu da derane njihovi roditelji ništa naučili nisu, ništa im od slavne prošlosti prepričali nisu, a ako i jesu da su to učinili pomodarski, onako u hodu i ovlaš, baš kao da nije pandemija da se pamti. Zato je on tu.

– Neće te se vi sjetit’, kako i bi kad se rodili još niste, kad je došla ta korona. Sve se preko noći promijenilo – krene did.

Krene s ‘nećete se vi toga sjetiti’, da bi završio s ‘pojma vi mladi nemate’.

– Tjerali su nas da masku nosimo, da ne idemo među ljude. Ma, nije je nigdje bilo za kupiti, a ako i jest nabili bi joj cijenu mrski profiteri. Zato je ona prva bila za pamćenje, ona što ju je Ida sašila jer je jastučnicu rašila. Jastučnicu cvjetnog uzorka, kako onoj što se cvijećem bavi i dolikuje. Primopredaja je dakako bila beskontaktna, ni laktovima se pozdravili nismo. Kazivali su da maske ne djeluju, ali ajde je ne nosi pogotovo kad te nazove prijatelj što radi u Zavodu za javno zdravstvo i isprepada živa – govori djed.

E da, da ne bi Roka sve bi još dugo bila zajebancija djedu uz sav trud zajednice da ga nauči što sve treba dezinficirati, kako na ulicu izaći, koga taknuti i koga ne taknuti. Ništa usvojio nije dok ga nije nazvao Roko i rekao da svojim starim roditeljima hranu pred vratima ostavlja.

– Najgore je bilo napunit frižider, ali djed vam je tu bio majstor! Bome se kuhalo u karanteni. Jest, doduše, nestalo je kvasca brzo, brašna isto, piletina je bila lutrijski zgoditak. Jednom je gospodin u redu prije mene odnio doma 14 pilića!!! 14!! Gospodin! – zalaufao bi se djed.

Jedan odnese piliće, drugi brašno, treći kvasac… Ali, imao je on svoje kanale, dobavljače, preprodavače. Jedino što se prečesto jelo, brate prečesto. A vaga blizu. A kile rastu.

– Spominješ li se kćeri vježbanja!? – okrene se katkad djed kćeri svojoj.

– Ajme, nemoj opet – na to će ona, prije nego pobjegne.

– Svaki dan smo vježbali. Svatko svoje, ti ono nešto influencerski s interneta. A sjećaš li se škole!? Kako si s televizije učila?! Da učila haha – davi djed.

Okreće tad ploču na politički aspekt priče. Zapravo, ne okreće još. Prvo malo o potresu što je, usred svega, razrušio Zagreb. Priča kako su se porušile kuće u centru, pa kako je gradonačelnik kroz ruševine prošetao u ružnoj jakni od brušene kože, pa kako su prvi dan svi reagirali sjajno da bi zatim poprilično svijeta ostalo samo da se sami brinu kud će s opasnim urušenim dimnjacima, krovištima i štetom od potresa. Priča i o parkingu kojeg se uredno naplaćivalo i za korone i za postpotresnog razdoblja.

– Ali, pustimo sad potres. Ipak je to bilo lokalnog karaktera, a korona svjetskog. Svjetsko a i naše – veli djed, uvjeren da mu je štos dobar, a nije.

E da borba protiv korone i kolone, one pete.

– Nije nama na čelu antikorona tima bio premijer, je hijerarhijski, bio je tu dakako i ministar unutarnjih poslova recimo, ali Vili, Vili Beroš je bio onaj naš čovjek na zadatku – krene starina.

