Ono što nam je bilo dano i prirođeno - čak i onima kojima je sve dano, ali ne znaju što bi s tim - silom nam je uzeto. Ni taktilni, ni prisni, a toga fali možda i ponajviše. A opet, valjda to sa zagrljajima i prisnošću bude kao s vožnjom bicikla, valjda se tako lako ne zaboravlja i kad se silom prilika dobrano zanemari
Točno u ponoć. Kad će nego točno u ponoć. Točno u podne puca samo Grički top i Gary Cooper u filmskom klasiku. U nas se, baš kako je s fragilnim bajkovitim sustavima red, sve veliko događa u ponoć. E pa, u ponoć s četvrtka na petak na snagu su stupile ublažene epidemiološke mjere.
Što sve u njima ima, jamačno ste odavno proučili pogotovo ako vam je do dostojne svadbe, ili, bože prosti, posljednjeg ispraćaja. Ima tu, doduše, sitnog pokušaja da se među ugostiteljima učini razdor, ali tko će se sada hvatati baš za svaki zarez. U kavane još nećemo, u restorane hoćemo, ako nije i obrnuto. Pogubi se čovjek lako kad se pravila mijenjanju često. No, ne mijenja se zato pravilo da turistička sezona loše djeluje na virus, a ni izboru pandemiji nisu mili. Da jesu, ne bi se baš sad brojke tako lijepo mijenjale na bolje. Da su bar izbori svakih mjesec dana, sa šutnjom ili bez nje, samo da je labavih mjera više, a oboljelih manje. Kako god da nam zbilja je, statistika je to u koju se ne sumnja, a ona govori da je put za staro normalno trasiran. »Ijuju«, reklo bi se.
Staro normalno
Neki dan i nogometno finale onog što se nekad zvalo Kup UEFA-a, a sada se zove već nekako. S jedne strane Manchester United s druge Villarreal, finale se igra u Poljskoj, a kad god kamera krene na tribinama na koje su propustili ni deset tisuća navijača, što Španjolaca što Engleza, komentator u popriličnoj ekstazi govori kako je lijep to osjećaj to što ima publike, i kako su garant svi cijepljeni dvaput ili negativnog testa taman da mogu skakati po tribinama kako navijačima i dolikuje. Doda li se tome da na usnama neki od njih maske drže iako su cijepljeni i negativni, eto još jednog priloga tezi da se vraćamo starom normalnom. U najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, kako NBA ligi tepaju Ameri, otišli su i koji korak dalje, bar u nekim državama. Tamo po tribinama skaču i s maskom bez maske, dok se treneri sa strane muku muče kako opsovati suca kad je ispod maske, a da te ipak shvati i doživi.
Samo, koliko god se činilo kome ludo, što je više primjera povratku na vrijeme za koje se čini da je bilo prije sto godina, to se nekako svakim danom više čini da će nas se malo poželjeti posve u njega vratiti. Jednostavno smo ispali iz štosa i jednostavno će trebati teškog truda da se tamo gdje smo bili vratimo.
Teatar. Turgenjev, klasik »Mjesec dana na selu«. Rusija, ladanje, primamljiva dokolica, likovi koji traže ljubavi pod svaku cijenu, jer ljubavi nam je uvijek trebalo i treba. Sjajne glumice i glumci smiju se, plaču, plešu, grle, ljube. Sjediš na metar od njih s maskom na licu i voliš to što gledaš koliko si i ljubomoran. Ljudi se tu u maloj dvorani pred tobom grle i dodiruju onako kako su se ljudi voljeli i dodirivali. Sve izgleda i lako i kako treba biti na toj pozornici. A onda će po završetku predstave publika ustati iz svojih stolaca, pa pohitati van da skine maske, spremi ih u kakav džep, udahne zraka da im ga ne nestane, a tek onda sebi prizna koliko je lijepo bilo to uprizorenje »Mjeseca dana na selu«. Predstava je bila ono staro normalno, sve poslije i prije nje je ovo novo normalno koje, ipak i što god da nam govorili, kao da ne kani tako brzo stati i pustiti nas natrag.
