Ako problema s tim ugovorima nema, nema ni razloga zašto oni ne bi bili dani javnosti na uvid. Na taj način bi se najlakše zaštitilo ministra Ćorića, ako se to iz HDZ-a želi, a još više ako se tvrdi da je sve rezultat još Milanovićeve Vlade, i Vrdoljakovog ministarstva
Saborska rasprava o interpelaciji za aferu vjetroelektrane Krš-Pađene doista je pokazala svu »raskoš« hrvatske politike: sporni ugovori potpisani su za vrijeme SDP-ove Vlade Zorana Milanovića, potpisani su u resoru tadašnjeg koalicijskog partnera HNS-a, nastavila ih je na snazi držati aktualna Vlada Andreja Plenkovića, u resoru Tomislava Ćorića, a sve zajedno putem interpelacije nastoji srušiti Domovinski pokret kao predlagač.
No, tu ima nekoliko »kvaka«: HNS je u međuvremenu od SDP-ovog partnera postao HDZ-ov ključni partner, dio potpisnika interpelacije čine bivši HNS-ovci koji su sada u GLAS-u, ali 2013. ih nije smetao takav ugovor, uz to interpelaciju potpisuju i SDP-ovci koji su tada mogli imati uvid u sve ugovore i dokumente, a sada tvrde da papira nigdje nema, dok je inicijator svega Domovinski pokret koji se najvećim dijelom sastoji upravo od bivših HDZ-ovaca ili onih koji su u Sabor birani na listama HDZ-a, a sada im je glavni cilj pokušati srušiti aktualnu saborsku većinu. Zato im je u raspravi na većoj meti sinoć bio HNS i bivši ministar Ivan Vrdoljak, nego aktualna Vlada i ministar Ćorić, jer znaju da tanka većina od 76 ruku može preko noći ispariti ako iz kombinacije ispadne HNS.
U ovoj priči, čini se, nema nikoga tko i sam nije u nekom razdoblju od sedam godina, otkad su sastavljani i potpisivani ugovori i dokumenti za Krš-Pađene pa sve do danas, nije u tome sudjelovao, znao ili mogao znati. Gotovo da nema nikoga tko nije umočen u priču, jer ne radi se samo o golim ugovorima s investitorom za Krš-Pađene, nego i o politikama hrvatskih vlada koje su nominalno poticale razvoj vjetroelektrana i energetske politike obnovljivih izvora energije. Sve je pisalo u službenim dokumentima, i sve je moglo biti vidljivo i za vladajuće i za oporbu, barem u nekom trenutku u ovih sedam spornih godina.
Zato je cijela rasprava potpuno besmislena, a i beskorisna: odluku o zakonitosti i valjanosti ugovora na kraju će morati donijeti pravosudna tijela, a saborska rasprava nažalost samo je igrokaz u cilju prikupljanja dnevnopolitičkih bodova, i neće dovesti do ničega. S druge strane, na stanoviti način je licemjerno i Vladino odbijanje glavnog zahtjeva iz interpelacije, a to je traženje oporbe da se njima i javnosti dostave cjelovita dokumentacija, odnosno svi ugovori i odluke vezane za vjetropark Krš-Pađene, uključujući i one Ministarstava energetike i zaštite okoliša i HERA-e. Naime, ako problema s tim ugovorima nema, nema ni razloga zašto oni ne bi bili dani javnosti na uvid. Na taj način bi se najlakše zaštitilo ministra Ćorića, ako se to iz HDZ-a želi, a još više ako se tvrdi da je sve rezultat još Milanovićeve Vlade, i Vrdoljakovog ministarstva.
I sve bi to možda i bilo učinjeno da u vrhu aktualne vlasti evidentno nije procijenjeno da bi stavljanje dokumenata na uvid zapravo moglo imati kontraefekt: bivša HDZ-ova državna tajnica Josipa Rimac koja je provela nekoliko mjeseci u Remetincu možda bi tada javno progovorila o svemu što zna, a to sigurno ne odgovara baš nikome od ranije spomenutih aktera priče. Zato svima odgovara površna i plošna saborska rasprava o tome zašto dokumenti ne smiju u javnost, umjesto oko merituma: tko je što i kada potpisao, te najvažnije – zašto, s kojim ciljem?
Nije prošlo puno otkako su mjere praćenja nad Josipom Rimac uoči samih parlamentarnih izbora pukle, što je cijelu aferu stavilo u sam vrh pravosudno-političkog aspekta priče, kao i u fokus interesa javnosti, ali sve dok pravosudna tijela ne kažu svoje o ovoj aferi, dojam je da baš svima odreda više odgovara da se o njoj govori više površno nego suštinski. Jer, niti će se premijer odreći ministra Ćorića dok sud ne kaže svoje, niti će Domovinski pokret uspjeti srušiti HDZ-ovu većinu u Saboru, niti će iz oporbe priznati svoju krivnju za sklapanje spornog ugovora iz 2013. godine.
Pomalo je začudno gledati taj igrokaz u stilu teatra apsurda u kojem svi govore o temi koja ih se tiče, ali tako da se ne tiče baš njih, nego onih drugih, nasuprot njima. Ionescove »Stolice« preteča su ovih sinoćnjih »saborskih stolica« – rasprave koja ne vodi nigdje, i neće dokazati ništa. Osim da svatko od aktera snosi svoj dio odgovornosti, koju odbija priznati.
