Obiteljska je to epizoda koja se rado prepričavala i prepričava, jedna od onih kojoj protok vremena ne može ama ništa. Epizoda je to koja plastično ilustrira današnjoj mladeži, koja bi sve i odmah i da je lako, kako su eto i djedovi i bake muku mučili s podstanarstvom, gazdaricama, susjedima, a da nisu smjeli ni slova pisnuti.

Gazdarica se zvala Vinka. Suprug joj se zvao Felicio. Ona je bila korpulentna i glasna. On je odavno uvukao glavu u svoja uska ramena odustavši od sve bitke s vlastitom suprugom. Možda je, tko zna, nekada bilo i drugačije, no po stare dane što je u njega više kopnjelo sve u nje je više rasla drčnost prije svega.

Jer, Vinka je bila gazdarica, ona koja je u staroj kući starog gradskog kvarta iznajmljivala dva stančića, jedan na katu vrata do svog stana, a drugi u dvoru. U dvoru su bili dobri barba Tomo i teta Franka dok im nije dogulilo.

Na katu su bili Marko i Matija jer za bolje nisu imali. Oboje mladi, tek vjenčani, oboje friško zaposleni i s optimizmom zagledani u budućnost. Ma, Vinka nije dala da se raskalaše, a epizoda koja se priča vezana je za vješanje opranog veša da se suši, pri čemu je važno znati da je dizajn mudanata, ili ti gaća, u to davno doba bio posve drugačiji nego danas.

Sva bijelo i sve tako dizajnirano da ne mora čovjek gledati gdje je etiketa pa da zna što je naprijed, a što nazad.

Uglavnom, oprala je Matija mašinu robe pa izašla na tercu da je objesi o štrik. Svjesna svoje pozicije, činjenice da su u staroj ulici stare kamene kuće građene taman tako da se s prozora dade lijepo viriti u tuđi pjat, Matija je pazila da gaće objesi tako da ne gledaju prema susjedima već prema zidu. Tako je bilo pristojno. Kad li, u sred tog vješanja veša, izleti iz svog stana Vinka k’o oparena!

– Vlajna, šta to radiš!?! – zagrmi Vinka.

Matija se u čas usukala više negoli Felicio, a da pojma jadna nema što je pogriješila.

– Ovako to objesi – rezolutno reče Vinka prije nego je počela uvoditi svoga reda među mudantama.

A to hoće reći da je sve gaće okrenula prednjicom put prozora susjede Repice koju, najblaže rečeno, nije podnosila. Sva ih je okrenula tako da jutrom kad Repica izađe na teracu nema njen pogled kud’ nego put prednjice brojnih, što muških što ženskih, gaća.

Na taj način, neverbalno i s gaćama, Vinka je odaslala poruku što misli i koliko cijeni susjedu. Bio je to Vinkin kućni, ulični red, taman takav da Repica uključi sav svoj kreativni kapacitet pa osmisli jednako provokativan stavak svoga kućnog (ne)reda.

Samo, mudante su Matijine, a to hoće reći da će puno teže ubuduće prolaziti kraj Repičine kuće. Ovo i ovakvo vješanje rublja učinilo ju je suučesnicom, ni krivu ni dužnu. A nemaš kud’, jer si podstanar koji je na listu za dobivanje stana tek tamo negdje ne repu. Onomad su se, naime, dijelili stanovi, ma dok se to dočekalo trebalo je proći gazdarica i gazdarica.

Nekada je, eto, bilo i tako nekako kad o kućnom redu govorimo. Danas je tako da se ponašanje stanara po zgradama mora Pravilnikom o kućnom redu regulirati.

I bome, ako maknemo na stranu inflaciju, ratove, lokalne izbore, probleme u zdravstvu, štrajkove prosvjetara, ili pak nadnaravne izljeve iskrenosti na osječkom suđenju Mamiću, taj pravilnik što stupa na snagu od 1. travnja (jer ništa na svijetu nije slučajno op.a.) prijeti da preraste u mitski sukob.

Pravilnik! Čim čuje pošten stanovnik Lijepe naše za riječ pravilnik taj se hvata što za glavu, što za one odredbe pravilnika koji mu toliko daju na živce da ih je odlučan sve prekršiti i prije nego se tinta kojom je pravilnik pisan osušila.

Imali smo mi napisan pravilnik ove vrste i prije, bila je onomad stvar dobrog odgoja odmarati se od 14 do 17 sati. Dobro, vremena su druga, sada sve treba propisati jer se reda ne drži nitko. Ma, pravilnik….

Evo recimo članak koji kaže: »Cvijeće, odnosno drugo bilje i raslinje koje se nalazi balkonu, terasi, lođi, vrtu odnosno u drugom posebnom ili zajedničkom dijelu zgrade mora se držati u posudama koje zadržavaju vodu i koje su osigurane od pada.«

Ne da tu ništa sporno nema nego konačno susjeda što je kat ispod moći komotno jedan od svoja dva automobila parkirati podno odvoda kojim sve tekuće što s neba padne odlazi nekud dolje. Bolje cvijeću ne dat’ vode nego da u ime zaštite limenog ljubimca prišije ona bokun lima na zgradu pa da se o nju kapi razbijaju. Bolje je sve nego slušati susjedu kako grinta.

