Neizvjesnost, nesigurnost i neočekivanost ključne su riječi javnih politika i ekonomskih prognostičara koji se trude dati neke pretpostavke kako će izgledati barem ona najbliža budućnost, iako zapravo nitko nema pojma ni u kom će pravcu otići, ni trgovinski ratovi, a kamoli oni pravi. Tako i Hrvatska narodna banka u trendu slijedi prognozu Europske središnje banke po kojoj su očekivanja ekonomskog rasta u ovoj godini revidirana na niže, dok su projekcije inflacije revidirane na više, budući da se očekuje i smanjivanje trgovinske razmjene i globalne trgovine. Svjedočili smo i prošli tjedan ubrzanju carinskog ratovanja te još bržoj unakrsnoj retorici, gdje Donald Trump uvodi carine, pa Europa vraća, pa on opet uzvraća prijetnjom carinama od 200 posto. Prije toga, krenuo je carinama prema Kini, gdje je ona djelomično uzvratila, dok je Kanada općenito stalno u fokusu nove američke administracije: carine se najave pa se od njih odustane, pa se onda ipak uvedu, po potrebi udvostruče, a sve se naravno veže uz političke ciljeve.

Teško je to više i pratiti, brojke i najave samo izlijeću, no iako se nakon prijetnji i uzmiče, nažalost se uvijek nešto i obistini, pa klizimo dalje u sve teži život i sve veću štetu za čovjeka. Sve je otišlo i na višu razinu time što se recimo cilja ocariniti ona dobra koja suparniku mogu nanijeti političku štetu. Liste tuđih proizvoda koji se namjeravaju opteretiti dodatnim tarifama navodno se slažu i po tome gdje se točno u zemlji s kojom se trguje proizvode, pri čemu se cilja na biračka uporišta aktualne vlasti, kako bi onda oni, uslijed ekonomske štete koju će možda otrpjeti, iznutra vršili politički pritisak. Europa upozorava da će carine svima donijeti štetu, ali se ipak obrambeno pozicionira u svakom smislu, ali se usput ono što nije normalno sve više nastoji prikazati kao neminovnost, kako bi se uvriježilo i kako bi se lakše provodile odluke.

Dakle, ono što sada imamo, a što se sve češće povezuje s društvom spektakla, prije je neka nova doktrina šoka (o čemu je pisala Naomi Klein), s tim da prognoze velebnih analitičara donekle nabadaju trendove u ovoj godini, ali se u 2026. krivulja posve raspršuje… No, s obzirom na uobičajen prognostički horizont, zaostao još iz »normalnih vremena«, projekcijske tablice se moraju popuniti, pa se popunjavaju brojkama koje već kroz koji sat ne moraju značiti baš ništa. U Hrvatskoj je mainstream politički horizont poprilično zagušen – što o vojnom roku misli HDZ, slično misli i SDP, nema tu previše odstupanja. Desnica je generalno tvrda, a Možemo! se s punim pravom čudi kako jedino ostaje u diskursu pacifizma. Da, uistinu je čudno sve to skupa: upravo začuđujuće. Građani pak pokušavaju živjeti svoje živote pa se vjerojatno nadaju da će se i ovaj puta pokazati da nikad nije bilo da nekako nije bilo. Tko već nije izgubio kreditni rejting, pohrlio je prema banci po kredit, jer će ga od idućeg mjeseca još teže dobiti. Nije vrijeme za nove poreze, ali se oni ipak uvode: na ljude će se tako uskoro svaliti još jedan teret pod izlikom da se uvodi red, iako šireg rješenja stambenog pitanja nema, niti je na pomolu. Zbog nemogućnosti da se u ovakvim, sve težim životnim uvjetima, sa sve manjim realnim plaćama, mahom naslijeđene nekretnine čak i održavaju, sprema se još jedan val rasprodaja. Turizam je pak plaha ptica, drhti na svaki šum, i bit će dobro ako ti šumovi budu samo ekonomski. Na lokalnim razinama, osim što su si također povećali plaće i po nalogu države razrezali nove stope poreza, teku pripreme za lokalne izbore.

