Jesu li to škovacini!? – uzviknuo je uzbuđeno S. P. (53), pa skočio k’o oparen sa stolca i pohitao na balkon.

Jesu! Kamion Čistoće je u ulici, ali sunce mu žarko kao da nikada nije bio brži taj kamion i ljudi u žutom što kante prazne. Prošli su zgradu, evo ih već kod susjeda što nalikuju na oca i sina iz serijala »Bitka za skladište«. Uf, kakva tuga. Tuga, jer nitko se od stanara nije sjetio jutrom izvući kantu van. Kako bi se i sjetili kad se činilo da će štrajk djelatnika Čistoće zagrebačke trajati u vjekove, ili do nasilne privatizacije, ili dok ne stigne radna snage iz nekih dalekih zemalja. »Sunac mu, ima li smisla trčati za kamionom«, pomislio je S. P. Dok obuje cipele, dok prebaci preko leđa jaknu, odoše oni ovako brzi, a bome bi mu se i cijela ulica smijala onako zavjerenički skriveni iza zavjesa. Pa je odustao. Sreća u nesreći je na sreću bila ta da su momci s ovog kamiona praznili samo one plave kante za papir. To se i da nekako odbolovati, jer te plave ne vonjanju ni blizu kao one od mješovitog otpada ako ih se redovito ne prazni. Zapravo, manje je našem junaku bilo žao što nije pohitao van zbog pune kante s papirom, a više zato jer ga je kopkalo kako će ulica dočekati štrajkače nakon tri dana bunta. Hoće li im klicati, obasuti ih cvijećem, stisnuti im pest, ili će nezainteresirano nositi kante pred njih kao da se ništa epohalno u ovih par dana i nije dogodilo!? Ulica se s balkona činila tiha. Nema tu ništa od klicanja, ali, ako ćemo pravo, stanje u ovoj ulici je taman takvo da se klicalo ne bi ni gradonačelniku da je bio na kamionu, a malo je falilo da na kamionu i bude.

Vratimo se mi ipak s pričom na neki početak, recimo sve do neraskidivih veza što u našega naroda spajaju majke i sinove, pogotovo ako ih dijeli par stotina kilometara razdaljine. Može on imati i odraslu djecu, može ona stoput biti u mirovini, ali ako je on na kontinentu, a ona uz more onda se majčina briga dokazuje i ovako!

– Sine, je li ti poplavilo u garaži? – zabrinuto će mati.

– Nije. Zašto bi mi poplavilo!? – pita on.

– Šta ja znam, pada kiša jako – ona će.

– Nemam pojma. Gdje pada? – u čudu će on.

– Pa oko Karlovca. Evo na Dnevniku nešto – brižno će ona.

Kiša pada u Karlovcu, po nalogu urednika novinari stigli na preventivne nasipe, a to što od Karlovačke županije do Zagrebačke ima jedno pola sata vožnje nju, eto, ne zamara previše. Zove ona i kad čuje da je negdje potres, zove kad napada snijeg, zove kad padne temperatura ispod nule, kad je požar negdje isto zove, ali zbog smeća »ni bu, ni mu«. To hoće reći da neodvoženje smeća, pa još samo koji dan, ona jamačno ne drži nekom katastrofom. Ili je, a nije da nije, Napulj našoj obali bliže na mali milijun načina, pa se nema smisla nervirati. Dobra prijateljica iz Rijeke bila je još brutalnije dobronamjerna. Na zaslon mobitela samo je stigla poruka koja kaže: »Opet vi i vaše smeće! Idem gledati rukomet!« Izdaleka se očito zagrebački smećegate ne doživljava baš, no nije da nije intrigantno i nije da se iz njega ne da štošta iščitavati. Jer, odavno ne bi događaja koji zbunjuje više od ovog i tjera na čistac svakog od nas, tim gore ako ste idejom više lijevo, makar kante za smeće i ne bile ideološki obojene. Jer, što se to pobogu sve dogodilo!?

Počelo je onom famoznom snimkom u kojoj radnici Čistoće trpaju redom u kamion sve što su marni građani barem pokušali odvojiti. Dalo bi se sad kazati koju i o kamerama mobitela što su postale i svjedoci, i inspektori, i suci. Valjda tako bude kad zakažu službe koje nisu u osnovi špijunske naravi. Ali, vidi se da je sve na gomili, a to, s pravom, vrijeđa svakog što se trudi biti ekološki svjestan. Tad slijedi posve kriv potez nekog u Zagrebačkom holdingu. Zalijepiti trojci radnika zbog toga otkaz može samo netko tko ne voli ljude, ne voli radna odijele, ne voli svoj posao i ne razumije ama ništa. Dakako, reflektori su najprije osvijetlili direktora Čistoće Davora Vića. Kumpanjo iz Osijeka došao je na svoje. Nije štrajk ni počeo a mobitel našeg S. P.-a zvoni: »Jesam li ti rek’o!« Je, i to onomad kada je Tomašević angažirao Vića. Nazvao on iz Osijeka pa udario ekspoze o čovjeku koji jednostavno za Čistoću nije. Dobro, bi u tom ekspozeu i mrvu neskrivene nesklonosti hipsteraju kao takvom, razbarušenim kosama, mrkim pozama, dizajnerskim naočalama, taman da se sve čini pretjeranim, kad ono, koji mjesec poslije eto ti Vića crnog ptića na vratanca. Taman da osječka struja likuje i da poentira, ne bez vraga, kako je SDP lijepo udomio svoj kadar kod Tomaševića, onako kako će to činiti i opet i više kad se pokreti i stranke stope u koalicijsku leguru.

