Narod nije složan pa je samim tim i pritisak na državnu vlast značajno manji nego što bi trebao biti kada je riječ o borbi za radnička prava. U ovom trenutku teško je u Hrvatskoj zamisliti generalni štrajk
Bogami, nije lako premijeru Andreju Plenkoviću ni njegovim resornim ministrima. Obruč socijalnog nezadovoljstva javnog sektora steže se oko Banskih dvora u superizbornoj godini. Reklo bi se da se diže kuka i motika. Osjeća se naelektrizirana atmosfera po ulicama glavnoga grada, samo što se ne krenu dizati barikade. Još samo nedostaje da se izvadi crvena zastava sa srpom i čekićem.
Hrvatski narod nezgodan je kad je riječ o socijalnom nezadovoljstvu, što je do sada pokazao nebrojeno puta. Dokazao je hrvatski narod da zna obraniti zemlju, ali i da je spreman boriti se za svoja prava u nimalo ugodnim vremenima kada inflacija divlja, a euro u hrvatskoj lisnici iz dana u dan sve manje vrijedi.
Stanje je toliko dramatično da su se i suci digli na noge pa je jasno zbog čega su premijer i njegovi ministri preplašeni i zbog čega ih oblijeva hladan znoj. Naravno da je riječ o ironiji. Premijer Andrej Plenković i njegovi resorni ministri mogu mirno spavati i slagati koeficijente koji bi trebali umiriti uznemireni javni sektor. U osam godina Plenkovićeve Vlade bilo je prijetnji da će se nezadovoljstvo malim plaćama u javnom sektoru preliti na ulice, ali rijetko se to događalo i još brže je završavalo. Svaki put je Plenković iz pregovora s nezadovoljnim radnicima izlazio kao pobjednik. Ako mu je to do sada uspijevalo, nema nikakve sumnje da će uspjeti i sada, kada izbori kucaju na vrata. Pregrmile su se pandemijske godine, pregrmila se geostrateška katastrofa nakon početka rata u Ukrajini, kada je energetsko tržište podivljalo, stanje u državnoj blagajni je zadovoljavajuće i već će se pronaći način da se iz budžeta prelije nešto i javnom i državnom sektoru. Jedino je pitanje tajminga.
Kada je riječ o bilo kakvom dijalogu, teško da se odmah nakon prve rečenice obje strane mogu složiti oko bilo čega. A naročito kada je riječ o socijalnom dijalogu. Plenković je tu usavršio taktiku koja godinama funkcionira. On na bojišnicu pošalje resornog ministra, onda se stvari kuhaju iz dana u dan. I taman kada se čini da je nemoguće postići kompromisni dogovor, ukaže se premijer Plenković kao čovjek koji razumije probleme i koji je dovoljno široke ruke kako bi se socijalne tenzije izbjegle. Osim toga, premijer Plenković i te kako dobro zna da štrajkom može prijetiti jedino javni sektor.
Pravo na štrajk je ustavno pravo, ali rijetki se sjećaju da je privatni sektor štrajkao u zadnja tri desetljeća. Ljudi zaposleni u privatnom sektoru vrlo često nisu ni sindikalno organizirani. Zato dobar dio njih teško da može dati bezrezervnu podršku onima zaposlenima u javnom i državnom sektoru. Drugim riječima, narod nije složan pa je samim tim i pritisak na državnu vlast značajno manji nego što bi trebao biti kada je riječ o borbi za radnička prava. U ovom trenutku teško je u Hrvatskoj zamisliti generalni štrajk. Može biti da je to zbog toga što za generalni štrajk nema razloga, a može biti i da je to zbog toga što hrvatski građani nemaju naviku na takav se način boriti za svoja prava. Jedan od razloga je i taj da je država još uvijek iznad svega i da se mnogi u zadnjih 30 godina još nisu nauživali samostalnosti i neovisnosti pa svaki izlazak na ulice, a da nije riječ o borbi za dignitet Domovinskog rata, shvaćaju kao neprijateljski čin prema državi. Koju smo čekali od stoljeća sedmog pa sada valja malo i istrpjeti. Ako smo mogli trpjeti diktaturu od 1918. godine u tamnici naroda, a nakon toga i dikaturu proleterijata od 1945. do 1990., nije valjda da ne možemo potrpjeti i u našoj Hrvatskoj. Zato se ne treba čuditi ishodu pregovora oko magičnih koeficijenata koji će se implementirati u javni sektor. Riječ je o prvom činu u kojemu je uobičajeno da sindikalni predstavnici poruče da nisu zadovoljni predloženim rješenjem i da će se morati konzultirati s članstvom. Ministar rada i mirovinskog sustava Marin Piletić naglasit će da će reforma koeficijenata državni proračun stajati 880 milijuna eura, a s onim što su zaposleni već dobili, riječ je o milijardu i pol eura. Pa će dodati da će 244.000 zaposlenih u javnim i državnim službama već u travnju na plaći za ožujak vidjeti povećanje od 13,5 posto na temelju Vladine odluke o dodatku na plaću, uz isplatu uskrsnice od 100 eura. Sada će konzultacije trajati dva tjedna, pa će se u ta dva tjedna još malo partneri podbadati dok ne sjednu za stol i potpišu uredbu. Ako baš zapne, u pregovore će ući premijer Plenković. Jer, nekoliko mjeseci prije izbora ništa se ne prepušta slučaju, odnosno ulici.
