Nije da nas globalno ne interesira. Ovom nesretniku Trumpu je ako ništa uspjelo i zadnjeg čovjeka na planetu, a onda i u Lijepoj našoj, uvjeriti da se svaka globalna budalaština uvijek posve lijepo i konkretno odrazi na naše lokalno stanje. Ako ništa drugo ljudski je plašiti se da će nekom šarlatanu jednom prst krenuti na ono neko dugme koje će nas sve razmontirati na proste faktore. No, dok se ne daj bože takvo što ne dogodi, volimo mi i opet ponajviše naše lokalno, a ništa lokalnije nema od lokalnih izbora. Načelnici, gradonačelnici, župani i dožupani, mali bogovi koji će nam krojiti sve ono bitno od smeća do drveća, od rupa u asfaltu do prometa. Iluzija da nam je birati svog čovjeka, onog koji će se promptno odazvati kada dođe potreba da se čovjeka nazove i opet će na tren oživjeti. Pa će netko slaviti, a netko se silom prilika vratiti među ljude, obične.

Elem, do izbora je nešto više od dva mjeseca, ali da se kampanja već uvelike odvija i igre igraju dok se kandidati traže moralo je biti jasno i nevjernicima evo od nekidan. Bitka je i službeno počela Facebook statusom Lidije Bekavac, vijećnice u Gradskom vijeću Splita iz redova Kerumova HGS-a. U tom svom statusu međašu Bekavac ni manje ni više nego poziva na bojkot pjesme »Poison Cake« Marka Bošnjaka, one što nam je pobijedila na Dori pa će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu. Pita se Bekavac u svom statusu, onako više k’o retorički, da ne krije slušanje ove pjesme opasnost da ubojstvo trovanjem postane poželjan način osvete za bilo kakav osjećaj osobne povrijeđenosti? Onda oštro oko kritičarsko tvrdi da se čovjek ne može oteti osjećaju nelagode i zla kad gleda spot kojem je zmija u središtu svega. Onda je tu, kako je i red, drvlje i kamenje što se baca na evidentnu međunarodnu ujdurmu i stručnjake za glazbu, jer što će biti nego ujdurma kad pjesmu napiše međunarodni tim, a pobjedu joj donesu žiri iz Rijeke, Zagreba, Osijeka, Splita, Španjolske, Slovenije, Armenije i Finske! Dok je žiri radio svoje, stanovnici Lijepe naše su, kaže Bekavac, glasali po cijeni od 0,32 centa po pozivu i punili blagajnu HRT-u. A onda, da biračko tijelo Kerumovo bude zadovoljno skroz, ako ga gdje još i ima mrvu, evo šećera za kraj: »Nije slučajno ni to da je Marko Bošnjak prošle godine otpjevao hrvatsku himnu na gay paradi u Zagrebu jer on odgovara političkom i svjetonazorskom trendu mainstream medija.« I zato neka bude bojkot svega što nam se nameće, borbeno će Bekavac, taman tako da joj poklič omogući da danas-sutra možda može i u neko drugo političko kolo, recimo kakvih ravnozemljaša.

Lokalni izbori, nervoza uoči lokalnih izbora, lokalne igre i igrice u ime lokalnih izbora su dakle i službeno počeli. A što su nama lokalni izbori!? Status splitske gradske vijećnice u spomen vraća jednu malu sličicu s jednih davnih lokalnih izbora. Priča kaže ovo.

»Tamo negdje ranih devedesetih malomišćanska predizborna kampanja za lokalne izbore. A grad smrdi za poludit’, ratne su godine, ne čisti se, kanalizacija začepljena. No, u kampanji se nitko ne bavi time. HDZ tepa sebi kao stranci koja je donijela samostalnost, SDP je u teškoj defanzivi, lokalni HSLS-ovci dvoje kome će se prikloniti, a malomišćanski puk s podsmijehom se najviše se bavi kandidacijskom listom HSP-a koju predvode dvojica dojučerašnjih milicajaca i partijskih članova pod sloganom »Neka blista naša lista bez komunista«. Za vrijeme te ideološke bitke, grad i dalje smrdi, a HDZ na krilima nacionalne euforije i iako im je na listi najviše ex-komunista lako dobiva izbore na čelu s novim gradonačelnikom, uglednim liječnikom, jer ipak je to »gospodin likar«.«

Priča je, vidi se, pisana slobodnim stilom, nije to novinski izvještaj, ali istina je i bila i ostala da onaj koji kani riješiti pitanje kanalizacije za izbora o kanalizaciji ne govori. Govori, recimo o zlu što vabi iz pjesme za Eurosong. Istina je i to da su se nekada ljudi tukli za poziciju na listama, a danas ih moraš svijećom tražiti da u tu avanturu uđu. A istina je i to da su se oni koji su nekad davno dobili neke izbore zalijepili za fotelje u svojom kancelarijama i ne bi nikako iz njih ni da ih se tjera, pa se grebu i rukama i nogama prvo za milost u vlastitoj stranci, a onda i za milost u birača.

