Puno je grešaka u gospodarstvu napravljeno od uvođenja demokracije. Ako se one nastave ponavljati, loše nam se piše. Najbolji pokazatelj svemu tome su ove tragikomične posljedice afera vezanih za Inu i Agrokor
Hrvatska je sada na određenoj prekretnici. Ako sljedećih desetljeća nastavi voditi ekonomsku politiku kakvu je vodila od 1990., pitanje je što će od nje ostati. Ako išta uopće ostane. Puno je grešaka u gospodarstvu napravljeno od uvođenja demokracije. Ako se one nastave ponavljati, loše nam se piše. Najbolji pokazatelj svemu tome su ove tragikomične posljedice afera vezanih za Inu i Agrokor. Svakog dana u javnost iscuri poneka ili farsa, ili komedija. Nekad pojedinačno nekad kombinirano. Ali svaki puta na način da dodatno oneraspolože ionako depresivno stanovništvo.
Prvo pitanje koje se sada nameće jest je li sada možda prekasno za bilo kakav preokret nabolje. Težina se ponajviše ogleda u potpunoj neizvjesnosti. Naravno, neke konkretne štete rata u Ukrajini već su itekako vidljive. Na djelu je već energetska kriza. Cijene energenata idu u nebo, a za sobom onda vuku i sve ostale proizvode u kojima je ugrađena cijena energije. A to su praktički svi. Usto, mogla bi se dogoditi i nestašica hrane, a povrh svega toga sljedeće nam godine prijeti gadna recesija. Njemačko bi gospodarstvo moglo jako pasti, a za sobom povući i sve ostale zemlje članice EU-a. Kada lokomotiva stane ili barem jako uspori, isto se događa i vagonima koje vuče sa sobom. A Hrvatska je jedan od vagona koji se i dosad jedva držao za cijelu kompoziciju, a kamoli da u njoj pretekne neki ispred sebe i približi se bliže čelnim mjestima. Kao i puno puta dosad i ova je kriza razgolitila sve hrvatske probleme, od kojih je puno nastalo čak i prije te 1990. koja se najčešće spominje kao nekakva nulta godina.
Što bi točno trebalo napraviti, jasno je odavno. Godinama, možda i desetljećima prije nego što je Vladimir Putin izdao i zapovijed za ulazak njegovih vojnika u Ukrajinu. U jednoj rečenici moglo bi se to ovako reći – Hrvatsku konačno treba utjerati u 21. stoljeće. I to u svim segmentima, a ponajviše onom gospodarskom.
Trebamo postati zemlja koja producira proizvode s dodanom vrijednošću. Ne može se jedna zemlja članica EU-a baš toliko oslanjati na prihode od turizma. Niti tražiti spas samo kroz novac iz europskih fondova ma koliko on zaista bio bitan. Potrebna je reindustrijalizacija zemlje. To se može postići kroz provođenje niza reformi koje nije teško iscrtati i napisati. Puno je veći problem pronaći političku volju koja će to provesti. I tu je ta glavna stvar koja može pokrenuti Hrvatsku naprijed ili je ostaviti gdje je sada ili čak u poziciji da još dodatno nazaduje. I tu će se vidjeti koliko je ovo društvo spremno za nešto takvo. Najlakše je lupati po Vladi i prethodnim vladama. A one nisu pale iz svemira, već su produkt društva u kojem postoje. I Irska i Hrvatska u većinski katoličke zemlje s relativno sličnom poviješću u smislu da su dugo željele biti samostalne države. Ali tu sličnosti negdje i prestaju. Irci su znali što učiniti s neovisnošću, Hrvati baš i nisu. Zašto je tome tako, trebalo bi biti predmet detaljne sociološke i ekonomske analize. Ali temeljna je stvar, odnosno točnije rečeno pitanje – ima li Hrvatska kao društvo sposobnost koju je očigledno imala i ima je još uvijek Irska. Naravno, Irska je ušla u EU u zlatno doba ove integracije, a Hrvatska u vrijeme njene najveće krize. Ali nije to nikakva isprika za nas.
Naime, i Agrokor i Ina bi nam se dogodili da smo članica EU-a postali tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je globalna ekonomska situacija bila puno bolja, a europski kohezijski fondovi bili puno darežljiviji nego što su to danas. Oba slučaja simboliziraju dvije velike greške napravljene proteklih desetljeća. Agrokor pokazuje svu nakaznost modela pretvorbe i privatizacije koji je stvorio ovako velike tvrtke kao što je bio Agrokor. A koje nisu nastale prirodnim okrupnjavanjem, već političkom arbitrarnošću koja se poslije naplaćivala obvezom privilegiranih da spašavaju posrnule državne tvrtke. A Ina je priča o hrvatskoj korupciji i sluganstvu koji su očito nažalost konstanta. Iz ova dva promašaja valjalo bi izvući poneku pouku kako nam se više nikada ne bi ponovili. Ako bi se samo u tome uspjelo, već bi to bio veliki korak naprijed.
