Pecite sami svoj kruh, kaže ministar gospodarstva Ante Šušnjar prošli tjedan i uđe u legendu. Po strukturi rečenice mnoge je podsjetio na Mariju Antoanetu koja je sirotinji savjetovala, ako nema kruha, neka jede kolače.

Vratio nam je u pamćenje i nedavni »biser« guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića koji je građanima poručio da, ako su im cijene visoke, naprosto idu u kupovinu gdje je jeftinije. Tako će valjda tržišni mehanizam kazniti one koji nabijaju cijene i drže ih nerealno visokima, iako je očito da zaklona nigdje nema i da tržište ne djeluje.

Šušnjarova je izjava kritizirana zbog manjka empatije, no ne radi se tu o empatiji jer empatiju ni ne tražimo, već ona može upućivati na nešto puno gore, a to je potpuno odsustvo ideje o potrebi društvene kohezije, odgovornosti i angažmana.

Nema društva, rekla je Margaret Thatcher, postoje samo pojedinci i njihove obitelji, i tako bi i mi svoje ekonomske probleme trebali valjda rješavati u svoja četiri zida, pekući kruh, obdjelavajući vrtove i gledajući, valjda, svoja posla, te ništa ne očekujući od onih koje plaćamo da nam društveno blagostanje uvećaju.

Sve je to u redu, i korisno je uzgajati svoju hranu, te je propisno termički obrađivati, ali ostaje pitanje: A zašto onda imamo ministra, ako ne zato da mućne glavom i pokuša opravdati postojanje svog ministarstva?

Osim toga, ako budemo previše gurali glave u pijesak, kuhinjske elemente ili cvjetne gredice, nećemo vidjeti apsurde, nećemo stići razmišljati o anomalijama sistema, a to je valjda i cilj, da se nema vremena misliti o društvenim pitanjima, niti se zapitati, može li to ipak bolje, pa još i pozvati na neku revoluciju, ili barem promjenu vlasti, što bi valjda prema definiciji trebala raditi oporba, i to pogotovo ova lijeva, koja bi trebala biti naročito osjetljiva na socijalna pitanja.

Međutim, ona iz vlastite bezidejnosti napada na osobnoj razini, ne usuđujući se pozvati na autentičnu socijaldemokraciju, ako već nema hrabrosti izgovoriti riječ socijalizam.

Svjetonazorski nije toliko ni čudno da konzervativci i liberali pozivaju u privatnost ili na tržišne mehanizme, iako je ministar Šušnjar kasnije kazao da mu je to naprosto prvo palo napamet, kako kod kuće peku kruh, koji on jako voli, što je isto sasvim moguće.

Isto tako, veli, riječ je o podizanju svijesti potrošača da mogu svojim odabirom utjecati na tržište i kazniti one koji neopravdano dižu cijene. Ova je Vlada, istina, limitirala cijene dijela proizvoda, pa se sada ta i lista širi, jer se naprosto ne zna što više učiniti s eksplozijom cijena hrane koja je kod nas skuplja nego vani.

No, to ispada više neka birokratska i palijativna mjera nego socijalna politika, koja uz to nije urodila plodom: ako su cijene struje, brašna, ulja, mlijeka, kao što ističe ministar, regulirane, zašto je onda kruh, kao konačan proizvod, skup?

Ono što je, međutim, čudno je da recimo lijevu oporbu i njene čelnike (koji već jesu, jer se u SDP-u to brzo mijenja) trbuh nije ni najmanje zabolio od sirovog tijesta koje nam se servira, pa da su barem osjetili potrebu nešto suvislo reći kontra ove anomalije da se pojedincu sugerira da se ponaša kao izolirana jedinka umjesto kao aktivni građanin.

Ovdje se privatna sfera servira kao alternativa javnoj politici koja k tome nije u stanju osmisliti ekonomske politike koje bi omogućile rast temeljen na proizvodnji, a ne na trgovini i uvozu koji se ovako otima kontroli.

Tako me cijela ova priča – koju je svojom možda pomalo i bezazlenom izjavom izazvao ministar koji nije ispekao pa rekao – podsjetila na Voltaireovog Candidea, lika koji je vjerovao da živi u najboljem od mogućih svjetova u kojem sve samo treba pustiti kako jest jer se sve događa s nekom svrhom i sve ima svoj razlog te će se na kraju, ako ništa ne diramo, sve samo po sebi posložiti na najbolji mogući način.