Renesansni prizor
Da nije tome tako i da nam neće poguranac trebati, ne bi za vizual Festivala mediteranskog filma Split do kojeg je ostalo još tri tjedna, bila odabrana fotografija dvoje mladih što stoje na mulu uz more, pa zagrljeni bez da ih sputava išta pa i odjeće, gledaju negdje niz pučinu.
»Renesansnim prizorom želim prizvati povratak zagrljajima i ‘procvat’ bliskog fizičkog kontakta među ljudima. Toplina mediteranskog života uvijek se manifestirala kroz naglašenu taktilnost i prisnost, no danas je zbog COVID-situacije takav stil života postao tabu koji s nostalgijom gledamo u ‘starim’ filmovima«, izjavio je vezano za vizual 14. FMFS-a festivalskog dizajnera Karla Kazinotija. Pogođeno posve, baš kao i divna fotografija Brune Kazinoti. Ono što nam je bilo dano i prirođeno – čak i onima kojima je sve dano, ali ne znaju što bi s tim – silom nam je uzeto. Ni taktilni ni prisni, dok se mislimo valja li znancu na cesti dati ruku, poletjeti prijatelju i prijateljici u zagrljaj, potapšati koga po ramenu, ili u vrh glave smiješ pružiti šaku stisnutu da ovlaš dotakne ‘suparnikovu’ jer tako se mora. Ni taktilni, ni prisni, a toga fali možda i ponajviše. A opet, valjda to sa zagrljajima i prisnošću bude kao s vožnjom bicikla, valjda se tako lako ne zaboravlja i kad se silom prilika dobrano zanemari.
Točno u ponoć. Kad će nego točno u ponoć. Točno u podne samo puca Grički top i Gary Cooper u filmskom klasiku. U nas se, baš kako je s fragilnim bajkovitim sustavima red, sve veliko događa u ponoć. E pa, u ponoć s četvrtka na petak na snagu su stupile ublažene epidemiološke mjere. Moći ćemo na svadbe, moći ćemo na nogometne utakmice, moći ćemo u restorane, moći u većem broju u kina i kazališta, moći ćemo i ovo i ono, samo hoće li nam se dati!? Ništa još ne zove na tribine, ništa ne tjera dalje od na nametnute nam komode kuće gdje smo se navikli ‘raditi od doma’, ništa još ne tjera u kavane, odnosno u njih se taman tako može da u prvu bude Alen Vitasović kad upozorava da oštarija bez šanka i ne vrijedi bog zna što.
Generacija u banani
Generacija onih od 40 i koje do 50 i koje, tu je i najviše u banani. Dojam da su najbolje vidjeli i proživjeli kod njih je debelo uranio. Vratiti se natrag i nastaviti gdje si stao i ne možeš, prilagoditi se i mijenjati se po stare dane teško je. Staro normalno ne postoji, baš kao što ni ovo novo nije normalno, već nenormalno posve. Povratak u staro normalno bit će zanimljiv eventualno mladosti koja će ionako izmisliti svoja pravila igre i kojoj je sve to prvi put. Ostalima će trebati hrabrosti da pokušaju ponovo. I zato je veliko događanje u ponoć više nalik propagandnom uratku negoli razlogu za veselje. Materijal je taman toliko dobar da onog dana kad netko službeno proglasi da je pandemiji kraj, jedva da će biti koji naivac koji će u to povjerovati. Jednostavno neće više biti važno.
Sunce kad grane Rijeku učini čudesno lijepom. Na Kantridi uz more na žalu prvi kupači, kupačice. Na suhom, za stolovima »Prasca« ekipa komentira tetovaže, višak kila, manjak tkanine u kupaćih kostima, temperaturu vode, kvalitetu zaveslaja, pa opet kupaće kostime i gdjekoji toples. U ovo doba godine, nakon svega i svačega, lijepo je. A onda prije puta kući dezinficiraš ruke, da bi doma na malom ekranu čekali Dnevnici u kojima novinari turaju vatene štapiće u nos da vlastitim primjerom pokažu kako funkcioniraju kućni testovi na koronavirus, a tu je i slika aviona nacionalne aviokompanije koji je doletio u Zagreb s putnicima i turistima. Putnike dočekale mažoretkinje. Da ih je barem dočekao zagrljaj.
