Nijemci još uvijek teško mogu zamisliti svoju zemlju bez kancelarke Angele Merkel. Vjerojatno njezina osobnost i ostvareni rezultati tijekom 16-godišnjeg rada na dužnosti njemačke kancelarke, najbolje opisuju razloge takvog osjećaja. Merkel je bila prava kancelarka za to razdoblje od 2005. do 2021. godine, razdoblja krize i katastrofe kakvu poslijeratna Njemačka nikada nije doživjela.

​Premda Angela Mekel napušta dužnost kancelarke, još nije poznato hoće li definitivno napustiti politiku. U jednom istraživanju koje je nedavno provedeno za potrebe Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR), mnogi građani Unije nadaju se da Angela Merkel možda neće napusti politiku. Čak 41 posto ispitanika je izjavilo da bi Merkel trebalo izabrati za »predsjednicu Europe« – na dužnost koja zasad na postoji. Ona u svih dvanaest zemalja u kojima je provedeno istraživanje, pobjeđuje Emmanuela Macrona s 42 posto, prema 15 posto koliko bi podržalo Macrona.

​Rezultati ovog istraživanja pokazuju da postoji značajno odstupanje od onoga kako Europljani vide Njemačku u odnosu kako Nijemci vide sebe u Uniji. Jedino u pogledu zaštite ljudskih prava i demokracije, više od trećine Nijemaca (38 posto) izjavilo je da bi njihova zemlja mogla uspješno braniti interese EU-a. Nijemci su također pesimisti u pogledu budućnosti svoje zemlje nakon Angele Merkel, koja je početkom 21. stoljeća bila savršen simbol njemačkog duha tog vremena. Njezin politički stil i odluke, kako se navodi u istraživanju, odražavaju velike promjene koje su se dogodile u njemačkom društvu i politici u posljednjih 16 godina. Sada se postavlja pitanje, što će nakon ovih izbora ostati kao europsko naslijeđe Angele Merkel i koliko će ono potrajati. Pritom ne smijemo zaboraviti da se njemačku kancelarku često optuživalo za podjele u Uniji, osobito u kontekstu krize u eurozoni, migracijsku krizu i nepokolebljivu podršku koju je pružala izgradnji cjevovoda Sjeverni tok 2 s Rusijom. Ona se istovremeno zalagala za poštovanje načela »Spitzenkandidat« (kandidat lider) za izbor Europske komisije, koje nije, na žalost, prihvaćeno. Nakon toga su stvari krenule u lošem smjeru. Istraživanje provedeno u 12 država članica EU-a pokazuje da mnogi građani i dalje gaje velika očekivanja prema Njemačkoj. Unatoč Merkeličinoj – često kontradiktornoj – politici, mnogi žele vidjeti Berlin kao pouzdanu proeuropsku silu, premda u Njemačkoj prevladava mišljenje da je njemačko »zlatno doba« prošlo. »Najveći izazov za pobjednika sutrašnjih izbora bit će kako uvjeriti Nijemce, da se način na koji njihova zemlja surađuje s EU-om, mora temeljito promijeniti«, izjavila je Jana Puglierin, voditeljica ureda ECFR -a u Berlinu. Prije uključivanja u rad ECFR-a, Puglierin je bila voditeljica Centra za studije europske politike »Alfred von Oppenheim« pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose (DGAP). »Merkelizam« kao značajan politički kapital povjerenja i priznanja mogao bi novom njemačkom vodstvu nakon odlaska kancelarke pružiti dobre temelje na kojima se može graditi nova politika.

​​Unatoč velikim prijeporima oko eura i počinjenih teških grešaka oko imigracijske politike, mnogi Europljani i dalje vjeruju da Berlin vodi ispravnu politiku prema EU-u. To su veoma zanimljive ocjene s obzirom na to da se Merkeličina politika, primjerice prema Kini, uglavnom temeljila na njemačkim nacionalnim interesima. Takva se politika teško može doživjeti kao »proeuropska«. Istovremeno je kancelarka pridonijela uspostavi zajedničkog europskog antiruskog fronta i uvođenja sankcija Rusiji nakon pripajanja Krima, u okolnostima kada je istovremeno surađivala s Rusijom oko izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2.

Takva je politika njemačke vlade na čelu s Angelom Merkel nužno dovela do jačanja skepticizma njezinih susjeda. To znači da će Berlin od sutra vjerojatno morati revidirati mnogo toga što spada u Merkeličinu ostavštinu. Posebice se to odnosi na dvije prijetnje s kojima se danas suočava Unija. Jedna je slabljenje vladavine prava u EU-u koja se posebice manifestira u odnosu prema Mađarskoj i Poljskoj, a druga je neuspjeh EU-a u obrani svojih interesa u svijetu. Uspon autokratskog sustava premijera Viktora Orbana u Mađarskoj nije bio moguć bez pristanka Berlina i Angele Merkel. Pasivnost Njemačke u vezi takvog ponašanja Mađarske proizašla je iz njezine lojalnosti prema stranci Fidesz koja je do 2020. godine bila članica Europske pučke stranke, skupine koja uključuje i Kršćansko-demokratsku uniju koju je ona vodila. Pritom su važnu ulogu odigrali i gospodarski interesi njemačkih tvrtki u zemljama Višegradske skupine. Orban je ovu strategiju shvatio kao znak slabosti Unije te ju je u skladu s tim i iskoristio.

​Premda je razina povjerenja Europljana u Njemačku, kada je riječ o obrani europskih interesa relativno visoka, ona je ipak mnogo niža kada je u pitanju suočavanje Unije s velikim svjetskim silama. Konkretno, njemački građani imaju samo 17 posto povjerenja u to da Njemačka može predvoditi EU blok u odnosima s Kinom i 31 posto s Rusijom. To znači da će novi pobjednici na sutrašnjim izborima u Njemačkoj morati temeljito preispitati postojeću politiku prema EU-u, čineći korak dalje od »merkelizma«, posebice kada je riječ o državama članicama poput Poljske i Mađarske koje su optužene za kršenje temeljnih vrijednosti na kojima počiva projekt Unije. Nedavno se Angela Merkel obratila glasačima: »Trebate za kancelara podržati Lascheta (CDU) jer bi alternativa bila ljevičarska vlada koja bi ujedinila SPD, Zelene i Die Linke (ljevicu)«. Ako bi se to dogodilo, neminovno se otvara potisnuta ideološka podjela Njemačke. S obzirom na to da je Olaf Scholz (SPD) jedan od najozbiljnijih kandidata za novog kancelara izjavio da će njegova moguća koalicija morati biti 100 posto za NATO, teško je povjerovati da bi se u njoj mogla naći i ljevica koja je tradicionalno proruski orijentirana. Drugim riječima, nije do kraja jasno tko će sve sudjelovati u formiranju buduće vlade.