Nije to od jučer, a bome se i raširio svud po gradu, taj nakaradni običaj da se svaki komadić slobodnog tla, svaka potleušica iz doba kad je grad bio gradić krojen po mjeri puka makar silom kupi, pa da se na tom tlu sagradi višekatnica što izvana blješti taman tako i toliko da se kvadrat može prodati za jedno četiri tisuće eura i više. I nema tu pravila, gradi se i tamo gdje su ulice široke i tamo gdje jedva za jedan automobil ima širine. Zapravo, najizazovnije i jest nasaditi zgradu tamo gdje se činilo da je nemoguće, a to što će se susjedu gledati u tanjur ili spavaću sobu kad se već zidovi dodiruju, to više ionako nijednog urbanistu ne brine. Bitno da se zaradi lova i da se ima koji kvadrat ako ne za se ono za pokoljenja. Jer, neće ti stanovi biti jeftiniji. Bit će uvijek kvadrat stambenog prostora moneta za neko potkusurivanje, pa se zato betonira sve što se betonirati dade.

Prate poduzetni građevinari ama sve, pa i to kojim se tempom u ulici umire i rađa. Kako samci u poznim godinama odluče preseliti na onaj svijet, tako se bukvalno ruši za njima sve. Tako je tamo gdje je onomad rasla trešnja sada četverokatnica. I tako je sada tamo gdje je onomad bio prolaz što spaja dvije susjedne ulice sada Buzdo od čovjeka koji sve podnijeti može osim da mu tim prolazom što spaja dvije ulice prolaze psi, a onda i ljudi. Taj kad vidi čovjeka i psa psuje apriorno, viče da mu psi pišaju po kantama za smeće, skida s nebesa sve anđela i svece, pjeni se dok mu oči ne ispadnu iz duplje onako krvave i nenavikle na išta što se dobrosusjedskim odnosom može nazvati. Kad otjera čovjeka i psa, kad psovkom zapiša svoj mali teritorij, jer velik ne može ni biti s obzirom na to u kakvu rupu je zgrada ugurana, e onda Buzdo bude zadovoljan. Jer, uveo je on reda. Samo, uvijek takvi imaju neku Ahilovu petu. Na maloj novoj višekatnici netko je odlučio naknadno intervenirati pa mimo nacrta pozatvarati sve balkone. Dobro informirana ulica zna da je jednom već izašla inspekcija na uviđaj i naredila obustavu radova. Ali, inspekcija je otišla i evo se opet zatvara dojedan balkon da se još koji kvadrat ušićari. A ako bi do jučer neka anonimna depeša upućena zakonodavcu bila tek osveta čovjeka i psa kojima je silom uzet onaj prolaz između dvije ulice, odnedavno bi prijava kontra Buzde bila dobrodošlo izvršenje građanske dužnosti i evidentni dokaz postojanja svijesti o prostoru i estetici, pače potrebi da se život svima učini kvalitetnijim.

Prokazati susjeda, špijati ga, prijaviti bit će skoro naša obaveza. Da tako bude pobrinula se Vlada, odnosno samo što se pobrinula nije, uputivši put Sabora i nešto zakona kojima se konačno definira upravljanje višestambenim zgradama te ograničava prenamjena stanova za kratkoročni najam. Svega u tim odredbama ima, a i ovo malo što nam je znano je već dosta da se danima bavimo svi zajedno s pokojom odredbom pogotovo onom kako će svakom tko ima namjeru prostor za stanovanje iznajmljivati kratkoročno za to trebati suglasnost 80 posto susjeda. Namjera je zakonodavca jasna i nije da je samo jedna u igri. Želja je recimo otežati dolazak turistima sitnog zuba, a ostatak natjerati put hotela da tamo troše štogod. Želja je stat’ na kraj mladim partijanerima i omogućit’ normalnim nekim stanarima što ne iznajmljuju ništa da imaju normalne živote. Želja je ne dati lakomima na zaradu da u malo kvadrata strpaju mali milijun stranih radnika u neljudskim uvjetima, a i opet tako da pati život svih stanara u zgradi. A želja je i iznajmljivače natjerati da se vrate dobrom starom dugoročnom iznajmljivanju, ako može i za neki normalan novac, pa da može student, radnik, mlada neka obitelj imati krov nad glavom bez straha da će im gazdarica svratiti u posjet pa s vrata povisiti stanarinu čim ovlaš baci pogled po prostoru i lakonski zaključi: »Ooo, vidim ja da se ovdje dobro živi!« A da bi sve to tako možda i bilo morat će, ne krije zakonodavac, stanari odraditi svoje. Njih najmanje 80 posto morat će disati kao jedan, pa i onda kad se odluče opako zamjeriti susjedu, pa bio on i poput Buzde s početka priče. A ako Buzdo odluči svejedno raditi po svome, recimo ilegalno iznajmljivati i dalje kojekome, e onda će ti stanari, poručuje zakonodavac, morati građanski hrabro takvog i prijaviti. Jer u protivnom, patit će svi redom počevši s upraviteljem i predstavnikom stanara na čelu.

