EU tone. Barem u političkom smislu, mada ni ekonomski nije isključen, ako se ispuni Trumpov naum da kao nagradu za sklapanje mira Amerika od Ukrajine dobije sirovine, a Europa trošak njene obnove. Ali postoji ovdje još jedan moment, možda i gori od onog da će Amerika opet zaraditi novac na ukrajinskim ratu, a Europa ga izgubiti. Naime, barem tako javljaju agencije u trenutku pisanja ovog teksta, danas će se u Parizu održati samit europskih šefova država i vlada. Ali stvar je u tome da to nije uobičajen sastanak na vrhu EU čelnika svih zemalja članica na kojem bi se zauzela stajalište o svemu što se oko Ukrajine događalo u zadnjih tjedan dana. A događalo se zaista svašta.

Kada se Hrvatska približavala članstvu EU-a, jedan od motiva koji se nudio bio je i taj da ćemo ulaskom dobiti mjesto za stolom na kojem se donose odluke. Međutim, za stolom na kojem će se danas razgovarati o sudbini Europe, a time i EU-a, za Hrvatsku mjesta nema. Kao što ga nema za niz drugih manjih zemalja članica. Macron i ostali čelnici velikih država zaključili su da je situacija očito toliko kritična da se nema ni vremena ni volje održavati privid da su sve članice EU-a, barem na formalnoj razini, ravnopravne. Od početka se znalo da nisu, ali se barem poštovao nekakav elementarni protokol. Koji je u sadašnjem, možda i najkritičnijem trenutku u povijesti EU-a, očito ocijenjen kao suvišna gnjavaža za velike koji će ionako na kraju o svemu odlučivati. Kao što je Amerika ponizila Europu time što je neće pripustili za stol za kojim će sjediti Putin i Trump, ako mu se posreći moguće i Zelenski, tako su velike europske zemlje odradile one manje. Poniženje je tim veće što će danas za tim famoznim stolom, ovoga puta francuskim, sjediti britanski premijer čijoj su se zemlji i veliki i mali Europljani smijali zbog njene navodne gluposti da iskoči s tog navodnog složnog i prosperitetnog europskog broda. Starmer će danas biti u Parizu, a mali Europljani će biti doma. Da se ne pletu velikima pod nogama dok donose odlučujuće odluke.

Da su na današnji sastanak pozvane sve zemlje članice, ishod bi opet bio identičan. Ali bi u tom slučaju bila poslana snažna politička poruka o jedinstvu EU-a koja u ovim teškim trenucima normalno djeluje. Kroz sastanke Europskog vijeća, a ne kroz ad hoc okupljanja na kojima za neke mjesta ima, a za neke nema. Ili da ih netko predstavlja kao što će Danska u Parizu danas navodno predstavljati skandinavske i baltičke članice. Tako barem javljaju agencije. Ali ni one ne javljaju tko bi trebao biti predstavnik recimo Slovenije i Hrvatske. Nije valjda da u Elizeju pretpostavljaju da će nas predstavljati Italija. Mada, kako se radi u ovim paničnim vremena, ni to nas ne bi trebalo začuditi.

Možda i previše dramatiziramo, ali bilo bi zaista strašno da je ovo što će danas biti u Parizu simboličan početak kraja dosadašnjeg funkcioniranja EU-a. EU kakav poznajemo i u kakav smo ušli. Jer ako bi to bila istina, bio bi to apsolutno katastrofalan ishod za Hrvatsku. Što god tko mislio o EU-u, a posebno o njegovim čelnicima potpuno nedoraslim novim okolnostima, ona je još uvijek okvir koji Europi jamči stabilnost i normalnost. Ako njega nestane ili ako znatno oslabi, pitanje je trenutka kada bi se u Europi mogle pojaviti inicijative za ispravljanje starih, i stvarnih i izmišljenih, povijesnih nepravdi. A nema hrvatskog susjeda koji ne misli da je baš njemu napravljena strašna nepravda barem jednom u ne tako davnoj prošlosti. I da bi je trebalo početi ispravljati. A zadnji put jedan je naš susjed te povijesne krive drine krenuo ispravljati krajem osamdesetih i početkom devedesetih. I svi se sjećamo kako je to izgledalo.

Uglavnom, ostaje nam se samo nadati, jer utjecati očito ne možemo ni mi ni naši čelnici, da će se vodeći europski političari ipak na kraju pokazati manje nesposobnim nego što ovaj čas izgledaju. Da će se EU iz ovog cirkusa u koji se najvećim dijelom sama uvalila, ipak izaći s minimalnim oštećenjima. I da je ovaj današnji pariški sastanak samo nespretni odgovor na brutalno američko ovotjedno šamaranje Europe. Jer ako nije, loše nam se piše. Posebno nama pri i na Balkanu. Ali i onima koji će danas sjesti za, nama ovaj put nedostižan, pariški stol.