Tiskovine su požurile izaći van s imenima stranačkih takmaca u nekim važnim gradovima i županijama, baš kao da je neke razlike u intenzitetu bitke u Pušći ili u metropoli. Nude te slikovnice s licima aspiranata na lokalne fotelje materijala za razmišljanje. Evo recimo, borba za mjesto župana Zagrebačke županije. Ako nije epski sraz to što će SDP-ov Mihael Zmajlović krenuti kontra Stjepana Kožića (HDZ) onda što je. Kožić je, naime, tu od prapovijesti i sve da ga i iznevjeri narod što se na njega naviknuo onako kako se čovjek navikne na sjedine, dajte neki zakon da se Kožića zaštiti k’o neku baštinu. Upada u oči i zadarska županija recimo, jer kad HDZ za gradonačelnika delegira još uvijek ministra Erlića, a za župana još uvijek glavnog tajnika u ministarstvu prometa Bilavera to onda hoće reći da je vrag odnio šalu i da Zadar ne smije pasti. Bračni par Puljak u Splitu se našao na vjetrometini, progonjen od svih. Pa dok se naokolo Možemo! i SDP udružuju ne bi li skinuli s vlasti HDZ, u Splitu se čini sve da se »skine« Puljak. S druge pak strane, Tomislav Tomašević možda ne može još staviti prst u uho, ali može lakše disati otkada su SDP i Možemo! odlučili misliti isto. U redu je to, ali ne bi li bilo zgodno od slož(e)ne koalicije čuti zašto je sada ono onomad prezreno udruživanje tako zgodno i poželjno. Ljudi su isti, pa što se promijenilo!? Isti je i Mislav Herman, HDZ-ovac kojeg će HDZ isturiti u metropoli. U najvećem našem gradu HDZ eto ne može naći boljeg. Zato je, kako god okreneš, srcu drago vidjeti jumbo plakat na kojem se smiješka Pavle Kalinić. I on će u bitku, ali neće recimo s Ivicom Lovrićem, što lijepo ilustrira da je Bandić znao oko sebe skupiti svijeta koji se valjda ni u čem slagao nije.

Muči se HDZ i s kandidatima u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. Kazivati da je neulazak u drugi krug neuspjeh već je svojevrsno priznanje da se dalje od drugog kruga ne kani. A SDP nikad fražilniji sa skoro pa bivšim gradonačelnikom Filipovićem. Premda, ako je ikada za svog mandata Filipović pokazao da je ljudski krvav ispod kože, da ima u njega neki nerv i zeru strasti, onda je to sada kad smjenjuje radom sve suradnike za koje misli da su ga izdali, koliko god da u tim smjenama suludog momenta ima. Da je takvu strast pokazivao i ranije možda bi mu sudba bila posve drugačija.

Dade se tu dodati još svega, bit će tu još svega. Lijepo je, recimo, vidjeti i kako HSLS odbija podršku HDZ-a tamo gdje je Hrebak u igri, a rado bi osim Bjelovara da je i županija bjelovarska njihova. Dobri stari HSLS. Čast svaka Plenkoviću na vještini da istrpi svašta. A to kako su se Ivana Ninčević Lesandrić i Anita Bonačić Obradović našle na udaru kritike čim su ankete pokazale da bi mogle i do pobjede lijep je primjer puke činjenice da se u izbore ne bi trebalo ako nisi sam sebe i sve svoje bližnje skenirao do koske tek da vidiš ima li tu neki krimen da ti ga, s pravom ili ne, prišiju kad misliš da si najjači.

U super izbornoj godini ovi su izbori valjda najvažniji za one koji su u politiku ogrezli posve. Jamče oni par godina blagostanja za izabrane, a bome ako su stranački rezultati dobri mirna je i poslušna i stranka. Neuspjesi na dnu hranidbenog lanca krivce će tražiti na vrhu, a vrh će prstom upirati u one na dnu. Tad zapravo kreće kreševo. No, o tom potom. Prvo valja riješiti izbore pa makar da usput morate spomenuti kako je finska pjesma za Eurosong još opscenija od one naše. Gdje neće bit’ kad usred korizme pjeva Finkinja o orgazmu. Mogli bi zato, kuku lele, izbori biti posve nalik onoj priči iz devedesetih. Moglo bi se sve odviti ovako nekako.

»Tridesetak godina kasnije i opet vrijeme predizbora onih lokalnih i opet je HDZ stranka koja je utemeljila Hrvatsku, i opet je SDP u poluraspadu, i opet HSLS-ovci čekaju kome se prikloniti, a HSP-a više nema jer je o blistanju čistih lista bez komunista danas malo i suludo govoriti. A teme su tko hoće, a tko neće biti za Ukrajinu, desnici je lokalni adut Trump, ljevica misli da se da što ušićariti od Milanovićeve pobjede, a malomišćanskoj javnosti jedino žao što nemaju oni onaj splitski štandarac pa da se lijepo i beskompromisno ideološki pokefaju. A grad i dalje smrdi, kanižela ubija po južini. Samo stranaca danas ima. I oni i njihova govna su krivi za sve.«