Opcija za promjene doživjela je katastrofu. O tome nema ni najmanje dvojbe. Nogometnim rječnikom, rezultat je bio šest prema nula za ekipu »Odvažno za promjene« koja suparnicima nije dozvolila čak ni da daju počasni pogodak. Oko toga da će Andrej Plenković pobijediti na izborima za predsjednika HDZ-a postojao je određeni konsenzus među političkim promatračima, ali nitko nije očekivao da će to biti s tako velikom razlikom.
Očito je da članovi HDZ-a nisu željeli eksperimentirati i dovesti stranku u situaciju da drugi put u četiri godine ruše vlastitu Vladu. Jer da je Miro Kovač pobijedio, vrlo je moguće da bi vladina većina mogla doći u pitanje. A ako je oko ovog i bilo nekih dvojbi, kriza oko koronavirusa sve ih je izbrisala. Hrvatska je trenutno u nekoj vrsti poluizvanrednog stanja i promjena na čelu Vlade jest nešto što joj u ovom trenutku najmanje treba. Pa je moguće da je i onaj član HDZ-a koji je možda i mislio zaokružiti Kovača, u zadnji trenutak promijenio mišljenje. Sve su ovo najvažniji razlozi Plenkovićeve pobjede. Ali da je ona ispala tako temeljita, postoje i neki drugi razlozi.
Opcija za promjene prestala je postojati već u nedjelju navečer, nakon što je postalo jasno kakvi su rezultati. Uostalom, to je ionako bila ad hoc skupina međusobno nepovezanih, a u nekim slučajevima suprotstavljenih pojedinaca. Miro Kovač definitivno zaslužuje pohvale zbog hrabrosti da se uopće upusti u bitku u kojoj su od starta sve okolnosti bile protiv njega. Bez kalkulacija upustio se u poduhvat, iako je znao da će u slučaju neuspjeha završiti na marginama, barem dok je na čelu stranke Andrej Plenković.
Međutim, sama pojava »Opcije za promjene« pogurala je Plenkovića prema donošenju nekih odluka koje su povećale opseg njegove pobjede, ali i dale mu putokaz za daljnje djelovanje. Kao prvo, to se vidjelo po sastavu Plenkovićevog tima. U njemu su bili zapovjednik Prve gardijska brigade Tomo Medved, te nekadašnja hrvatska politička emigrantica Zdravka Bušić, plus Branko Bačić, Ivan Anušić i Oleg Butković, trojac koji je na čelu svojih županijskih organizacija, a ima i značajne državne dužnosti. Dakle, rješenje potpuno drugačijeg od onog koje je bilo primijenjeno na europskim izborima, kada je lista bila i bez takozvanog desnog krila i bez stranačkih slonova. A puna i široj javnosti i članovima HDZ-a nepoznatih i nebitnih ljudi. Da je gore spomenuta petorka, ili netko njima nalik, bila na toj listi HDZ-a bi dobio sigurno više od 22,72 posto. I sigurno bi bio dobiven i taj peti europski mandat.
Da se obrani od napada oponenata da je stranku pomaknuo ulijevo i da forsira ljude bez korijena u stranci, Plenković je promijenio kadrovsku politiku. Jer pobjeda na izborima 2016. definitivno jest njegov osobni uspjeh, ali na pobjedničkoj listi su bili i Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Hrvoje Zekanović, Davor Ivo Stier, Miro Kovač, Stevo Culej, Milijan Brkić i još neki koji su sve samo ne po volji aktualnog vodstva HDZ-a. Dio ovih ljudi, naravno oni koji su još u stranci, i njima politički slični morat će biti zastupljeni na listama. Greška s kadrologijom s europskih izbora ne bi se smjela ponoviti.
Plenković je, čini se, shvatio i svoju drugu prijašnju pogrešku. Prestalo se omalovažavajuće govoriti o Miroslavu Škori i njegovom pokretu. Sam Plenković je u svojim izjavama tu, istina, i dalje dosta suzdržan, ali neki od njegovih najbližih suradnika javno govore o tome da postizborna koalicija s desnom oporbom okupljenom oko Škore nije isključena. Time je dodatno otupio napade unutarstranačkih oponenata da su mu od Škore puno draži HNS i SDSS. Baš kao i kritike koje mu zbog istog razloga dolaze iz suverenističkih krugova. Plenković je pobijedio na unutarstranačkim izborima. Pobjedu na parlamentarnim izborima bit će puno teže dohvatiti. Ali ako nastavi u hodu ispravljati svoje pogreške, šanse da se i nje domogne definitivno će mu porasti.