Oči mu se cakle, možda ne kao onoj glumici koje u doba od nevolje nije stala sanjati ministra zdravstva Vilija Beroša, ali cakle onako kako se cakle oči veteranima velikih ratova kad se sjete svojih suboraca. Nema veze što je djed, Vilijevim naredbama tjeran, veći dio bitke proveo ili za štednjakom, ili na trosjedu. U dane kad je i Gospa međugorska prestala zbog virusa objave davat, Vili je bio djelatan. Ma…

– Ma naljutio se on jednom, pa kazao kako u svakom ratu ima peta kolona. Ha! Ajme, kako smo se razletjeli viriti preko balkona i kroz špijunke nebi li ulovili kojeg petokolonaša, onog što iz samoizolacije izlazi, ili onog koji prodaje maskice na crno, ili onog koji fingira da mu medicinskog materijal fali. Svatko je bio sumnjiv. Špijati bližnjeg svoga bila je naša misija – sada već malo viče djed dok na glas prebire po uspomenama.

Zapravo, taj je komad njegove priče i najkontradiktorniji. Jer, seli priča tad u Sabor. U početku je simpatičan njegov opis očajne scenografije one improvizirane sabornice u Ininoj zgradi. Stolci prevučeni sivom tkaninom. Ružno brate.

– E, pa u tom Saboru su poželjeli, HDZ-ova čeljad uglavnom, da nam se mobiteli kontroliraju, da nas se prati. Odjedanput smo svi postali peta kolona. E to me je rasp…, razljutilo! Sjetit će vam se mater i otac kako smo se digli buntovnički na noge. Nitko neće nas pratit! Nije ovo »Loganov bijeg«, ovo je Republika Hrvatska, zemlja građanskih sloboda i kad je virus napadne – stane se tu djed busat u prsa.

Doduše, da se njegova Roka pita on bi i da vojska ganja petokoronaše ako je zbog zdravlja. Nema tu labavo! Ili, ipak granice neke ima, kad već pušemo i na hladno poučeni s ‘dobrobiti svekolikog praćenja kroz povijest. Djedu se činilo da je, ako je i od Vilijeva društva, mrvu previše, ali nije imao neke pretjerane građanske hrabrosti pobuniti se.

I tu se priča baš svaki put lomi. Ili će lagano kraju, ili će neki perfidni deran starcima za dišpet natjerat djeda da se zakači za udicu pa krene i o ekonomiji u doba korone, a bome i prije te dugo nakon korone. To klinci vole, taj koloplet psovki za spomena turizma, ministara, privatluka, kapitalizama, tržišta, socijalne neosjetljivosti, ulaganja u zdravstvo, u kulturu i kulturnjake… A opet, unuci su dokaz da je život i poslije pandemije krenuo dalje, da ga ima.

– Ajde nam sad djede pokaži onu jednu jedinu pidžamu u kojoj si i radio, i spavao, i »van« izlazi sve te dane o kojima pričaš – provocira mlađarija.

Vidi on utaman je, i opet, govorio. Nitko tu ne cijeni tekovine povijesti i žrtvu pradjedova. Zato sjedne pred ekran pa upali onu epizodu »Prosjaka i sinova« Raosovih, onu na koju mu je prigodno, prije 30-ak godina, usred pandemije, ukazao kolega, onu u kojoj je i ovaj dio:

»Svi će pomrijeti, predragi Bože moj, svi će pomrijeti i ostati će samo gladna usta i bura da ti slavi sveto ime. Danas pokopah starog Gustilaću, juče starog Jurešu, prije njih Nušuću i Čagljušu i Boška i starog Divca pokopah.

Devetnaest njih samo iz moje župe i sve sami starci, starci, Bože čuješ li starci. Ti bolje od mene znaš da ih ne pomori Vukojarac, kojeg nema, pomori ih zima, sinovi ih glađu pomoriše, jer gledaju da sačuva ju sebe i djecu svoju. Jedna usta manje pa sutra, još jedna, još jedna, a sutra će i djecu ubijati kao kod opsade Jeruzalima. Hoćeš li dopustiti da djecu ubijaju? Nećeš, znam da nećeš, da ćeš prekinuti taj prokleti ponor. Ne tražim manu s neba, zaustavi taj prokleti ponor leda da mogu krenuti. I ja ću krenuti sitima od viška da uzimam«.

– Uf – uzdahne tad stari ‘revolucionar’, prije nego koroni staroj napne roge, onako za svaki slučaj.