Na kraju krajeva
Labavije mjere i nikakav zagrljaj
Siniša Pavić
30. svibanj 2021 08:27
Foto Pixabay
Ono što nam je bilo dano i prirođeno - čak i onima kojima je sve dano, ali ne znaju što bi s tim - silom nam je uzeto. Ni taktilni, ni prisni, a toga fali možda i ponajviše. A opet, valjda to sa zagrljajima i prisnošću bude kao s vožnjom bicikla, valjda se tako lako ne zaboravlja i kad se silom prilika dobrano zanemari
Točno u ponoć. Kad će nego točno u ponoć. Točno u podne puca samo Grički top i Gary Cooper u filmskom klasiku. U nas se, baš kako je s fragilnim bajkovitim sustavima red, sve veliko događa u ponoć. E pa, u ponoć s četvrtka na petak na snagu su stupile ublažene epidemiološke mjere.
Što sve u njima ima, jamačno ste odavno proučili pogotovo ako vam je do dostojne svadbe, ili, bože prosti, posljednjeg ispraćaja. Ima tu, doduše, sitnog pokušaja da se među ugostiteljima učini razdor, ali tko će se sada hvatati baš za svaki zarez. U kavane još nećemo, u restorane hoćemo, ako nije i obrnuto. Pogubi se čovjek lako kad se pravila mijenjanju često. No, ne mijenja se zato pravilo da turistička sezona loše djeluje na virus, a ni izboru pandemiji nisu mili. Da jesu, ne bi se baš sad brojke tako lijepo mijenjale na bolje. Da su bar izbori svakih mjesec dana, sa šutnjom ili bez nje, samo da je labavih mjera više, a oboljelih manje. Kako god da nam zbilja je, statistika je to u koju se ne sumnja, a ona govori da je put za staro normalno trasiran. »Ijuju«, reklo bi se.
Staro normalno
Neki dan i nogometno finale onog što se nekad zvalo Kup UEFA-a, a sada se zove već nekako. S jedne strane Manchester United s druge Villarreal, finale se igra u Poljskoj, a kad god kamera krene na tribinama na koje su propustili ni deset tisuća navijača, što Španjolaca što Engleza, komentator u popriličnoj ekstazi govori kako je lijep to osjećaj to što ima publike, i kako su garant svi cijepljeni dvaput ili negativnog testa taman da mogu skakati po tribinama kako navijačima i dolikuje. Doda li se tome da na usnama neki od njih maske drže iako su cijepljeni i negativni, eto još jednog priloga tezi da se vraćamo starom normalnom. U najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu, kako NBA ligi tepaju Ameri, otišli su i koji korak dalje, bar u nekim državama. Tamo po tribinama skaču i s maskom bez maske, dok se treneri sa strane muku muče kako opsovati suca kad je ispod maske, a da te ipak shvati i doživi.
Samo, koliko god se činilo kome ludo, što je više primjera povratku na vrijeme za koje se čini da je bilo prije sto godina, to se nekako svakim danom više čini da će nas se malo poželjeti posve u njega vratiti. Jednostavno smo ispali iz štosa i jednostavno će trebati teškog truda da se tamo gdje smo bili vratimo.
Teatar. Turgenjev, klasik »Mjesec dana na selu«. Rusija, ladanje, primamljiva dokolica, likovi koji traže ljubavi pod svaku cijenu, jer ljubavi nam je uvijek trebalo i treba. Sjajne glumice i glumci smiju se, plaču, plešu, grle, ljube. Sjediš na metar od njih s maskom na licu i voliš to što gledaš koliko si i ljubomoran. Ljudi se tu u maloj dvorani pred tobom grle i dodiruju onako kako su se ljudi voljeli i dodirivali. Sve izgleda i lako i kako treba biti na toj pozornici. A onda će po završetku predstave publika ustati iz svojih stolaca, pa pohitati van da skine maske, spremi ih u kakav džep, udahne zraka da im ga ne nestane, a tek onda sebi prizna koliko je lijepo bilo to uprizorenje »Mjeseca dana na selu«. Predstava je bila ono staro normalno, sve poslije i prije nje je ovo novo normalno koje, ipak i što god da nam govorili, kao da ne kani tako brzo stati i pustiti nas natrag.