Komentar Zlatka Crnčeca
Plenković se korigirao i pomeo oponente
Zlatko Crnčec
17. ožujak 2020 19:13
Foto: D. JELINEK
Opcija za promjene doživjela je katastrofu. O tome nema ni najmanje dvojbe. Nogometnim rječnikom, rezultat je bio šest prema nula za ekipu »Odvažno za promjene« koja suparnicima nije dozvolila čak ni da daju počasni pogodak. Oko toga da će Andrej Plenković pobijediti na izborima za predsjednika HDZ-a postojao je određeni konsenzus među političkim promatračima, ali nitko nije očekivao da će to biti s tako velikom razlikom.
Očito je da članovi HDZ-a nisu željeli eksperimentirati i dovesti stranku u situaciju da drugi put u četiri godine ruše vlastitu Vladu. Jer da je Miro Kovač pobijedio, vrlo je moguće da bi vladina većina mogla doći u pitanje. A ako je oko ovog i bilo nekih dvojbi, kriza oko koronavirusa sve ih je izbrisala. Hrvatska je trenutno u nekoj vrsti poluizvanrednog stanja i promjena na čelu Vlade jest nešto što joj u ovom trenutku najmanje treba. Pa je moguće da je i onaj član HDZ-a koji je možda i mislio zaokružiti Kovača, u zadnji trenutak promijenio mišljenje. Sve su ovo najvažniji razlozi Plenkovićeve pobjede. Ali da je ona ispala tako temeljita, postoje i neki drugi razlozi.
Opcija za promjene prestala je postojati već u nedjelju navečer, nakon što je postalo jasno kakvi su rezultati. Uostalom, to je ionako bila ad hoc skupina međusobno nepovezanih, a u nekim slučajevima suprotstavljenih pojedinaca. Miro Kovač definitivno zaslužuje pohvale zbog hrabrosti da se uopće upusti u bitku u kojoj su od starta sve okolnosti bile protiv njega. Bez kalkulacija upustio se u poduhvat, iako je znao da će u slučaju neuspjeha završiti na marginama, barem dok je na čelu stranke Andrej Plenković.
Međutim, sama pojava »Opcije za promjene« pogurala je Plenkovića prema donošenju nekih odluka koje su povećale opseg njegove pobjede, ali i dale mu putokaz za daljnje djelovanje. Kao prvo, to se vidjelo po sastavu Plenkovićevog tima. U njemu su bili zapovjednik Prve gardijska brigade Tomo Medved, te nekadašnja hrvatska politička emigrantica Zdravka Bušić, plus Branko Bačić, Ivan Anušić i Oleg Butković, trojac koji je na čelu svojih županijskih organizacija, a ima i značajne državne dužnosti. Dakle, rješenje potpuno drugačijeg od onog koje je bilo primijenjeno na europskim izborima, kada je lista bila i bez takozvanog desnog krila i bez stranačkih slonova. A puna i široj javnosti i članovima HDZ-a nepoznatih i nebitnih ljudi. Da je gore spomenuta petorka, ili netko njima nalik, bila na toj listi HDZ-a bi dobio sigurno više od 22,72 posto. I sigurno bi bio dobiven i taj peti europski mandat.
Da se obrani od napada oponenata da je stranku pomaknuo ulijevo i da forsira ljude bez korijena u stranci, Plenković je promijenio kadrovsku politiku. Jer pobjeda na izborima 2016. definitivno jest njegov osobni uspjeh, ali na pobjedničkoj listi su bili i Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Hrvoje Zekanović, Davor Ivo Stier, Miro Kovač, Stevo Culej, Milijan Brkić i još neki koji su sve samo ne po volji aktualnog vodstva HDZ-a. Dio ovih ljudi, naravno oni koji su još u stranci, i njima politički slični morat će biti zastupljeni na listama. Greška s kadrologijom s europskih izbora ne bi se smjela ponoviti.
Plenković je, čini se, shvatio i svoju drugu prijašnju pogrešku. Prestalo se omalovažavajuće govoriti o Miroslavu Škori i njegovom pokretu. Sam Plenković je u svojim izjavama tu, istina, i dalje dosta suzdržan, ali neki od njegovih najbližih suradnika javno govore o tome da postizborna koalicija s desnom oporbom okupljenom oko Škore nije isključena. Time je dodatno otupio napade unutarstranačkih oponenata da su mu od Škore puno draži HNS i SDSS. Baš kao i kritike koje mu zbog istog razloga dolaze iz suverenističkih krugova. Plenković je pobijedio na unutarstranačkim izborima. Pobjedu na parlamentarnim izborima bit će puno teže dohvatiti. Ali ako nastavi u hodu ispravljati svoje pogreške, šanse da se i nje domogne definitivno će mu porasti.