Miniran je svaki pokušaj da se minira Stožer. Ustavni sud jučer je minirao nastojanja predsjednika Republike i dijela oporbenih političara da se Nacionalni stožer Civilne zaštite stavi u drugačije, parlamenarne okvire odlučivanja dvotrećinskom većinom, a Vlada je – očekivano – izašla iz svega neokrznuta.

Iako je Ustavni sud, baš kao u onom slavnom oskarovskom filmu »Ničija zemlja« mjesecima ležao na mini, ne pomičući se da se ne bi aktivirala, sada je napokon donio odluku koja je u prvom redu bila potpuno očekivana, a to je da se odluke Vlade oko rada Stožera ocijene ustavnima. Oni su toliko kasno reagirali, ležeći na toj svojoj potencijalnoj mini, da drukčije više nisu ni mogli odlučiti jer bi retroaktivna odluka koja bi poništila prethodna postupanja i mjere zapravo dovela do još većeg kaosa, a vjerojatno i masovnih tužbi prema državi. Stoga je odluka i zakašnjela, i očekivana, ali i posve pragmatična.

Tome se uopće ne treba čuditi, naime mali tečaj iz političkog sustava je jasan: sudbena vlast u Hrvatskoj je neovisna, ali Ustavni sud nije striktno dio sustava sudbene vlasti. On je itekako političko tijelo – bira se politički na prijedlog političkih stranaka, o njemu se glasa politički u parlamentu, i suci su najčešće visokopolitizirane osobe. U tom kontekstu, nitko se ne treba čuditi ovoj odluci. Mada je njihov mandat sedam godina, što je pretpostavka da ne bi trebao odlučivati dnevnopolitički, nego načelno u zaštiti Ustava i ljudskih prava, realnost je da se točno zna kako će tko od njih glasati, i oni sami to i ne kriju. Primjerice, sudac Goran Selanec jučer ujutro je, prije dugoočekivane sjednice, na društvenim mrežama objavio kako se »osjeća oporbeno«, i kasnije je tako i glasao, te čini dio trija koji je imao izdvojeno mišljenje u odnosu na većinu u sudu. Točno se unaprijed znalo kako će se suci pojedinačno izjašnjavati, pa je jednako tako i predsjednik Republike Zoran Milanović znao kako će njegovi apeli proći.

On je tražio da se ovlasti Stožera stave u okvir dvotrećinskog odlučivanja u Saboru, i bio je dosljedan u tom zahtjevu skoro od prvog dana korona krize, jednako kao i SDP koji je podnosio svoje zahtjeve za ocjenu ustavnosti praktički za svaku odluku koja se ticala rada Stožera. Znali su da je to unaprijed izgubljena bitka, ali su govorili i govorili. Upravo zato bit će sada zanimljivo pratiti što će danas i idućih dana o odluci USUD-a dalje govoriti Milanović. Može se očekivati ako ne aktiviranje mina, onda barem bacanje pokoje bombice u smjeru takve odluke Ustavnog suda, rada Vlade i samog Stožera. Jer teško da Milanović oko toga može promijeniti stav.

Ono što je međutim bila ipak pomalo neočekivana odluka Ustavnog suda jučer, jest stav većine da se rasprava o Stožeru ne otvori za javnost. Ako su već tako sigurni u svoj stav, mogli su pustiti kamere u dvoranu i pred javnošću obrazložiti zašto je rad Stožera ustavan. Ako smo ih mogli toliko dugo čekati, nije bilo razloga da barem njihov rad ne bude potpuno javan.

No, koliko su oni zapravo komotni, i koliko ih malo zanima što ta ista javnost misli, možda najbolje govori činjenica da su tri ustavna suca s izdvojenim mišljenjem, spomenuti Goran Selanec, Andrej Abramović i Lovorka Kušan, koji su ujedno i tražili da sjednica bude otvorena, zapravo odlučili taj svoj otvoreni kontrastav obrazložiti javnosti tek kroz – sedam dana. Toliko će im, naime, trebati da napišu obrazloženje svoga stava.

Nakon takve »brzine« čovjeku doista dođe da se zapita što bi tek bilo ako bi Sabor s dvije trećine ruku svih zastupnika trebao donositi odluke koje se tiču eskalacije pojave koronavirusa. Koliko bi trajalo dok bi se svi izredali, međusobno si replicirali i onda dvotrećinski, dakle uz podršku većine iz vlasti i barem pola opozicije, glasali o mjerama protiv koronavirusa. To bi bila gotovo pa nemoguća misija. Ako bi zastupnici bili »brzi« kao ustavni suci, virus bi dotad već bio u trećem valu. Ne bi ga više imao tko minirati.