Ovo je samo još jedan slučaj kakvi će se i dalje događati redovno
Nije baš jasno zbog čega Damir Dekanić i prije nije smijenjen. Ovo mu naime i nije prvi ovakav slučaj da je zaslužio naslovnice novina i prve minute na hrvatskim televizijama svojim prometnim »podvizima«. Ali sada se kumulativno toliko toga nakupilo u njegovom prometno-političkom dosjeu da više nije mogao izdržati pritisak. Pa je konačno podnio ostavku. Nije to za njega i neka prevelika šteta jer je izgubio tek nešto manje od godinu dana mandata župana Vukovarsko-srijemske županije. Jer gotovo sigurno ne bi bio kandidat HDZ-a na sljedećim lokalnim izborima koji će se održati u svibnju sljedeće godine. Stranka bi ga i tada poslala u penziju. Sada je to napravljeno samo desetak mjeseci ranije.
Dekanić nije jedini primjer bahatosti i nasilnosti kada su u pitanju čelnici lokalne samouprave. On je samo iskočio jer su njegovi vozački »podvizi« prilično spektakularni i privlače pažnju medija.
Osim toga, Vukovarsko-srijemska županija medijima je zanimljiva i zbog toga jer je to bila utvrda Domovinskog pokreta, stranke za koju se činilo da bi jednog dana zaista mogla ozbiljno ugroziti HDZ. Iz te županije je i nekadašnji ministar obrane Mario Banožić čiji je višegodišnji sukob sa Zoranom Milanovićem privlačio pažnju javnosti.
Možda i najveći problem cijele hrvatske lokalne samouprave je katastrofalno stanje u tamošnjim medijima. I nacionalnim medijima, da se blago izrazimo, baš ne cvijeta neko preveliko cvijeće, ali oni lokalni su baš u lošoj situaciji. Dnevnih novina nema, sve se svodi na nekakve portale koji funkcioniraju na način nekakve polupartizanije i poneka lokalna televizija koju opet financiraju lokalni šerifi. Bilo je znakovito da je recimo Ivan Penava u onim delikatnim trenucima pregovora s HDZ-om presice održavao u Vukovaru, a ne u Zagrebu.
Naravno, i da su mediji puno jači nego što su danas, opet bi bilo lokalnih gazda koje dugogodišnji boravak na vlasti nekako »prebaci«, odnosno uvjeri ih da su nedodirljivi. Da misle da mogu kada naprave prometni udes u pripitom ili totalno pijanom stanju, istog trenutka sklopiti dogovor s lokalnom policijom i zataškati cijeli slučaj. Sada se pokazalo da to baš ne ide samo tako. Neugodne informacije ipak procure do nacionalnih medija koji onda ipak otvore priču. I naprave pritisak. Ne može se baš sve prikriti i zabašuriti. Osim toga, lokalni moćnici zaboravljaju da i unutar svoje stranke imaju neprijatelje koji mogu pridonijeti tome da neke neugodne informacije, ma koliko se pokušavale prikriti, ipak dođu do medijske površine.
Ovo što se događalo i što se dogodilo s Dekanićem stvar je i razine opće, a posebno političke kulture u Hrvatskoj. Koje kao što znamo, i nisu na nekoj visokoj razini. Posebno ova druga. Stvari su još teže ako se radi o siromašnim dijelovima zemlje gdje je praktički 90 posto poslova ovisno o državi i lokalnoj samoupravi. To posebno vrijedi za Slavoniju. A još posebnije za Istočnu Slavoniju koja je već godinama svojevrsna crna rupa. Nije stoga nimalo čudno da se Slavoniji, nekada bogatijem dijelu zemlje, dogodilo masovno iseljavanje onog trenutka kada je Hrvatska postala punopravna članica EU-a i kada je par godina nakon toga potpuno otvoreno tamošnje tržište rada. Vukovar i njegova županija velika su hrvatska tuga. I to ne samo zbog onog što se u kasnu jesen 1991. dogodilo nakon što je grad pao.
Dekanić je odavno trebao biti smijenjen. Ovo mu je bio već treći ili četvrti put da je sudjelovao u prometnoj nesreći. Najspektakularnija je bila ona kada se zaletio u automobil s časnim sestrama. Formalno je i tada bio kriv, iako se takva stvar zaista može dogoditi baš svima. Ostalo, posebno ono kada se išlo prikrivati neke druge sudare, je već sve poznato. Dekanić je bio i na udaru desnih medija zbog pjevanja srpskih narodnjaka.
Dekanić nije želio dati ostavku. Prvo se mislilo da samo želi biti na funkciji dovoljno dugo kako bi se onemogućili novi izbori, da bi na kraju ispalo da je htio mandat odraditi do samoga kraja. Sada ni u tome nije uspio. Pretjerao je i to je bio njegov politički kraj. Ali Dekanića na lokalnim razinama ima još. Tako da je ovo samo još jedan slučaj kakvi će se i dalje događati redovno.
