Pružati svojim izjavama opravdanje agresoru da se prikaže kao žrtva, to osim što je moralno upitno, nije baš ni politički mudro
Ako Rusiji išta treba, kao i svakom agresoru, to je opravdanje za rat. A od svih članica NATO-a ili EU-a, opravdanje Rusiji daje baš hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
On je taj koji je bio izjavio kako je NATO taj koji ratuje protiv Rusije u Ukrajini, da bi jučer ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao da »to pokazuje kako Zapad koristi Ukrajinu u ratu protiv Rusije«.
Na to se lijepo nadovezao i ruski predsjednik Vladimir Putin, ideolog ovog rata, koji ponavlja tezu da je Rusija »u ovom ratu da zaustavi rat«. Kakva brutalna zamjena teza! Potpuno ista kao kad je početkom 90-ih JNA tvrdila kako spašava Jugoslaviju, a zapravo je poslužila kao instrument za ubijanje civila i djece.
Rusija je agresor na Ukrajinu, i to svatko zna, jer se radilo o smišljenoj, ciljanoj i dugoročno planiranoj agresiji koja se od 2014. godine provodi korak po korak, od Krima do Lavova. Ima, doduše, dosta onih (za koje bi zastupnica Majda Burić vjerojatno rekla da imaju »rusoljubno srce«) koji otpočetka debatiraju i polemiziraju o tome da se NATO nikada nije smio širiti na baltičke zemlje ili Poljsku, jer da je to provokacija za Rusiju i istinski povod za rat, odnosno Putinovu nervozu. I to je legitiman politički stav. No, prije svega, sve su te zemlje dobrovoljno ušle u NATO, nitko ih nije okupirao. I drugo, rat u Ukrajini nije odgovor na neke hipotetske aspiracije NATO-a. Rusija je napala drugu samostalnu i neovisnu državu, i njihova vojska već skoro godinu dana ubija civile i djecu. Nikakva provokacija ili iritacija za to ne može biti opravdanje, čak i da je ta teza istinita.
Predsjednik Zoran Milanović može lamentirati o takvim hipotezama, pretpostavkama i kondicionalima, što bi bilo da je bilo, što bi bilo da je NATO-ovo teško naoružanje bilo stacionirano još bliže Rusiji u Poljskoj ili bilo gdje na istoku Europe, što bi bilo da NATO želi osnažiti svoju dominaciju, i tako dalje. Ali činjenice govore suprotno: nije NATO napao Rusiju, nego je Rusija napala Ukrajinu.
Ovo čisto pojednostavljivanje može izgledati banalno, ali stvari jesu crno-bijele. Ili si agresor, ili si žrtva. A pružati svojim izjavama opravdanje agresoru da se prikaže kao žrtva, to osim što je moralno upitno, nije baš ni politički mudro.
Milanović je prije nekoliko dana napao premijera Andreja Plenkovića da je osramotio Hrvatsku svojim intervjuom za francuske medije, kad je otvoreno govorio o nekim temama koje se tiču unutarnje hrvatske politike. Vidi li predsjednik Milanović analogiju između toga i svojih istupa o NATO-u, kad kaže kako Sjevernoatlantski savez provodi tzv. proxy rat, posredni rat, putem Ukrajine na Rusiju.
Uz to, Hrvatska je članica NATO-a, a predsjednik Republike sukreator vanjske i sigurnosne politike s Vladom te vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Kao takav ima i neke obaveze, ne samo kao osoba, pojedinac, nego i u funkciji svih ovih dužnosti koje ima. Ako je NATO na strani Ukrajine, tada se postavlja pitanje do koje mjere mogu državni čelnici zemalja-članica tog saveza voditi svoju izoliranu politiku. Naime, neke su obveze preuzete odavno, no čini se da predsjednik Milanović misli da to nema nikakve veze s njim.
Nije čudo da iz cijelog svijeta sada pljušte reakcije. Lavrov i Putin povezuju te Milanovićeve premise u konkluziju o tome da je Rusija žrtva nekakve zapadno-ukrajinske urote, mada je istina potpuno suprotna. Nažalost, te se izjave pokazuju sada kao doista sramotne i moralno upitne, a među ostalim negativno utječu i na međunarodnu poziciju Hrvatske u zapadnim asocijacijama, jer ispada da Hrvatska vanjska politika luta i da smo, otprilike, ondje gdje je i Srbija s Vučićevom vlašću, negdje na vagi između istoka i zapada.
Tumačenje po kojem se skoro 60 posto građana bilo izjasnilo da je protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, vjerojatno proizlazi iz straha majki i očeva zbog svojih sinova koji mogu postati mete ako rat eskalira. Ali, zapravo, bilo bi zanimljivo napraviti anketu o tome koliko građana misli da je Rusija žrtva u ovom ratu. Takvih je vjerojatno vrlo malo. A predsjednik Republike je u tom rijetkom društvu. I demokratski svijet mu se čudi.