Uvodnik
Kuka i motika
Damir Cupać
23. siječanj 2024 12:41
Foto Davor Kovačević
Narod nije složan pa je samim tim i pritisak na državnu vlast značajno manji nego što bi trebao biti kada je riječ o borbi za radnička prava. U ovom trenutku teško je u Hrvatskoj zamisliti generalni štrajk
Bogami, nije lako premijeru Andreju Plenkoviću ni njegovim resornim ministrima. Obruč socijalnog nezadovoljstva javnog sektora steže se oko Banskih dvora u superizbornoj godini. Reklo bi se da se diže kuka i motika. Osjeća se naelektrizirana atmosfera po ulicama glavnoga grada, samo što se ne krenu dizati barikade. Još samo nedostaje da se izvadi crvena zastava sa srpom i čekićem.
Hrvatski narod nezgodan je kad je riječ o socijalnom nezadovoljstvu, što je do sada pokazao nebrojeno puta. Dokazao je hrvatski narod da zna obraniti zemlju, ali i da je spreman boriti se za svoja prava u nimalo ugodnim vremenima kada inflacija divlja, a euro u hrvatskoj lisnici iz dana u dan sve manje vrijedi.
Stanje je toliko dramatično da su se i suci digli na noge pa je jasno zbog čega su premijer i njegovi ministri preplašeni i zbog čega ih oblijeva hladan znoj. Naravno da je riječ o ironiji. Premijer Andrej Plenković i njegovi resorni ministri mogu mirno spavati i slagati koeficijente koji bi trebali umiriti uznemireni javni sektor. U osam godina Plenkovićeve Vlade bilo je prijetnji da će se nezadovoljstvo malim plaćama u javnom sektoru preliti na ulice, ali rijetko se to događalo i još brže je završavalo. Svaki put je Plenković iz pregovora s nezadovoljnim radnicima izlazio kao pobjednik. Ako mu je to do sada uspijevalo, nema nikakve sumnje da će uspjeti i sada, kada izbori kucaju na vrata. Pregrmile su se pandemijske godine, pregrmila se geostrateška katastrofa nakon početka rata u Ukrajini, kada je energetsko tržište podivljalo, stanje u državnoj blagajni je zadovoljavajuće i već će se pronaći način da se iz budžeta prelije nešto i javnom i državnom sektoru. Jedino je pitanje tajminga.
Kada je riječ o bilo kakvom dijalogu, teško da se odmah nakon prve rečenice obje strane mogu složiti oko bilo čega. A naročito kada je riječ o socijalnom dijalogu. Plenković je tu usavršio taktiku koja godinama funkcionira. On na bojišnicu pošalje resornog ministra, onda se stvari kuhaju iz dana u dan. I taman kada se čini da je nemoguće postići kompromisni dogovor, ukaže se premijer Plenković kao čovjek koji razumije probleme i koji je dovoljno široke ruke kako bi se socijalne tenzije izbjegle. Osim toga, premijer Plenković i te kako dobro zna da štrajkom može prijetiti jedino javni sektor.
Pravo na štrajk je ustavno pravo, ali rijetki se sjećaju da je privatni sektor štrajkao u zadnja tri desetljeća. Ljudi zaposleni u privatnom sektoru vrlo često nisu ni sindikalno organizirani. Zato dobar dio njih teško da može dati bezrezervnu podršku onima zaposlenima u javnom i državnom sektoru. Drugim riječima, narod nije složan pa je samim tim i pritisak na državnu vlast značajno manji nego što bi trebao biti kada je riječ o borbi za radnička prava. U ovom trenutku teško je u Hrvatskoj zamisliti generalni štrajk. Može biti da je to zbog toga što za generalni štrajk nema razloga, a može biti i da je to zbog toga što hrvatski građani nemaju naviku na takav se način boriti za svoja prava. Jedan od razloga je i taj da je država još uvijek iznad svega i da se mnogi u zadnjih 30 godina još nisu nauživali samostalnosti i neovisnosti pa svaki izlazak na ulice, a da nije riječ o borbi za dignitet Domovinskog rata, shvaćaju kao neprijateljski čin prema državi. Koju smo čekali od stoljeća sedmog pa sada valja malo i istrpjeti. Ako smo mogli trpjeti diktaturu od 1918. godine u tamnici naroda, a nakon toga i dikaturu proleterijata od 1945. do 1990., nije valjda da ne možemo potrpjeti i u našoj Hrvatskoj. Zato se ne treba čuditi ishodu pregovora oko magičnih koeficijenata koji će se implementirati u javni sektor. Riječ je o prvom činu u kojemu je uobičajeno da sindikalni predstavnici poruče da nisu zadovoljni predloženim rješenjem i da će se morati konzultirati s članstvom. Ministar rada i mirovinskog sustava Marin Piletić naglasit će da će reforma koeficijenata državni proračun stajati 880 milijuna eura, a s onim što su zaposleni već dobili, riječ je o milijardu i pol eura. Pa će dodati da će 244.000 zaposlenih u javnim i državnim službama već u travnju na plaći za ožujak vidjeti povećanje od 13,5 posto na temelju Vladine odluke o dodatku na plaću, uz isplatu uskrsnice od 100 eura. Sada će konzultacije trajati dva tjedna, pa će se u ta dva tjedna još malo partneri podbadati dok ne sjednu za stol i potpišu uredbu. Ako baš zapne, u pregovore će ući premijer Plenković. Jer, nekoliko mjeseci prije izbora ništa se ne prepušta slučaju, odnosno ulici.