Uvodnik
Može li Hrvatska uopće bolje
Zlatko Crnčec
09. studeni 2022 16:48
NL arhiva
Puno je grešaka u gospodarstvu napravljeno od uvođenja demokracije. Ako se one nastave ponavljati, loše nam se piše. Najbolji pokazatelj svemu tome su ove tragikomične posljedice afera vezanih za Inu i Agrokor
Hrvatska je sada na određenoj prekretnici. Ako sljedećih desetljeća nastavi voditi ekonomsku politiku kakvu je vodila od 1990., pitanje je što će od nje ostati. Ako išta uopće ostane. Puno je grešaka u gospodarstvu napravljeno od uvođenja demokracije. Ako se one nastave ponavljati, loše nam se piše. Najbolji pokazatelj svemu tome su ove tragikomične posljedice afera vezanih za Inu i Agrokor. Svakog dana u javnost iscuri poneka ili farsa, ili komedija. Nekad pojedinačno nekad kombinirano. Ali svaki puta na način da dodatno oneraspolože ionako depresivno stanovništvo.
Prvo pitanje koje se sada nameće jest je li sada možda prekasno za bilo kakav preokret nabolje. Težina se ponajviše ogleda u potpunoj neizvjesnosti. Naravno, neke konkretne štete rata u Ukrajini već su itekako vidljive. Na djelu je već energetska kriza. Cijene energenata idu u nebo, a za sobom onda vuku i sve ostale proizvode u kojima je ugrađena cijena energije. A to su praktički svi. Usto, mogla bi se dogoditi i nestašica hrane, a povrh svega toga sljedeće nam godine prijeti gadna recesija. Njemačko bi gospodarstvo moglo jako pasti, a za sobom povući i sve ostale zemlje članice EU-a. Kada lokomotiva stane ili barem jako uspori, isto se događa i vagonima koje vuče sa sobom. A Hrvatska je jedan od vagona koji se i dosad jedva držao za cijelu kompoziciju, a kamoli da u njoj pretekne neki ispred sebe i približi se bliže čelnim mjestima. Kao i puno puta dosad i ova je kriza razgolitila sve hrvatske probleme, od kojih je puno nastalo čak i prije te 1990. koja se najčešće spominje kao nekakva nulta godina.
Što bi točno trebalo napraviti, jasno je odavno. Godinama, možda i desetljećima prije nego što je Vladimir Putin izdao i zapovijed za ulazak njegovih vojnika u Ukrajinu. U jednoj rečenici moglo bi se to ovako reći – Hrvatsku konačno treba utjerati u 21. stoljeće. I to u svim segmentima, a ponajviše onom gospodarskom.
Trebamo postati zemlja koja producira proizvode s dodanom vrijednošću. Ne može se jedna zemlja članica EU-a baš toliko oslanjati na prihode od turizma. Niti tražiti spas samo kroz novac iz europskih fondova ma koliko on zaista bio bitan. Potrebna je reindustrijalizacija zemlje. To se može postići kroz provođenje niza reformi koje nije teško iscrtati i napisati. Puno je veći problem pronaći političku volju koja će to provesti. I tu je ta glavna stvar koja može pokrenuti Hrvatsku naprijed ili je ostaviti gdje je sada ili čak u poziciji da još dodatno nazaduje. I tu će se vidjeti koliko je ovo društvo spremno za nešto takvo. Najlakše je lupati po Vladi i prethodnim vladama. A one nisu pale iz svemira, već su produkt društva u kojem postoje. I Irska i Hrvatska u većinski katoličke zemlje s relativno sličnom poviješću u smislu da su dugo željele biti samostalne države. Ali tu sličnosti negdje i prestaju. Irci su znali što učiniti s neovisnošću, Hrvati baš i nisu. Zašto je tome tako, trebalo bi biti predmet detaljne sociološke i ekonomske analize. Ali temeljna je stvar, odnosno točnije rečeno pitanje – ima li Hrvatska kao društvo sposobnost koju je očigledno imala i ima je još uvijek Irska. Naravno, Irska je ušla u EU u zlatno doba ove integracije, a Hrvatska u vrijeme njene najveće krize. Ali nije to nikakva isprika za nas.
Naime, i Agrokor i Ina bi nam se dogodili da smo članica EU-a postali tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je globalna ekonomska situacija bila puno bolja, a europski kohezijski fondovi bili puno darežljiviji nego što su to danas. Oba slučaja simboliziraju dvije velike greške napravljene proteklih desetljeća. Agrokor pokazuje svu nakaznost modela pretvorbe i privatizacije koji je stvorio ovako velike tvrtke kao što je bio Agrokor. A koje nisu nastale prirodnim okrupnjavanjem, već političkom arbitrarnošću koja se poslije naplaćivala obvezom privilegiranih da spašavaju posrnule državne tvrtke. A Ina je priča o hrvatskoj korupciji i sluganstvu koji su očito nažalost konstanta. Iz ova dva promašaja valjalo bi izvući poneku pouku kako nam se više nikada ne bi ponovili. Ako bi se samo u tome uspjelo, već bi to bio veliki korak naprijed.