Pandemija je mnoge stvari promijenila i obrnula na glavu. Prošlog je tjedna Sabor otvorio raspravu o rebalansu proračuna o kojem bi trebao glasovati do petka. Mnogi se pitaju hoće li Vlada imati dovoljno ruku u parlamentu za usvajanje rebalansa, zbog oklijevanja nekih zastupnika iz vladajuće većine, poput Radimira Čačića. Teško je vjerovati da rebalans neće proći.

Međutim, malo je onih koji se pitaju što će biti s rastućim državnim dugom i proračunskim manjkom. Hoće li Hrvatska izdržati teret golemih troškova pandemije, koji su se dosad popeli na najmanje 34 milijarde kuna, kao i povećanje javnog duga za oko 55 milijardi? Nitko ne zna kakvi će izvanredni izdaci još iskočiti iza ugla dok se Hrvatska do kraja iduće godine – kako Vlada i Europska komisija prognoziraju – ne vrati na gospodarsku razinu prije pandemije.

Čini se da Banski dvori nikada u posljednja dva desetljeća nisu bili tako malo zabrinuti zbog dramatičnog skoka državnih izdataka i dugova, koji će proračunski manjak ove godine povećati na 17 milijardi kuna, što će iznositi 3,7 posto BDP-a, umjesto planiranih 2,9 posto. Vladini dužnosnici uvjeravaju nas da su stvari »pod kontrolom« i da nema razloga za zabrinutost.

Na takve tonove nismo navikli. Građani s duljim pamćenjem sjećaju se da su poslije izbijanja krize iz 2008. slušali drukčiju pjesmu. Političari iz vlasti i oporbe, zajedno s poslovnim ljudima, dramatično su upozoravali da će nas rastući dugovi samljeti te da Vladi ne ostaje drugo nego kresati proračunske izdatke i prilagoditi ih skučenim mogućnostima gospodarstva.

Tražilo se i provodilo rezanje plaća, a premijerka Jadranka Kosor na početku krize čak je uvela krizni porez na plaće, koji je pogodio građane s višim mjesečnim primanjima. Mnogi su taj privremeni porez solidarnosti nepravedno nazivali haračem. Novu seriju kresanja od 2012. nastavila je vlada premijera Zorana Milanovića. Sve se to odvijalo prema preporukama Europske komisije i onih koji su smatrali da će se financijska i dužnička kriza, kakva je izbila u Europi poslije 2008. godine, riješiti smanjivanjem javne potrošnje.

Međutim, ta kresanja i rezanja samo su pogoršala stanje u gospodarstvu, izazvavši novu recesiju, a dugovi su se dodatno povećali. Europskoj uniji trebalo je gotovo desetljeće da bi izašla iz krize, a Hrvatskoj čak 11 godina. Trebala je izbiti pandemija da bi vladajući političari shvatili da se kriza ne može rješavati spašavanjem državnog proračuna, nego spašavanjem ljudi i gospodarstva, koliko god to koštalo.

Trebalo je proći šest godina od početka prošle krize da bi političari shvatili kako imaju Europsku centralnu banku koja može neograničeno tiskati novac, smanjivati kamate i tako svima olakšavati teret dugova. Dvanaest godina je trebalo da bi vladajući krugovi shvatili kako se kriza ne može rješavati stezanjem remena građanima, već poticanjem potrošnje.

Stvari su se okrenule na glavu, pa vladajuće ekipe u EU-u danas rade drukčije, čime priznaju da su njihovi prethodnici debelo pogriješili. Međutim, nitko danas ne postavlja pitanje odgovornosti onih koji su protiv krize propisivali pogrešne lijekove. Mnogi u Europi sliježu ramenima i kažu: takva su bila vremena. »Kuda svi, tuda i mi«, govorila je tada premijerka Kosor. Danas sve vlade troše kao raspikuće, počevši od Njemačke, koja je nekoć bila najveća propovjednica proračunske štednje. Kakve će biti posljedice svega toga, političari ostavljaju za budućnost, također po obrascu »kuda svi, tuda i mi«.

Tog preokreta i otrežnjenja vjerojatno ne bi bilo da se europski političari ne boje da bi ponovno stezanje remena narodu oživjelo populizam, ugrozilo njihove položaje i budućnost EU-a. Kako god bilo, široko otvaranje proračunskih slavina radi spašavanja gospodarstva i radnih mjesta omogućilo je da sadašnja kriza – premda jedna od najvećih u modernoj povijesti – većini ljudi zasad bude materijalno podnošljivija od prethodne, ako već moraju čamiti kod kuće. Proračunski manjkovi i rebalansi postali su sporedna stvar.