Kako je Voltaireovog junaka tužna stvarnost neprekidno demantirala i stavljala na kušnju, jednog je dana ipak počeo sumnjati u riječi svog učitelja (u kojega je Voltaire usadio duh Leibnizove filozofije optimizma koju u ovom svom djelu i kritizira), pa na koncu zaključio da je najbolje obrađivati vlastiti vrt.

To bi značilo povući se u neki samizdat, izolirati se od svijeta, gledati svoja posla, ali i raditi na sebi, mijenjati samog sebe, mesti ispred svog praga. Candide je dakle prvo bio pasivan jer je vjerovao da je svijet u kojem živimo idealan te da nema potrebe ni na koji način intervenirati jer se bilo kakvom svjesnom akcijom tu idilu može samo poremetiti.

Njegova vjera u predestiniranu harmoniju do koje bi ova filozofija na koncu trebala dovesti blokirala je tako bilo kakvu akciju, a ljudsko biće svela na pasivnog promatrača vlastitog života koji se, kao i životi svih nas, pojedinačno i u zbroju, odvija po unaprijed zacrtanom i od više sile zadanom scenariju.

Tako i vjernici u tržište pričaju o njegovoj efikasnosti, iako ih stvarnost stalno i uporno demantira. Kada je Candidea dakle ipak načela skepsa oko toga da je sve baš onako kako treba biti, odlučio se pak od svega izolirati, ali i raditi na razvoju kritičkog duha, što je snažna poruka prosvjetiteljstva, koju je, međutim, u ponešto drukčijem kontekstu iskoristio John Maynard Keynes, britanski ekonomist i otac državnog intervencionizma i države blagostanja, ali na kapitalistički način.

Keynes je u svojoj Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca upravo klasične ekonomiste, od Adama Smitha nadalje, usporedio s Voltaireovim Candideima, zato što se bave nekim apstraktnim teorijskim modelima koji veze sa stvarnošću nemaju, te obrađuju svoje privatne vrtove, poučavajući da je sve da ne može biti bolje, uz uvjet da sve ostavimo kako jest, a umjesto da rješavaju javne stvari, stvarne ekonomske i društvene probleme, nezaposlenost, siromaštvo, nejednakost i sve što je Keynes vidio kao problem.

Svi ti problemi neće se, naime, riješiti sami od sebe, nevidljive ruke koju čekamo možda nema, tržište kao neki zamišljeni harmonični prirodni poredak ne postoji ili postoji u izoliranim laboratorijskim uvjetima, a u takvima ne živimo. Ono je dakle možda samo utopija, uzaludna nada i neutemeljena vjera.

Harmonija koju je obećavala Smithova nevidljiva ruka, ili Leibnizova filozofija optimizma, neizvjesna je da bismo se na nju oslanjali, a ako neki takav ekonomski zakon i postoji – tko li će ga dočekati?

Možda će se harmonija i sreća jednog dana i desiti, sve i da sami ne činimo ništa, no nevolja je što moramo jesti već danas i što kupiti kruh, ili ispeći, moramo već danas. Svaka čast nevidljivim silama, prirodnom poretku i ostalim teološkim konceptima u ekonomiji, ali nekad im predugo treba, a na dugi rok, kaže mudro Keynes, svi smo ionako mrtvi.

Materija nam, htjeli mi to ili ne, diktira svakodnevnu filozofiju, i tu se nema kamo, a zadaća filozofije ipak nije da svijet samo opisuje ili se od njega skriva, već da ga mijenja. Ako se nekome ne sviđa čitati Keynesa, a kamoli Marxa, onda se može vratiti i na Smitha koji upravo piše da pekar ne peče kruh zbog čovjekoljublja, već sebeljublja, svog vlastitog interesa, pretpostavljajući da će nam ponuditi bolji proizvod i nižu cijenu, ne zato što nas voli, nego zato da se istakne među konkurencijom i spasi od nevidljive ruke koja će ga kroz racionalni izbor potrošača naprosto ukloniti s tržišta.

No, to je teorija koja očito ovdje ne djeluje jer – tržište imamo, snižene su još i cijene ulaznih sirovina, ali je cijena kruha nezapamćeno visoka. Svi u lancu, od proizvođača, dobavljača, trgovaca, prepoznali su priliku i još povećali cijenu.

Svi proizvodi i usluge neophodni za život u trendu su nezaustavljivog poskupljenja. Svi dakle vide svoj interes osim potrošača koji bi ovdje valjda jedini trebao vjerovati i povinovati se zakonu tržišta.

Ispada da je ovakva parcijalna regulacija pogodovala svima osim građanima i njihovim osnovnim životnim potrebama pa se itekako imaju pravo buniti što su cijene visoke, a hoće li sami peći kruh – nije na ministru da odlučuje.