Nije ovo prvi put u novijoj povijesti da se pišu zakoni koji bi trebali poboljšati kvalitetu naših života i natjerati nas na stvari koje su same po sebi logične, a da se pri tom oslanjanju na dobrosusjedsku špijunažu. Sjetimo se Tomaševića, gradonačelnika Zagreba, plavih vrećica za odlaganje otpada, i posvemašnje paranoje da će nam zlotvori iz susjednog ulaza bacati svoje smeće u naše kante taman da nas gradska Čistoća kazni. Gradili su se zaključani kontejneri, stavljale šifre na kante, dežuralo noću, a evo se i dan danas na dan kad se smeće odvozi izvlače kante iz najdubljih zakutaka da nitko nikad ne dozna gdje su zapravo. Ćirilo se kroz grilje, motrilo kroz špijunke, strepilo nad svojim, sladostrasno uživalo u tuđim mukama. Jer, svi smo mi špiclovi ispod kože, makar ni blizu nismo s špijunažom kao takvom opčinjeni k’o hipersenzibilni čelnici susjedne nam Srbije. Ma, sad kad je legalno i to s plemenitom svrhom da nam život bude ljepši tamo gdje nema buke, nema nakaradno zatvorenih balkona, nema po pročeljima više klima uređaja nego li prozora, nema nerada, e sada će špijunaža krenuti sve u šesnaest.

Nevolja je jedino u svemu tome da nam je nekada bio za sve dovoljan običan kućni red. I nevolja je što se zakonodavac nije sjetio ni prstom mrdnuti kad je prvi balkon pretvoren u kavez, kad je prva klima nakalemljena na stare neke zidine, a bome nije ni trepnuo kada su se ljudi hvatali kratkoročna najma radije nego da bezuspješno traže posao tamo gdje su tvornice i poslovi jednostavno zgasnuli. Pa će se sada stvari rješavati i to tako da se odgovornost podijeli, ako se uopće o poštenoj podjeli može pričati tamo gdje 80 posto svijeta treba za odluku.

U pustim televizijskim prilozima na temu kratkoročna najma pred kameru izlazi i mlađahan momak koji se iznajmljivanjem, kaže, godinama bavi. U ime obrane svoga posla veli kako ti koji iznajme njegov stan ni pećnicu od štednjaka ne pale. I to je njemu super. Porodice, pa još s djecom, studenti i studentice, oni pećnicu pale. I to mu nije baš. I ta je sličica dokaz da će s idejom koja je načelno dobra biti sto problema. Cijena najma teško da će pasti, no zato će cijena svakog od nas padati da je milina. O tome kako nabaviti 80 posto susjeda da vam daju suglasnost za obrt filmovi će se pisati. A o tome tko je koga prijavio zbog nakaradne odluke da ostakli balkon i poremeti statiku i estetiku vodit će se bjesomučne privatne istrage. Svi su sumnjivi! I svi su pod povećalom, osim onih koji su u biznise i nelegalne građevinske zahvate krenuli prije novog zakona. Taman da Lijepa naša bude i lijepa naša špiclovina, barem dok se rada ne uvede.

Kad stvari dotjeraju do zida ima zakonodavac taj običaj da probudi u puku zatomljen talent da prokaže bližnjeg svoga. Samo i kad su namjere najbolje moguće ima u tom tužakanju nešto duboko krivo. Nismo mi još takvo društvo da nam dobrobit zajednice bude važnija nego ona vlastita, a to se čini preduvjet za sve pa i za onih 80 posto. Do tada ostaje čovjeku da sam sa sobom raščisti, vrijedi li Buzdu prijaviti kome zbog nakaradnih balkona ili je bolje s psom u drugu ulicu zaobilaznim putem. Dalo bi se okladit’ da jedno 80 posto susjeda u nakaradno zatvorenim balkonima ne vidi baš ništa loše. Jer, ako ne može Buzdo kako ćemo sutra moć’ mi!?