To smo, dakle, riješili. Ima i članak koji kaže da »korisnici ne smiju, prolijevati tekućine, isprašivati posteljinu, tepihe ili krpe te bacati predmete, opuške i slično kroz prozore, vrata, balkone i lođe zgrade.«

Ima logike, ali ima li itko da nije k’o klinac poželio s balkona makar aviončić papirnati zafrljačiti niz ulicu!? Ili što ćemo s malim fizičarima koji u ime znanosti mjere koliko pljuvački treba da pređe udaljenost s drugog kata do asfalta!? Ništa, dat’ ćemo im mobitel pa neke tamo gledaju kako se to radi.

Piše u pravilniku među ostalim i to da »za vrijeme padalina, vjetra i temperatura nižih od nula stupnjeva Celzija, prozori i vrata zajedničkih dijelova zgrade trebaju biti zatvoreni.« E tu će se lomiti koplja.

Jer, vazda je nekome toplo, a nekom hladno, vazda bi netko da mu vjetar mrsi kosu, a netko ne bi, a i tko je taj koji će imati pravo i obavezu da odlučuje jesu li uvjeti da se okna brtve ili nisu. Ne valja brate ni članak koji praktički, makar u fino, propisuje da se na vlastitom balkonu ne može gradelavat.

Pa nisu gradele i roštilj ražanj i janje što se vrti! Ovo će zavonjat malo i gotovo, a možda i u drugih probudi apetit. Da nije prava na gradele pa ne bi Živko Jeličić nikad napisao genijalnu »Bužu« niti bi se po njoj snimao film u kojem Ivica Vidović i Špiro Guberina briljiraju.

Zato je za svaku hvalu članak koji kaže da je cijepanje drva dozvoljeno samo u posebno namijenjenoj prostoriji. Kamo sreće da se ne cijepa uopće, i ne kosi trava, i ne pale strojevi, i ne štema, i ne buši.

A lijepo se pravilnik sjetio i svih korisnika koji uredno bacaju otpatke u zahodske školjke, sudopere, umivaonike i drugo. Ne može! Ma uvijek će biti svijeta spremnog platiti, iz pričuve dakako kad se odvodi zaštopaju, samo da im ostane gušt puštanja svega niz vodu.

Zato je ono što već na jezičnoj osnovi buni članak koji kaže da korisnici mogu biti zeru bučni i mimo zadanih okvira ako održavanje jednogodišnjih proslava najave dva dana prije njezina održavanja.

E tad’ proslava može trajati do ponoći, a ne do 22 sata. Samo, što su to jednogodišnje proslave? Koliko obiteljskih rođendana u taj pojam stane? Vrijedi li proslava samo rođendan, ili recimo i zašto ne, rastava neka dobra!?

Ima tu još točaka mogućeg prijepora. Na hodnike tako ne smije ništa, što je u redu ako ste na hodnik stavili staru veš mašinu, ma što ćemo s agrumima s balkona koje zimi valja u toplo staviti. A životinje!

Kako starom dobrom Ottu objasniti da ne smije lajati kad čuje lavež s ceste i kako mu objasniti da specijalno ne smije lajati u vrijeme kućnog mira.

I da govori bilo bi teško, a kamoli neće bit ovako. Zato je za svaku hvalu članak koji na da ništa metati na pročelja, balkone, terase, nikakve tende, sjenila, osim ako natpolovičnom većinom suvlasnika nije odlučeno o njihovom jednoobraznom izgledu za cijelu zgradu.

Šteta je samo što se s ovim zakasnilo koje desetljeće, jer neukus nas preplavi. A opet, kako nam narod o dizajnu sve zna, možda je nered i jedino što ima smisla.

Uglavnom, neka pravilnika. A da bi ga se i poštovalo država je propisala i način kažnjavanja neposlušnih. Kazne su od 50 do 500 eura. I tu dolazimo do ključnog. Kazne, naime, može biti samo ako to odluči natpolovična većina suvlasnika.

Eto nama pravilnika koji nas tjera ili na zajedništvo i kompromise svake vrste, ili na oživotvorenje niskih nekih strasti samo da se zagorča život bližnjem svom vrata do. Lakše je valjda dobiti izbore bilo koje vrste nego 50 posto susjeda nagovoriti na pravu boju tende. Ma, od nečeg se moralo krenuti. Stara mati međutim ne misli tako.

– Evo ga na! Sad mi ni rođendan neće dat slavit’. Samo gledaju kako izmust pare – žesti se, očito nemoćna da makne sa strane inflaciju, ratove, lokalne izbore, probleme u zdravstvu, štrajkove prosvjetara, ili pak nadnaravne izljeve iskrenosti na osječkom suđenju Mamiću.

Sušit će se, garant, gaće po ‘pravilniku’ gazdarice Vinke. Gušti su gušti, bunt je bunt, ožiljci su ožiljci, a i pravilnik je taman takav da se gaća, jadna mu mati, nije ni sjetio. Valja taj članak pod hitno dopisat’.