Uvodnik
Krš – Pađene – saborske “Stolice”
Tihana Tomičić
11. studeni 2020 14:08
Foto Milan Sabic/PIXSELL
Ako problema s tim ugovorima nema, nema ni razloga zašto oni ne bi bili dani javnosti na uvid. Na taj način bi se najlakše zaštitilo ministra Ćorića, ako se to iz HDZ-a želi, a još više ako se tvrdi da je sve rezultat još Milanovićeve Vlade, i Vrdoljakovog ministarstva
Saborska rasprava o interpelaciji za aferu vjetroelektrane Krš-Pađene doista je pokazala svu »raskoš« hrvatske politike: sporni ugovori potpisani su za vrijeme SDP-ove Vlade Zorana Milanovića, potpisani su u resoru tadašnjeg koalicijskog partnera HNS-a, nastavila ih je na snazi držati aktualna Vlada Andreja Plenkovića, u resoru Tomislava Ćorića, a sve zajedno putem interpelacije nastoji srušiti Domovinski pokret kao predlagač.
No, tu ima nekoliko »kvaka«: HNS je u međuvremenu od SDP-ovog partnera postao HDZ-ov ključni partner, dio potpisnika interpelacije čine bivši HNS-ovci koji su sada u GLAS-u, ali 2013. ih nije smetao takav ugovor, uz to interpelaciju potpisuju i SDP-ovci koji su tada mogli imati uvid u sve ugovore i dokumente, a sada tvrde da papira nigdje nema, dok je inicijator svega Domovinski pokret koji se najvećim dijelom sastoji upravo od bivših HDZ-ovaca ili onih koji su u Sabor birani na listama HDZ-a, a sada im je glavni cilj pokušati srušiti aktualnu saborsku većinu. Zato im je u raspravi na većoj meti sinoć bio HNS i bivši ministar Ivan Vrdoljak, nego aktualna Vlada i ministar Ćorić, jer znaju da tanka većina od 76 ruku može preko noći ispariti ako iz kombinacije ispadne HNS.
U ovoj priči, čini se, nema nikoga tko i sam nije u nekom razdoblju od sedam godina, otkad su sastavljani i potpisivani ugovori i dokumenti za Krš-Pađene pa sve do danas, nije u tome sudjelovao, znao ili mogao znati. Gotovo da nema nikoga tko nije umočen u priču, jer ne radi se samo o golim ugovorima s investitorom za Krš-Pađene, nego i o politikama hrvatskih vlada koje su nominalno poticale razvoj vjetroelektrana i energetske politike obnovljivih izvora energije. Sve je pisalo u službenim dokumentima, i sve je moglo biti vidljivo i za vladajuće i za oporbu, barem u nekom trenutku u ovih sedam spornih godina.
Zato je cijela rasprava potpuno besmislena, a i beskorisna: odluku o zakonitosti i valjanosti ugovora na kraju će morati donijeti pravosudna tijela, a saborska rasprava nažalost samo je igrokaz u cilju prikupljanja dnevnopolitičkih bodova, i neće dovesti do ničega. S druge strane, na stanoviti način je licemjerno i Vladino odbijanje glavnog zahtjeva iz interpelacije, a to je traženje oporbe da se njima i javnosti dostave cjelovita dokumentacija, odnosno svi ugovori i odluke vezane za vjetropark Krš-Pađene, uključujući i one Ministarstava energetike i zaštite okoliša i HERA-e. Naime, ako problema s tim ugovorima nema, nema ni razloga zašto oni ne bi bili dani javnosti na uvid. Na taj način bi se najlakše zaštitilo ministra Ćorića, ako se to iz HDZ-a želi, a još više ako se tvrdi da je sve rezultat još Milanovićeve Vlade, i Vrdoljakovog ministarstva.
I sve bi to možda i bilo učinjeno da u vrhu aktualne vlasti evidentno nije procijenjeno da bi stavljanje dokumenata na uvid zapravo moglo imati kontraefekt: bivša HDZ-ova državna tajnica Josipa Rimac koja je provela nekoliko mjeseci u Remetincu možda bi tada javno progovorila o svemu što zna, a to sigurno ne odgovara baš nikome od ranije spomenutih aktera priče. Zato svima odgovara površna i plošna saborska rasprava o tome zašto dokumenti ne smiju u javnost, umjesto oko merituma: tko je što i kada potpisao, te najvažnije – zašto, s kojim ciljem?
Nije prošlo puno otkako su mjere praćenja nad Josipom Rimac uoči samih parlamentarnih izbora pukle, što je cijelu aferu stavilo u sam vrh pravosudno-političkog aspekta priče, kao i u fokus interesa javnosti, ali sve dok pravosudna tijela ne kažu svoje o ovoj aferi, dojam je da baš svima odreda više odgovara da se o njoj govori više površno nego suštinski. Jer, niti će se premijer odreći ministra Ćorića dok sud ne kaže svoje, niti će Domovinski pokret uspjeti srušiti HDZ-ovu većinu u Saboru, niti će iz oporbe priznati svoju krivnju za sklapanje spornog ugovora iz 2013. godine.
Pomalo je začudno gledati taj igrokaz u stilu teatra apsurda u kojem svi govore o temi koja ih se tiče, ali tako da se ne tiče baš njih, nego onih drugih, nasuprot njima. Ionescove »Stolice« preteča su ovih sinoćnjih »saborskih stolica« – rasprave koja ne vodi nigdje, i neće dokazati ništa. Osim da svatko od aktera snosi svoj dio odgovornosti, koju odbija priznati.