Vlada je najavila donošenje nove uredbe o minimalnoj plaći. Ona će od sljedeće godine biti 970 eura bruto. Ali istovremeno su jučer najavljene i kompenzacijske mjere za dio prerađivačkih tvrtki. One bi se mogle naći u problemima zbog toga što će morati izdvajati više za plaće. Poslodavci, naime, nisu baš najbolje reagirali na prvu vijest, onu o tome da će morati mjesečno za jednu minimalnu plaću izdvajati čak 970 eura. I u samoj ekonomskoj teoriji postoje prijepori koliki su benefiti, a kolika je šteta za gospodarstvo u cjelini od toga da država nameće najmanju cifru koju netko mora zaraditi ako radi puno radno vrijeme. Ali većina demokratskih zemalja zapada poznaje ovo rješenje. I kod njih su česte i žestoke javne prepirke oko toga koliki bi točno minimalac trebao biti. I treba li on uopće kao takav i postojati. Naravno, potpuno je očekivano da će se poslodavci protiviti ovakvom rješenju. Oni bi naprosto željeli da plaće budu što je moguće manje. A ako je ikako moguće, ako bi se baš moglo, da ih uopće ni nema. Da radnici rade besplatno. Ili čak da oni nešto i sami plate da uopće mogu ući u prostor gdje rade. Dobro sad, ovo zaista jest pretjerivanje koje možda i nije baš previše duhovito, ali donekle pogađa poziciju poslodavaca.

Ona bi još donekle i držala vodu kada bi na djelu bilo nekakvo idealtipsko tržište koje bi samo izniveliralo sve parametre. I dovelo do toga da plaće na kraju ipak počnu rasti i bez državne intervencije oko njihove visine. Ali kao što je opće poznato, takvo nešto kao što je savršeno tržište ipak ne postoji. Barem ga dosad nitko nije uočio. Dovoljno je pogledati situaciju vezano za nekontrolirani uvoz stranih radnika. U nekim dijelovima gospodarstva oni su zaista nužni. Zbog raznih razloga u nekim granama postoji veliki nedostatak za radnom snagom. Ali u nekim poslodavci politikom plaća, prevedeno davanjem niskih plaća, praktički prisiljavaju ljude da se sele u Njemačku ili Irsku. I to jer itekako dobro znaju da je sirotinja iz Nepala ili Filipina spremna raditi za puno manje od onoga što bi željeli domaći radnici. A čije su plaće daleko ispod onoga što se za isti posao može dobiti na sjeveru Europe. Usto, poslodavci osim »lijene hrvatske radne snage« za sve često znaju okriviti Vladu čije im mjere ili nisu po volji, ili im smetaju, kao što je ova zadnja s povećanjem iznosa minimalca. Pa se nerijetko može čuti kako recimo bugarska ili rumunjska vlada donosi puno bolje mjere nego Hrvatska. Pa te zemlje i zbog toga ubrzano dostižu, a po nekim parametrima i prestižu Hrvatsku. Možda to zaista jest istina. A možda su bugarski i rumunjski poslodavci naprosto sposobniji od hrvatskih. Uglavnom, Vlada je jučer napravila korak unatrag. I spremna je iz državnog proračuna dijelu poslodavaca kompenzirati povećane troškove radne snage. Koliko je to rješenje sretno i korisno, tek treba vidjeti.

Minimalna je plaća ipak nekakav civilizacijski doseg. Ako poslodavac ne može platiti nekakav minimalan iznos koji ni sam po sebi onome koji ga prima ne jamči elementarnu egzistenciju, postavlja se pitanje treba li on uopće i poslovati. Globalizacija je u zadnja tri, četiri desetljeća svijet promijenila do neprepoznatljivosti. Jedna od najgorih strana globalizacije jest i to da se globalizirao kapital, a rad nije. Što pak znači da se potezom tipke na računalu milijuni, točnije milijarde, mogu u djeliću sekunde premjestiti s jednog dijela globusa na drugi. S druge pak strane, za rad to ne vrijedi. Ili uglavnom ne vrijedi. Fer utakmica na tržištu bi bila da su plaće svuda iste pa da se onda poslodavci međusobno bore na tržištu na način da pobjeđuje onaj koji bolje vodi svoju tvrtku. Ali to je naravno čista utopija koja nikada neće zaživjeti. Kapital naprosto ide tamo gdje će više zaraditi. Među ostalim i tamo gdje su niže plaće. Tako je bilo desetljećima.

Sve dok nije dovedena novina da sirotinja s juga dolazi na sjever. Ljudi kojima su čak i hrvatske plaće ostvarenje sna. Čak i one minimalne. Koje se sada eto povećavaju. Kako god na to gledali, ova je Vladina odluka dobra. Plaće u Hrvatskoj su male, posebno one u dijelu privatnog sektora. Gospodarstvo u cjelini zbog toga sigurno neće trpjeti.