Neba ti, kako se ono zove ulica u kojoj ti mater živi!? Nikako se sjetit – pita kuma onaj koji se nikako ne može sjetiti u kojoj je to ulici proveo dobar dio onih najboljih godina svoga života.

– Slobode – ‘ladno će kum Vedran.

– A kako se nekad zvala – opet se pita.

– Oslobođenja – jednako ‘ladno će on.

Od slobode do oslobođenja je eto malen korak, tek koje slovo, makar će sada naivci kazati da nije to isto. Hm… A opet nema slobode bez oslobođenja, taman da bi pametnije bilo onima koji su morali prije par desetaka godina mijenjati sve što se mijenjati dalo, da su ulicu naslovili baš tako, Ulica slobode i oslobođenja.

Kakogod, tu u Ulici slobode, koja je u vrijeme kad se događala ova priča bila Ulica oslobođenja, na broju 40 bijaše malen stan, velik taman za familiju od troje. U kuma sobica u koju jedva stane krevet i radni stol i bokun ormarića, ma joj je zato pogled kroz prozor bio spektakularan, ravno na malo igralište s dva koša za basket. Pa bi se ugurali u sobicu njih dvojica najboljih prijatelja, pustili štogod na gramofonu, natočili sebi neku žesticu što smo je posudili iz kućne zalihe staroga mu oca da sve izgleda filmski, pa bulji na igralište i bali o svim tim problemima što ih tište ovako skoro pa punoljetne, djevojkama i sportu uglavnom. U čaši nerijetko i Zrinski. Ovom dvojcu je Zrinski bio vinjak, puno više i puno prije negoli povijest, što je u toj dobi i posve razumljivo, ili bi barem trebalo razumljivo biti.

Ma, koliko god muškost što se budi činila svoje, znalo se dogoditi da na tom prozorskom oknu i suza kane i to potaknuta taktovima kakvog glazbenog klasika. Imao je stari Vedranov Zrinski, ali je imao i gdjekoju staru ploču. Čovjek s omota zvao se, i bit će da se još zove, Arnold George Dorsey, znan kao Engelbert Humperdinck. O, kakvo je otkriće bilo čuti nekog čiji glas baca na Toma Jonesa, samo je bolji. Elem, prozor, piće, basket, Engelbert, spomen nesretnih nekih ljubavi i zakotrlja se suza niz obraz. A kažu da muškarci ne plaču. Plaču bome, samo rijetko o tome govore, a ako i govore, bude to tek nakon kojeg desetljeća.

Doduše, valja biti iskren pa kazati da nisu svi svoje rane vidali istom glazbenom prvom pomoći. Roko, dobri, stari, nehajni Roko, sve bi bacio na reggae, Bob Marley i društvo bili su njemu utjeha, a neostvaren san da bude jedan od pratećih vokala u bio kojem živućem reggae bendu. Deda, dobri stari Deda, je pak sve rješavao žestokim metalom. Nije u njega bilo mjesta za laganice, za suze, samo cigara u kutu usana i udri najžešće što se može. Samo, takvih k’o Deda je realno bilo malo, jer vazda je malo onih što psa nauče da sam šeta oko zgrade i uredno se vrati doma, baš kao i onih koji su u ratu činili junačke neke stvari ma nisu nikada imali potrebu o njima pričati. Realno, najnaporniji su vazda bili oni koji su svoje boli, emocije, suze, puštali van na baš svaki takt kakve klapske. Mladost koja je navigavala stalno je na usnama imala kamen, more, sunce, kale, baš kao da nisu na pučini nego u Alpama kad od doma odu. A Bajo je volio i voli ama sve, onako kako širokoj duši koja je sa svima dobra i priliči. Odabir glazbe je u svakom slučaju bio važan, važan toliko da je zbog krivog tumačenja one besmrtne pjesme grupe Indexi što pjeva o jednoj maloj pjegavoj plavoj kum zamalo oženio ‘krivu’ ženu. No, to je ipak neka druga priča. Ovo je priča o tome kako se slušalo svašta, ali se za baš ništa nije moralo objašnjavati da je domoljubno. A nije da se nije moglo zapeti u zamku, šetati po šumama i gorama, ili uživati u činjenici da je mlada partizanka bombe bacala, da ne spominjemo uratke u kojima su neki današnji eminentni skladatelji i tekstopisci s veseljem progovarali o liku i djelu najvećeg sina naših naroda. Nije se primilo, a nije se ni tražilo da se primi kad je od Drugog svjetskog rata prošlo 30 godina. Vrijeme je učinilo svoje i to je otprilike bilo to. I nitko se zbog toga i nije pretjerano uzrujavao, ako je uopće.