Putevi i stranputice
Lokalna Hrvatska je puna Dekanića
Zlatko Crnčec
21. lipanj 2024 08:26
Damir Dekanić / Photo: Dubravka Petric/PIXSELL
Ovo je samo još jedan slučaj kakvi će se i dalje događati redovno
Nije baš jasno zbog čega Damir Dekanić i prije nije smijenjen. Ovo mu naime i nije prvi ovakav slučaj da je zaslužio naslovnice novina i prve minute na hrvatskim televizijama svojim prometnim »podvizima«. Ali sada se kumulativno toliko toga nakupilo u njegovom prometno-političkom dosjeu da više nije mogao izdržati pritisak. Pa je konačno podnio ostavku. Nije to za njega i neka prevelika šteta jer je izgubio tek nešto manje od godinu dana mandata župana Vukovarsko-srijemske županije. Jer gotovo sigurno ne bi bio kandidat HDZ-a na sljedećim lokalnim izborima koji će se održati u svibnju sljedeće godine. Stranka bi ga i tada poslala u penziju. Sada je to napravljeno samo desetak mjeseci ranije.
Dekanić nije jedini primjer bahatosti i nasilnosti kada su u pitanju čelnici lokalne samouprave. On je samo iskočio jer su njegovi vozački »podvizi« prilično spektakularni i privlače pažnju medija.
Osim toga, Vukovarsko-srijemska županija medijima je zanimljiva i zbog toga jer je to bila utvrda Domovinskog pokreta, stranke za koju se činilo da bi jednog dana zaista mogla ozbiljno ugroziti HDZ. Iz te županije je i nekadašnji ministar obrane Mario Banožić čiji je višegodišnji sukob sa Zoranom Milanovićem privlačio pažnju javnosti.
Možda i najveći problem cijele hrvatske lokalne samouprave je katastrofalno stanje u tamošnjim medijima. I nacionalnim medijima, da se blago izrazimo, baš ne cvijeta neko preveliko cvijeće, ali oni lokalni su baš u lošoj situaciji. Dnevnih novina nema, sve se svodi na nekakve portale koji funkcioniraju na način nekakve polupartizanije i poneka lokalna televizija koju opet financiraju lokalni šerifi. Bilo je znakovito da je recimo Ivan Penava u onim delikatnim trenucima pregovora s HDZ-om presice održavao u Vukovaru, a ne u Zagrebu.
Naravno, i da su mediji puno jači nego što su danas, opet bi bilo lokalnih gazda koje dugogodišnji boravak na vlasti nekako »prebaci«, odnosno uvjeri ih da su nedodirljivi. Da misle da mogu kada naprave prometni udes u pripitom ili totalno pijanom stanju, istog trenutka sklopiti dogovor s lokalnom policijom i zataškati cijeli slučaj. Sada se pokazalo da to baš ne ide samo tako. Neugodne informacije ipak procure do nacionalnih medija koji onda ipak otvore priču. I naprave pritisak. Ne može se baš sve prikriti i zabašuriti. Osim toga, lokalni moćnici zaboravljaju da i unutar svoje stranke imaju neprijatelje koji mogu pridonijeti tome da neke neugodne informacije, ma koliko se pokušavale prikriti, ipak dođu do medijske površine.
Ovo što se događalo i što se dogodilo s Dekanićem stvar je i razine opće, a posebno političke kulture u Hrvatskoj. Koje kao što znamo, i nisu na nekoj visokoj razini. Posebno ova druga. Stvari su još teže ako se radi o siromašnim dijelovima zemlje gdje je praktički 90 posto poslova ovisno o državi i lokalnoj samoupravi. To posebno vrijedi za Slavoniju. A još posebnije za Istočnu Slavoniju koja je već godinama svojevrsna crna rupa. Nije stoga nimalo čudno da se Slavoniji, nekada bogatijem dijelu zemlje, dogodilo masovno iseljavanje onog trenutka kada je Hrvatska postala punopravna članica EU-a i kada je par godina nakon toga potpuno otvoreno tamošnje tržište rada. Vukovar i njegova županija velika su hrvatska tuga. I to ne samo zbog onog što se u kasnu jesen 1991. dogodilo nakon što je grad pao.
Dekanić je odavno trebao biti smijenjen. Ovo mu je bio već treći ili četvrti put da je sudjelovao u prometnoj nesreći. Najspektakularnija je bila ona kada se zaletio u automobil s časnim sestrama. Formalno je i tada bio kriv, iako se takva stvar zaista može dogoditi baš svima. Ostalo, posebno ono kada se išlo prikrivati neke druge sudare, je već sve poznato. Dekanić je bio i na udaru desnih medija zbog pjevanja srpskih narodnjaka.
Dekanić nije želio dati ostavku. Prvo se mislilo da samo želi biti na funkciji dovoljno dugo kako bi se onemogućili novi izbori, da bi na kraju ispalo da je htio mandat odraditi do samoga kraja. Sada ni u tome nije uspio. Pretjerao je i to je bio njegov politički kraj. Ali Dekanića na lokalnim razinama ima još. Tako da je ovo samo još jedan slučaj kakvi će se i dalje događati redovno.