Prije koji dan u avanturu po hrvatskim kinima krenuo je novi igrani film Pave Marinkovića »Bosanski lonac«. U njemu Marinković kroz lik glavnog junaka Faruka Šege, progovara i o svom iskustvu življenja jednog intelektualca s ovog našeg prostora u zemljama one uređene demokracije. Treba li Štajerskoj intelektualac iz Sarajeva?! Treba li Austriji intelektualac iz Hrvatske, pisac recimo, ili redatelj? Na to pitanje odgovor će vam dati film. Za sada evo tek malog dijela, onog koji je humoran koliko i simptomatičan. Ako, naime, išta Faruk ne razumije, ako išta teško shvaća i prihvaća onda su to situacije kad mu zemljaci u bijelom svijetu nisu voljni pomoći, progurati kakav papir preko reda, uraditi štogod i mimo pravila pa da riješi privremenost svog boravka jednom za svagda. Doma se nekad tako radilo. Ma, ti zemljaci brzo su usvojili pravila igre i shvatili da im se tih pravila valja držati. Ispada da je trebalo samo granicu prijeći pa da se lekcija nauči, koliko god bilo, najblaže rečeno, dosadno živjeti u zemlji u kojoj je sve kao po špagici.

Drugo što je iznjedrilo druženje s Pavom Marinkovićem nakon novinarske projekcije filma, baš kao i odjavna špica, jest saznanje da bez mnoštva fondova, centara, regionalnih i državnih i europskih tijela za kulturu filma ne bi ni bilo. Da bi se snimio film treba namaći novca. Da bi se namaknuo novac treba ga tražiti na sve strane. Muka je to. U konačnici, a to jest bez sumnje prokletstvo svih sineasta s ovih područja, jednostavno se na platnu vidi s kolikim novcem se tu baratalo. Tmurno nekako bude sve kad su sredstva simbolična, sve da je redatelj virtuoz. Veselija je slika kad je para potaman, može i malo više od potaman. A kakve ovo veze ima recimo s Franom Barbarićem, predsjednikom Uprave Hrvatske elektroprivrede iliti HEP-a. I svakakve i nikakve.

Izrael i Hamas su u ratu. Strašni zločini su rat pokrenuli, strašni zločini čine da traje. Kraja se tu ne vidi, samo strepnja, strepnja za živote nevinih ljudi i strepnja da svijet kakvog poznajemo sve brže i sve sigurnije odlazi do đavola. Svijet se dijeli popola i oko ovog rata. Društvene mreže se dijele popola, ovisno već tko kome daje više za pravo.
U Koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« tako koncert kojem su glavne zvijezde bile Tatjana Cameron Tajči i Moti Giladi. Ono što je davno dogovoreno da bude koncert u čast 75. godine osnivanje države Izrael i 26 godina diplomatskih odnosa Hrvatske i Izraela pretvorilo se, kako rekoše organizatori, u podršku prijateljskom Izraelu. »Lisinski« stoga pun važnih nekih ljudi iz onog društveno-političkog života. Tu je predsjednik Hrvatskog sabora, tu su ministri, tu su gradonačelnici, tu su odvjetnici znani s malih ekrana. U rukama im zastavice dviju zemalja dok čekaju da koncert počne. Sva nekako puca pod teretom onog što se u pojasu Gaze događa. Kad u taj čas netko od fotoreportera reče: »I Barbarić je tu.«

A Frane Barbarić, čelni čovjek HEP-a, kao da je čuo da ga se spominje. Čuo, pa u djeliću sekunde donio odluku za koju, jamačno, koji minut kasnije, ni sam nije bio posve uvjeren da je bila mudra. Iz nekog reda po sredini dvorane Barbarić je odlučio na čas došetati do prvog reda, a onda se, tu pred hrpom novinarskih mobitela i objektiva, pozdraviti s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom. Od svih dužnosnika Barbarić ravno na ministra pravosuđa.

Scena je bila po svemu filmska. U kadru ministar koji spas traži u ćaskanju s drugima i okreće suptilno leđa majstoru od plina i bespravne gradnje, a u kadru i Barbarić koji uporno čeka da ministru stisne ruku. A koncert nikako da počne. Taman da Malenica više nije imao kud. Pozdravio je Barbarića, izmijeniše dvije, tri rečenice, Barbarić se vratio tamo negdje u svoj red u sredini dvorane, a Malenica ugleda novinare kako mu se smiješe. Pa se nasmijao i on, baš kako i treba kad se u drami pojave humorni momenti.

