U malo većoj zgradi dobiti 80 posto potpisa stanara ipak se čini kao nemoguća misija
Više od 2.000 potpisa na peticiji protiv zabrane kratkoročnog iznajmljivanja apartmana u stambenim zgradama prikupljeno je i bit će odaslano na sve važnije državne adrese. Iznajmljivači okupljeni u inicijativu uputili su i podnesak u kojem među ostalim pozivaju Vladu i Hrvatski sabor da uvaži njihove zahtjeve i odustane od rješenja kojima se traži obvezna pisana suglasnost barem 80 posto stanara, za kratkoročni najam apartmana i stanova u nekoj stambenoj zgradi. Potpisnici peticije spominju i hotelski lobi koji im navodno radi o glavi.
Pitanje je zaista postoji li kakva analiza o tome koliko hoteli i resorti, posebno oni u stranom vlasništvu, stvarno pridonose punjenju središnjeg državnog, ali i lokalnih proračuna. Kao i to koliki je stvarni hrvatski nacionalni proizvod u koji se ne ubrajaju zarade njihovih vlasnika jer ih oni mogu sasvim zakonito iz Hrvatske transferirati u bilo koju drugu zemlju. Taj novac ne ostaje u hrvatskom gospodarskom sustavu. I ne reinvestira se u Hrvatskoj kako bi se stvorila nova vrijednost. Usto, zbog nedostatka domaće radne snage, ali i prirodne želje vlasnika za snižavanjem cijene rada, u takvim se tvrtkama sve više zapošljavaju strani radnici izvan europskih zemalja, kojima su i tako male plaće opet puno veće nego što su ih imali u svojim matičnim državama. A često veliki dio onoga što zarade šalju kući kako bi pomogli obiteljima. I taj novac ne ostaje u Hrvatskoj. Pored svega toga, ono što gosti jedu i piju također je iz uvoza. Želja da se spoje poljoprivredno prehrambeni sektor i turistička ponuda često baš i ne ide onako kako se to već godinama najavljuje. Naravno da je nemoguće u današnjem svijetu postići situaciju kakva je bila u prošlom sustavu, kada je sve ovo bilo domaće. Ali opet u okviru mogućeg moglo bi se i sada postići više nego što je to danas slučaj.
Za razliku od velike turističke industrije, mali iznajmljivači najveći dio onoga što zarade troše u Hrvatskoj. Taj novac ostaje u domaćem sustavu. Osim toga, broj stanova koji su u ponudi za kratkoročni najam zanemariv je prema ukupnom broju praznih nekretnina, zbog kojih se i donosi ovo novo zakonsko rješenje. Tako da mali iznajmljivači imaju puno razloga za protivljenje zakonskim rješenjima koja se namjeravaju uvesti. Braneći svoje interese, dobrim se dijelom zauzimaju i za one šire društvene zajednice.
Ima naravno cijela ta priča i svoju drugu stranu. U većim gradovima gdje se nalaze velike dvorane u kojima se održavaju koncerti kratkoročno iznajmljivanje zaista stvara velike probleme ostalim stanarima. Posjetitelji koncerata stoga često kratkoročno unajmljuju stanove u zgradama u blizini dvorana. I tu se zaista događa svašta. Pod utjecajem alkohola i raznih drugih jačih supstanci povratak posjetitelja s koncerta u iznajmljene apartmane često bude pozornica za buku, lupanje, vikanje i obilježavanje zajedničkih prostora zgrade onime što obično bude posljedica prekomjernog uživanja alkohola. Haustori ponekad zaista budu svakakvi.
Osim toga, često se događa da dijelovi nekih gradova postaju sve prazniji, odnosno da u njima ima svakim danom sve manje stanovnika. Nekada pune i žive gradske ulice sada su često avetinjski prazne.
Možda bi cijeli ovaj problem oko intervencije zakona u modalitete poslovanja kratkoročnih iznajmljivača trebalo rješavati u sklopu šire slike. U sklopu ne samo osmišljavanja, nego i realizacije onoga što Hrvatska zaista želi od svog turizma. I vezano za to kakav to turizam zaista želi? I kakvu jadransku obalu?
Svatko tko se ikada vozio jadranskom magistralom, jako dobro zna na što sliči dalmatinska obala. Bloketare svih oblika, vrsta, boja i naziva okupirale su najljepše dijelove naše obale. Još ako na sve to krene pojačana betonizacija obale dodatnom izgradnjom resorta, sve će otići k vragu.
Kratkoročni iznajmljivači nisu bez svojih grijeha, daleko od toga, ali možda ipak nije trebalo intervenirati baš ovako radikalno u njihovo poslovanje. U malo većoj zgradi dobiti 80 posto potpisa stanara ipak se čini kao nemoguća misija. Dobar stari kompromis možda bi bio najbolji ishod ove priče. Na potezu je sada država, odnosno Vlada, da nešto takvo pokuša i napraviti.