Početkom srpnja na zagrebačkom hipodromu pjevat će Marko Perković Thompson. Otkada je pustio u prodaju ulaznice za svoj koncert, o njemu se, o pjevaču i koncertu, ne prestaje pisati i govoriti. Nije da nema razloga kad će na hipodrom na koncert jedno 290.000 ljudi, a došlo bi ih još toliko samo da ta zelena tratina može to izdržati, i da sigurnosni neki razlozi i pravila to omogućavaju. Licitira se s tim je li ovo najveći broj prodanih ulaznica za neki koncert u svijetu ili nije, zove ministra policije da govori o osiguranju, uporno cima gradonačelnika Zagreba da o koncertu govori kad već nije svojim oponentima učinio gušt pa koncert zabranio, priča o enormnoj zaradi svih u koncert uključenih jer ako Split može imati Ultru, može i Novi Zagreb imati Thompsona, da po zlato puk iznajmi stanove gostima. Pri tom se konstantno spominje domoljublje. Domoljublje koje će Marka Perkovića konačno staviti tamo gdje su odjednom svi zaključili da mu je mjesto, u mainstream neki gdje ništa neće biti sporno pa ni onaj prvi »stih« »Čavoglava«, ili pak ona priča da mu je navodno nesretni Sanader, kojeg je najlakše kriviti za sve, platio lijepe novce samo da ne pjeva drugima, ne pjeva uopće. Kako bi, naime, sporno išta bilo kad je tolika masa na njegovoj glazbenoj strani. Kažu da na koncert želi svaki drugi punoljetan stanovnik Lijepe Naše. Bit će se zato sva priča svela na to uporno spominjanje domoljublja, da se pojača dojam i ne pita za razloge. Dotjeralo je dotle da ni dobrohotni glazbeni kritičari ne mogu na malim ekranima spomenuti ‘taj neki nacionalno-kršćanski narativ’ u pjevača a da ga voditelj javnog servisa ne ispravi i ne kaže kako je to domoljublje, a ne tamo neki narativi.

Ili si s nama i domoljub si, ili nisi. Samo, što ako nisi? Gdje ti je onda mjesto!? Marko je u čas postao sve, od profesora povijesti koji zna sve o mačevima, bitkama, ljubavima, Zrinskima i Frankopanima, do nadnaravnog društvenog fenomena koji valja proučiti kad ga tolika masa štuje. Jest, uletio je odavno Thompson u prostor koji je bio prazan, uletio manirom rasnog golgetera i vrhunskog biznismena ponudio himničnih nekih uradaka i retro ikonografije što su dušu dali za tribine, ali da se lamentira hoće li koncert donijeti dobra strankama desnog spektra i to toliko da na krilima domoljublja na lokalnim izborima prođu nikad bolje, to je, najblaže rečeno, mrvu nategnuto. Od Domovinskog rata prošlo je 30 godina. Prošlo je taman toliko vremena da se parafrazira ona navijačka i kaže – Marko, vrime je! Vrijeme je da se ode put naprijed, pa i ove današnje mladosti radi, tamo gdje je Zrinski vinjak i dobar izvozni proizvod, a ne unazad gdje je njegovo kićeno pismo družici povod za nenormalno dugačak spot i posezanje za mačevima i križevima. Možda je vrijeme i da netko pjevaču šapne da je vrijeme, pa da ona ‘ako ne znaš šta je bilo’ konačno bude redizajnirana stranačka ‘zna se što je bilo’ i da sve to lijepo privedemo kraju. Nije toliko lukrativno, ali bilo bi blagotvorno.

Marko Perković Thompson u srpnju će pjevati na Hipodromu. Bit će to, sumnje nema, ponajveći koncert što ga se u nas dalo vidjeti, taman da se podosta svijeta može pohvaliti kako su svjedočili i Prijović spektaklu u Areni, i Marko spektaklu na Hipodromu. Taman da na pamet padne i vizionarstvo pokojnog gradonačelnika Bandića koji je na toj hipodromskoj ledini sanjao Manhattan na Savi, a evo ćemo dobit Čavoglave na travi. S druge pak strane, da je Marku i njegovu timu uspio naum da uđu među naše obične bezgrešne glazbenike, svjedoči i činjenica da su mu ozbiljni neki mediji posvetili i ozbiljne prvoaprilske šale. Čovjek je vruća roba, sve prodaje.

A zato vrijeme na važnoj i vazda dobroj svetkovini dokumentarnog filma ZgDoxu, među ostalim i dansko-češki film »Gospodin Nitko protiv Putina«. U njemu mladi Pasha Talankin koji živi u Rusiji, u gradu kojem tepaju da je najzagađeniji na svijetu, i radi u školi kao videokroničar. Pashi se svijet ruši kad Putin objavi rat Ukrajini i kad škola postane mjesto propagande najgore vrste, a on pijun u sistemu koji za cilj ima samo školovanje ratnika. Samo, Pasha ne želi biti pijun koji svakodnevno snima školsku ceremoniju dizanja zastave i profesora povijesti kojem je Staljinov Berija najveće povijesna figura. Sva što može je o tome krišom snimiti filmski materijal da svijet vidi i zna, i pobjeći da se spasi. Pobjeći teška srca. Jer, kako u jednom trenu veli, možda on voli svoju zemlju i više od propagandista. Voli je kad može otvoriti širom balkonska vrata, voli je kad zazimi i do minus 45 da ti se cijelo lice zacrveni i imaš brkove od leda, voli je ujesen. Voli sve. Voli ljude. Domoljublje ni jednom spomenuo nije, a sve je tu, baš sve.