Doduše, što je u scenariju pisalo i čime je Barbarić bio motiviran da došeta do Malenice pa još tako da ga sva javnost vidi, nije posve jasno. Potez očajnika, ili demonstracija sile!? Bome, moguće je i jedno i drugo. Moguće je i da smo na tren bili u nekoj konobi na Hvaru gdje stisak ruke znači dogovorenu uslugu ili podsjećanje na kakav davni dug koji treba vratiti, a moguće je da smo na tren bili u koncertnoj dvorani u Austriji u kojoj uglednom društveno političkom radniku s ovih područja zemljaci daju do znanja da je došlo vrijeme za poštovanje pravila i zakona. Gledamo li mi to već duže vrijeme kako se slaže set za realizaciju dobrog političkog trilera s brojnim twistovima, ili smo se i opet dali navući na klasičnu domaću dosadnu i teško gledljivu sapunicu koju su raspisali vodeći naši dedramatičari, ako ne i onaj jedan koji je od svih produktivniji!? Drži li to ikog Barbarić u šaci i čime, ili je šaka taman takva da iz nje u danom momentu izletjeti može tek bijeli golub mira i ljubavi!? Možda, nije ni to nemoguće, Barbarić hoda okolo po raznim događanjima i mudro šuti zato što već zna kako je čitanac o njegovoj smjeni već napisan. Napisan čeka da bude pročitan, a pročitan nije jer se ne da gušta. To je u svakom slučaju lakše zamisliti nego da je u Barbarića neke nadnaravne moći. Ako te i tolike moći nije, primjerice, onomad imao jedan Ivić Pašalić već ga je u unutarstranačkoj bitki prsa u prsa pomeo Ivo Sanader, tada običan djelatnik ministarstva vanjskih poslova, pa kako će je imati Barbarić!? Makar, ako itko ikome može prekinuti dovod struje to jest prvi čovjek HEP-a, a sa strujom se nije za igrati.

Dan poslije koncerta pitali su novinari Malenicu kako se osjećao kad mu je Barbarić za koncerta prišao. Ministar se iskreno na to nasmijao, možda je malo i pocrvenio, a onda, prije nego je otišao još uvijek se dječački smijući, reče: »Zanimljivo.« To nas vodi do producenata. Glumce, bilo prave bilo naivne naturščike, već imamo, vazda je u nas i dugačka lista redatelja uvjerenih da su baš oni idealni da nam živote izrežiraju. Samo, ovoj zemlji, ovoj politici, očito i više od režije treba dobra produkcija. Treba nam producent koji će znati užicati i više nego li nam treba pa još od onih fondova, zemalja, prijateljskih država kojima je toliko stalo da ne pitaju za uzvrat ništa. Treba nam producent kojeg notorna istina da jednostavno na svijetu ima malih i velikih kinematografija neće spriječiti da bude mrvu ambiciozniji i da snuje kako mala kinematografija dijeli filmom lekcije naokolo. Treba nam producent koji će znati kako osigurati da na setu od života ne fali baš ničega pa da se i ta držanja u šaci protkana sitnim uslugama i zaslugama za narod učine posve bespredmetnim. Treba nam producent koji sanja veliku produkciju, a bez da se ulizuje vlasnicima kojekakvih Vruja, ili bjelosvjetskim facama. U protivnom onaj krajnji uradak vazda će bit nekako siv i taman takav da se vidi kako su uložena sredstva bila mala i mizerna. U protivnom, šetat će glumci scenom kako im se prohtije.

U Osijeku požar. Gori Drava International. Državni tajnik ministarstva što među ostalim brine za zaštitu okoliša, pa još zadužen za zbrinjavanje i reciklažu otpada, iz automobila vidi kako vlasnik izgorjele Drave International Zvonko Bede utučen sjedi sam pred seoskom kafanom. Pa staje, pa sjeda do njega, pa ga, onako ljudski, pita kako je. Ljudska gesta, a opet tako nekako nalik filmskom bauljanju šefa HEP-a po dvorani »Lisinski«, taman da mediji zajašu i taj val.

Pavo Marinković ima novi film »Bosanski lonac«. Evo je taman krenuo po kinima. U njemu uređeno društvo i naš neki svijet koji se s tom dosadom od zadanih kretnji teško nosi. Sve je na mjestu osim činjenice da nam domaći film konstantno boluje od jedne te iste boljke da temom vazda kaska za onim što se baš sad događa. Kaska zato što godine prođu dok se osiguraju sredstva. A opet, ajde ti snimi film o vickastom šefu HEP-a kad nam ne govore koji mu je žanr. Je li komedija ili teška drama, je li akcija ili sapunica!? Malenica se, doduše, lijepo nasmijao. Producenti, gdje ste!?