Uvodnik
Milanovićevo opravdanje za rat
Tihana Tomičić
19. siječanj 2023 12:59
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Pružati svojim izjavama opravdanje agresoru da se prikaže kao žrtva, to osim što je moralno upitno, nije baš ni politički mudro
Ako Rusiji išta treba, kao i svakom agresoru, to je opravdanje za rat. A od svih članica NATO-a ili EU-a, opravdanje Rusiji daje baš hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
On je taj koji je bio izjavio kako je NATO taj koji ratuje protiv Rusije u Ukrajini, da bi jučer ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao da »to pokazuje kako Zapad koristi Ukrajinu u ratu protiv Rusije«.
Na to se lijepo nadovezao i ruski predsjednik Vladimir Putin, ideolog ovog rata, koji ponavlja tezu da je Rusija »u ovom ratu da zaustavi rat«. Kakva brutalna zamjena teza! Potpuno ista kao kad je početkom 90-ih JNA tvrdila kako spašava Jugoslaviju, a zapravo je poslužila kao instrument za ubijanje civila i djece.
Rusija je agresor na Ukrajinu, i to svatko zna, jer se radilo o smišljenoj, ciljanoj i dugoročno planiranoj agresiji koja se od 2014. godine provodi korak po korak, od Krima do Lavova. Ima, doduše, dosta onih (za koje bi zastupnica Majda Burić vjerojatno rekla da imaju »rusoljubno srce«) koji otpočetka debatiraju i polemiziraju o tome da se NATO nikada nije smio širiti na baltičke zemlje ili Poljsku, jer da je to provokacija za Rusiju i istinski povod za rat, odnosno Putinovu nervozu. I to je legitiman politički stav. No, prije svega, sve su te zemlje dobrovoljno ušle u NATO, nitko ih nije okupirao. I drugo, rat u Ukrajini nije odgovor na neke hipotetske aspiracije NATO-a. Rusija je napala drugu samostalnu i neovisnu državu, i njihova vojska već skoro godinu dana ubija civile i djecu. Nikakva provokacija ili iritacija za to ne može biti opravdanje, čak i da je ta teza istinita.
Predsjednik Zoran Milanović može lamentirati o takvim hipotezama, pretpostavkama i kondicionalima, što bi bilo da je bilo, što bi bilo da je NATO-ovo teško naoružanje bilo stacionirano još bliže Rusiji u Poljskoj ili bilo gdje na istoku Europe, što bi bilo da NATO želi osnažiti svoju dominaciju, i tako dalje. Ali činjenice govore suprotno: nije NATO napao Rusiju, nego je Rusija napala Ukrajinu.
Ovo čisto pojednostavljivanje može izgledati banalno, ali stvari jesu crno-bijele. Ili si agresor, ili si žrtva. A pružati svojim izjavama opravdanje agresoru da se prikaže kao žrtva, to osim što je moralno upitno, nije baš ni politički mudro.
Milanović je prije nekoliko dana napao premijera Andreja Plenkovića da je osramotio Hrvatsku svojim intervjuom za francuske medije, kad je otvoreno govorio o nekim temama koje se tiču unutarnje hrvatske politike. Vidi li predsjednik Milanović analogiju između toga i svojih istupa o NATO-u, kad kaže kako Sjevernoatlantski savez provodi tzv. proxy rat, posredni rat, putem Ukrajine na Rusiju.
Uz to, Hrvatska je članica NATO-a, a predsjednik Republike sukreator vanjske i sigurnosne politike s Vladom te vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Kao takav ima i neke obaveze, ne samo kao osoba, pojedinac, nego i u funkciji svih ovih dužnosti koje ima. Ako je NATO na strani Ukrajine, tada se postavlja pitanje do koje mjere mogu državni čelnici zemalja-članica tog saveza voditi svoju izoliranu politiku. Naime, neke su obveze preuzete odavno, no čini se da predsjednik Milanović misli da to nema nikakve veze s njim.
Nije čudo da iz cijelog svijeta sada pljušte reakcije. Lavrov i Putin povezuju te Milanovićeve premise u konkluziju o tome da je Rusija žrtva nekakve zapadno-ukrajinske urote, mada je istina potpuno suprotna. Nažalost, te se izjave pokazuju sada kao doista sramotne i moralno upitne, a među ostalim negativno utječu i na međunarodnu poziciju Hrvatske u zapadnim asocijacijama, jer ispada da Hrvatska vanjska politika luta i da smo, otprilike, ondje gdje je i Srbija s Vučićevom vlašću, negdje na vagi između istoka i zapada.
Tumačenje po kojem se skoro 60 posto građana bilo izjasnilo da je protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, vjerojatno proizlazi iz straha majki i očeva zbog svojih sinova koji mogu postati mete ako rat eskalira. Ali, zapravo, bilo bi zanimljivo napraviti anketu o tome koliko građana misli da je Rusija žrtva u ovom ratu. Takvih je vjerojatno vrlo malo. A predsjednik Republike je u tom rijetkom društvu. I demokratski svijet mu se čudi.