U Rijeci je situacija više nego zanimljiva. »Galeb« čeka otvorenje, a kakav se točno (re)brending sprema Titovom brodu – još ne znamo. Spominju se i neke banane: nadam se da to ipak neće biti krajnji domet. A na polju teorije, koja, kao i umjetnost, sve više kaska za praksom, uz one ključne riječi s kojima sam otvorila, sve se češće spominje ta još jedna: spektakl. Tu se naravno vraćamo na genijalno djelo francuskog filozofa Guya Deborda, koji je još 1967. u svojoj kultnoj knjizi »Društvo spektakla« naslutio kamo sve to ide. Kasni kapitalizam, kasni modernizam, novo moderno doba, sve su to pojmovi stari već pedesetak godina, a sada se ušlo u neku terminalnu fazu gdje nam se opet čini da smo nešto posebni, da je naše doba ono koje će, ili označiti kraj ili početak. Debord je u »Društvu spektakla« opisao kako u suvremenom društvu, a on je prije svega mislio na potrošačko društvo kapitalizma, slike postaju važnije od sadržaja, a društvene veze i odnosi, umjesto da se uspostavljaju izravno, posredovani su slikama, medijski. Debord kaže da »spektakl nije samo skup slika; to je društveni odnos između ljudi posredovan slikama«. Pritom se sve svodi na pojavno: nominalno postaje važnije od realnog, prometno i tržišno važnije od upotrebnog, a reprezentacija i prezentacija važnije od stvarnih vrijednosti. Te su vrijednosti same po sebi poljuljane i relativizirane posrtanjem modernizma i ulaskom u postmoderno doba, koje je označilo smrt velikih narativa, velikih priča o napretku, progresu, znanju i utopijskoj slici čovjeka koji uvijek ide naprijed, linearno se krećući i napredujući u svakom pogledu. Čovjek kao opća imenica odavno je razočarao, a spektakularizacijom se otuđio i sam od sebe, ne samo od predmeta svog rada.

Debord naravno tada nije mogao točno znati kamo će nas odvesti ta slikama i prizorima posredovana stvarnost. Nije možda mogao ni slutiti kakvu će snagu njegove ideje dodatno zadobiti kroz informatizaciju i digitalizaciju, razvoj mreža i komunikacijskih platformi, gdje svatko ima priliku postati medij, učiniti svoj stav masovno vidljivim, što je i prilika i odgovornost. Ovakva »decentralizacija« prvotno se shvaćala kao oslobođenje, gdje se, Gramscijevim rječnikom rečeno, kulturna hegemonija ne mora uspostavljati samo ‘odozgo prema dole’, već je olakšan i »bottom up« pristup misli, sadržaja i stavova. Čovjek lakše uspostavlja veze, povezuje sa sličnima i kapilarno djelujući prije stječe kritičnu masu za promjenu u željenom pravcu. Otuda su ideje propulzivnije, slobodnije, a subkulture koje tinjaju potisnute dominantnom kulturom lakše se izbore za vidljivost, te iz rezidualnih ili nastajućih, kako bi rekao Raymond Williams, lakše prelaze u dominantnu kulturu, odnosno nametnu se. Kultura je, kako je dalje vjerovao Williams, obična, pripada svima, a otuda je i dinamično polje napetosti, otvoreno i potlačenima da artikuliraju vlastite stavove i izbore poziciju. No, može se postaviti i retoričko pitanje, što na koncu imamo od svega toga i nije li ta nova faza industrijske revolucije samo vidljivijim učinila ono što je u svijetu i društvu uvijek postojalo, a to je klasna borba, borba za dominaciju i moć.

Ulaskom u ovo područje vidimo da se ‘ključne riječi’ »raspadaju«, a njihova se značenja sve više vežu uz kodove kapitalizma. Primjerice, revolucija više nije prostor borbe nužno povezan s radničkim pravima i socijalizmom, već ju je preuzeo kapitalistički narativ, dok riječ tehnologija igra dvojaku ulogu. Tako, rekla bih, stalno pričanje o spektaklu i sam taj pojam pretvara u svojevrsni narativ: imamo spektakularizaciju spektakla, i pitanje je u što sada vjerovati, kamo ići i za što se uhvatiti u pročitanom svijetu, ali svijetu koji i dalje juri prema istim fetišima koje pokreću novac i moć.