Renesansni prizor
Da nije tome tako i da nam neće poguranac trebati, ne bi za vizual Festivala mediteranskog filma Split do kojeg je ostalo još tri tjedna, bila odabrana fotografija dvoje mladih što stoje na mulu uz more, pa zagrljeni bez da ih sputava išta pa i odjeće, gledaju negdje niz pučinu.
»Renesansnim prizorom želim prizvati povratak zagrljajima i ‘procvat’ bliskog fizičkog kontakta među ljudima. Toplina mediteranskog života uvijek se manifestirala kroz naglašenu taktilnost i prisnost, no danas je zbog COVID-situacije takav stil života postao tabu koji s nostalgijom gledamo u ‘starim’ filmovima«, izjavio je vezano za vizual 14. FMFS-a festivalskog dizajnera Karla Kazinotija. Pogođeno posve, baš kao i divna fotografija Brune Kazinoti. Ono što nam je bilo dano i prirođeno – čak i onima kojima je sve dano, ali ne znaju što bi s tim – silom nam je uzeto. Ni taktilni ni prisni, dok se mislimo valja li znancu na cesti dati ruku, poletjeti prijatelju i prijateljici u zagrljaj, potapšati koga po ramenu, ili u vrh glave smiješ pružiti šaku stisnutu da ovlaš dotakne ‘suparnikovu’ jer tako se mora. Ni taktilni, ni prisni, a toga fali možda i ponajviše. A opet, valjda to sa zagrljajima i prisnošću bude kao s vožnjom bicikla, valjda se tako lako ne zaboravlja i kad se silom prilika dobrano zanemari.
Točno u ponoć. Kad će nego točno u ponoć. Točno u podne samo puca Grički top i Gary Cooper u filmskom klasiku. U nas se, baš kako je s fragilnim bajkovitim sustavima red, sve veliko događa u ponoć. E pa, u ponoć s četvrtka na petak na snagu su stupile ublažene epidemiološke mjere. Moći ćemo na svadbe, moći ćemo na nogometne utakmice, moći ćemo u restorane, moći u većem broju u kina i kazališta, moći ćemo i ovo i ono, samo hoće li nam se dati!? Ništa još ne zove na tribine, ništa ne tjera dalje od na nametnute nam komode kuće gdje smo se navikli ‘raditi od doma’, ništa još ne tjera u kavane, odnosno u njih se taman tako može da u prvu bude Alen Vitasović kad upozorava da oštarija bez šanka i ne vrijedi bog zna što.
Generacija u banani
Generacija onih od 40 i koje do 50 i koje, tu je i najviše u banani. Dojam da su najbolje vidjeli i proživjeli kod njih je debelo uranio. Vratiti se natrag i nastaviti gdje si stao i ne možeš, prilagoditi se i mijenjati se po stare dane teško je. Staro normalno ne postoji, baš kao što ni ovo novo nije normalno, već nenormalno posve. Povratak u staro normalno bit će zanimljiv eventualno mladosti koja će ionako izmisliti svoja pravila igre i kojoj je sve to prvi put. Ostalima će trebati hrabrosti da pokušaju ponovo. I zato je veliko događanje u ponoć više nalik propagandnom uratku negoli razlogu za veselje. Materijal je taman toliko dobar da onog dana kad netko službeno proglasi da je pandemiji kraj, jedva da će biti koji naivac koji će u to povjerovati. Jednostavno neće više biti važno.
Sunce kad grane Rijeku učini čudesno lijepom. Na Kantridi uz more na žalu prvi kupači, kupačice. Na suhom, za stolovima »Prasca« ekipa komentira tetovaže, višak kila, manjak tkanine u kupaćih kostima, temperaturu vode, kvalitetu zaveslaja, pa opet kupaće kostime i gdjekoji toples. U ovo doba godine, nakon svega i svačega, lijepo je. A onda prije puta kući dezinficiraš ruke, da bi doma na malom ekranu čekali Dnevnici u kojima novinari turaju vatene štapiće u nos da vlastitim primjerom pokažu kako funkcioniraju kućni testovi na koronavirus, a tu je i slika aviona nacionalne aviokompanije koji je doletio u Zagreb s putnicima i turistima. Putnike dočekale mažoretkinje. Da ih je barem dočekao zagrljaj.