Ma, drugo je nešto tu bolo oči. Pomesti pod s radnicima bez suda i porote, pa još s onima koji uistinu rade posao s kojim se nitko ne diči i s kojim majke plaše djecu tjerajući ih da uče, to se jednostavno ne radi. To se pogotovo ne radi ako si Tomislav Tomašević, ako si do jučer na cesti bio s tim radnicima, ako te je na funkciju doveo taj neki senzibilitet za ispravno, ako proklamiraš gledanje ljudi u oči, a ne svisoka. Sve da s otkazima nema veze, sve da njegova akvizicija Vić i nije taj koji je donio odluku o otkazima, a navodno nije, ne može ti proći ispod radara udar na dignitet onih koji su pri dnu kace, htjeli ne htjeli. Otfikariti radništvo, a onda i one koji ga koliko-toliko imaju na pameti pa makar da im je slika romantizirane naravi, ravno je piljenju noge na kojoj stojiš i koja te dovela tu gdje te dovela. I zato je bilo posve logično stati u startu na stranu ljudi u žutom i boriti se ne samo da je u njih plaća dostojna življenja, nego u svih. Jer, u zemlji u kojoj je svo radništvo šaptom palo kojekakvim nazovi marifetlucima, privatizacijama, sumnjivim prodajama, više i nije bilo za očekivati da će itko u bitku za svoja prava i obranu svojih kolega, a kamoli ovako.

Ali, priča ide dalje. Kako su otkazi bili ishitreni, tako je i štrajk nezakonit. Mudrosti je kod holdingovaca ipak taman toliko da su otkazi povučeni, ali je u radnika Čistoće sad želje da se iskamči što god se može. I to je legitimno, koliko god nije realno. Kreće navlačenje između Uprave Holdinga i radnika, tu je i sindikat makar tvrde da organizirali ništa nisu, zahtjevi svakim danom rastu, čas se čini da će dogovora biti, a onda se opet čini da ga neće biti nikada i da će svi voditelji svih informativnih emisija do vijeka sladostrasno govoriti »smećograd« i »napuljski sindrom«. Tad se na malim ekranima ukazuje Tomašević, treći dan, onako simbolički, jer za svako uskrsnuće treba minimum tri dana. I bome, em je žestok, em poneka od rečenica osvježava memoriju koliko god iritantno bilo kad čuješ da mu je vokabular na trenutke isti k’o u nekih HDZ-ovih i SDP-ovih doajena koji su također znali govoriti da bi rado pregovarali da znaju s kim. Ali, kako se ne uhvatiti ne na Tomaševićeve već štrajkačke rečenice da se ništa u Čistoći za radnike nije napravilo godinama, a onda i Tomaševićeve kada podsjeća da je ista radnička ekipa uredno i šutke radila čak i kad prijašnja gradska vlast nije kolektivni ugovor poštovala, da bi sad kad se sve poštuje krenuli u štrajk. Gdje su se to razišli gradonačelnik i radnici Čistoće koji su prije desetak godina zajedno prosvjedovali protiv ideje privatizacije Čistoće, pa još toliko da bi ih danas sukob baš put te privatizacije i tko zna kojeg gazde mogao odvesti!? Sumnjivo!? Bome, malo jest.

Čin prvi, čin drugi, pa treći i veliko finale! U njemu gradonačelnik navlači žuto odijelo, penje se na kamion i kreće izbliza vidjeti kako se to smeće kupi. On ne uči druge poslu, već od drugih uči, kazuje ne bi li poručio da je drugačiji od svog prethodnika. Ali, svejedno su nekako »’ko isti«, makar je Bandić više volio potezati šmrk i prati ulice nego prljati ruke vrećama sa smećem. Možda u nas drugačije ne ide, možda sreće nema dok se netko ne spusti među narod. Idealno da se sva opozicija propne na stražnje noge vičući da imamo Bandića poslije Bandića. U redu je ta vika da im u očima ne vidiš žal što, poput strip-junaka Iznoguda, nikada neće biti kalif umjesto kalifa.

A što smo iz svega naučili? Naučili smo da je teško aktivistu kad na vlast dođe. Naučili smo da ništa nema gore nego se odnaroditi, tim više ako te je narod izabrao. Naučili smo da Tomašević samo sam sebi naštetiti može, jer, poput Plenkovića na nacionalnoj razini, nema u Zagrebu oporbu koje se vrijedi plašiti. Naučili smo da malo fali glasačima platforme Možemo! pa da od zelenog aktivista učine silom pučkog tribuna i populista. Naslutili smo da SDP plus Možemo! možda i nije najsretnije rješenje. I shvatili smo da je važnije da ti kamion Čistoće prođe ujutro ulicom nego da kruha za doručak ima. Što je, pak, naučio gradonačelnik, to je teško znati. Možda ne bi bilo loše za sve aktere ove priče da bace oko na »Velo misto« tek da vide kako se dotur Vice ophodi sa škovacinima i tek da čuje Strikana kako uči Netjaka.

– Di narod, tuda i mi. Samo, mi se ne smimo mišat. Mi kraljev kruv kusamo. Zato, di dođeš da dođeš u ovome gradu, uvik govori kontra kralja i države. Uvik kontra – kaže Strikan.

– Neću u policiji i na općini! – na to će Netjak.

– Nisi tak’a budala! Oni su država, a kad si sa državon, onda govoriš kontra naroda. Uvik kontra. Razumiš!

Elem, nakon trodnevne drame S. P. (53) skočio je k’o oparen jer mu se učinilo da pod prozorom čuje kamion Čistoće. Na mobitelu je zasvijetlila poruka u grupi kodnog imena »Zgrada«. Susjeda kat ispod javlja da trči za kamionom ne bi li ipak uvalila kantu s papirom. Netko je, lijepo se čulo, njenu požrtvovnost nagradio pljeskom.