Zlatko Crnčec
Kratkotrajno iznajmljivanje traži kompromis
Zlatko Crnčec
20. rujan 2024 07:30
Foto Sergej Drechsler
U malo većoj zgradi dobiti 80 posto potpisa stanara ipak se čini kao nemoguća misija
Više od 2.000 potpisa na peticiji protiv zabrane kratkoročnog iznajmljivanja apartmana u stambenim zgradama prikupljeno je i bit će odaslano na sve važnije državne adrese. Iznajmljivači okupljeni u inicijativu uputili su i podnesak u kojem među ostalim pozivaju Vladu i Hrvatski sabor da uvaži njihove zahtjeve i odustane od rješenja kojima se traži obvezna pisana suglasnost barem 80 posto stanara, za kratkoročni najam apartmana i stanova u nekoj stambenoj zgradi. Potpisnici peticije spominju i hotelski lobi koji im navodno radi o glavi.
Pitanje je zaista postoji li kakva analiza o tome koliko hoteli i resorti, posebno oni u stranom vlasništvu, stvarno pridonose punjenju središnjeg državnog, ali i lokalnih proračuna. Kao i to koliki je stvarni hrvatski nacionalni proizvod u koji se ne ubrajaju zarade njihovih vlasnika jer ih oni mogu sasvim zakonito iz Hrvatske transferirati u bilo koju drugu zemlju. Taj novac ne ostaje u hrvatskom gospodarskom sustavu. I ne reinvestira se u Hrvatskoj kako bi se stvorila nova vrijednost. Usto, zbog nedostatka domaće radne snage, ali i prirodne želje vlasnika za snižavanjem cijene rada, u takvim se tvrtkama sve više zapošljavaju strani radnici izvan europskih zemalja, kojima su i tako male plaće opet puno veće nego što su ih imali u svojim matičnim državama. A često veliki dio onoga što zarade šalju kući kako bi pomogli obiteljima. I taj novac ne ostaje u Hrvatskoj. Pored svega toga, ono što gosti jedu i piju također je iz uvoza. Želja da se spoje poljoprivredno prehrambeni sektor i turistička ponuda često baš i ne ide onako kako se to već godinama najavljuje. Naravno da je nemoguće u današnjem svijetu postići situaciju kakva je bila u prošlom sustavu, kada je sve ovo bilo domaće. Ali opet u okviru mogućeg moglo bi se i sada postići više nego što je to danas slučaj.
Za razliku od velike turističke industrije, mali iznajmljivači najveći dio onoga što zarade troše u Hrvatskoj. Taj novac ostaje u domaćem sustavu. Osim toga, broj stanova koji su u ponudi za kratkoročni najam zanemariv je prema ukupnom broju praznih nekretnina, zbog kojih se i donosi ovo novo zakonsko rješenje. Tako da mali iznajmljivači imaju puno razloga za protivljenje zakonskim rješenjima koja se namjeravaju uvesti. Braneći svoje interese, dobrim se dijelom zauzimaju i za one šire društvene zajednice.
Ima naravno cijela ta priča i svoju drugu stranu. U većim gradovima gdje se nalaze velike dvorane u kojima se održavaju koncerti kratkoročno iznajmljivanje zaista stvara velike probleme ostalim stanarima. Posjetitelji koncerata stoga često kratkoročno unajmljuju stanove u zgradama u blizini dvorana. I tu se zaista događa svašta. Pod utjecajem alkohola i raznih drugih jačih supstanci povratak posjetitelja s koncerta u iznajmljene apartmane često bude pozornica za buku, lupanje, vikanje i obilježavanje zajedničkih prostora zgrade onime što obično bude posljedica prekomjernog uživanja alkohola. Haustori ponekad zaista budu svakakvi.
Osim toga, često se događa da dijelovi nekih gradova postaju sve prazniji, odnosno da u njima ima svakim danom sve manje stanovnika. Nekada pune i žive gradske ulice sada su često avetinjski prazne.
Možda bi cijeli ovaj problem oko intervencije zakona u modalitete poslovanja kratkoročnih iznajmljivača trebalo rješavati u sklopu šire slike. U sklopu ne samo osmišljavanja, nego i realizacije onoga što Hrvatska zaista želi od svog turizma. I vezano za to kakav to turizam zaista želi? I kakvu jadransku obalu?
Svatko tko se ikada vozio jadranskom magistralom, jako dobro zna na što sliči dalmatinska obala. Bloketare svih oblika, vrsta, boja i naziva okupirale su najljepše dijelove naše obale. Još ako na sve to krene pojačana betonizacija obale dodatnom izgradnjom resorta, sve će otići k vragu.
Kratkoročni iznajmljivači nisu bez svojih grijeha, daleko od toga, ali možda ipak nije trebalo intervenirati baš ovako radikalno u njihovo poslovanje. U malo većoj zgradi dobiti 80 posto potpisa stanara ipak se čini kao nemoguća misija. Dobar stari kompromis možda bi bio najbolji ishod ove priče. Na potezu je sada država, odnosno Vlada, da nešto takvo pokuša i napraviti.