Hrvatska javnost nedavno je ostala šokirana slučajem seksualnog zlostavljanja dječaka od strane svećenika kojeg je Crkva, prema novinarima Provjerenog, pokušala zataškati. Zasigurno nema ništa strašnije nego kada se tako iznevjeri povjerenje kod onih kod kojih se to nikada ne bi smjelo dogoditi. Djeca bi trebala biti najzaštićenija društvena skupina, a predatore koji nad njima izvrše gnjusne čine treba potpuno onemogućiti da ikada ponove svoje ogavnosti.

Kazna mora biti usmjerena i ka drugim potencijalnim zlostavljačima da im ne padne na pamet činiti takve grozote. Zato žalosti situacija u kojoj je zlostavljač svećenik osuđen na godinu dana uvjetno, a i to je pretvoreno u 6 mjeseci rada i to dva sata na dan za opće dobro. Ovakva presuda je izdaja pravde i istine i prestrašna je činjenica da neki seksualni zlostavljač može učiniti takve grozote i proći s tako bezočno malenom kaznom.

Crkva i pedofilija

Problem pedofilije u Crkvi, a tako i u cijelom društvu je užasan. Istraživanja govore da ga u Crkvi ima od 0.5 – 5% zavisno o društvima. Pedofilija je nažalost najviše zastupljena unutar obitelji, a ako gledamo prema profesijama tada su djeca najugroženija među glazbenicima i umjetnicima općenito, političarima, sportašima i profesorima. To što statistika pokazuje da djeca češće bivaju zlostavljana u drugim sredinama nego li u Crkvi nipošto ne umanjuje užas pedofilije u okružju u kojem se ona nikada, baš nikada, ne bi smjela pojavljivati.

Preporučam iskreno svima – izađite van svi koji ste ikada bili zlostavljani od svećenika u ovom ogavnom činu. Izađite van i progovorite. Neka padnu maske. Neka se čuje istina. Neka dođe katarza. Napokon. I tada, samo tada, ostat će oni koji se uistinu trude živjeti svoju vjeru, i koji su tu da mlade čuvaju i odgajaju. Papa Benedikt je dobro primijetio. Rekao je da je crkveno kazneno pravo sve do kasnih pedesetih dobro funkcioniralo, nije bilo savršeno, ali je funkcioniralo: bilo je primjenjivano. Međutim, od sredine šezdesetih godina zavladala je svijest da Crkva ne smije biti Crkva prava, nego Crkva ljubavi: da ne smije kažnjavati.

Tada je i kod posve dobrih ljudi, došlo do neobična pomračenja uma, istaknuo je Benedikt, te nastavlja: »Danas moramo iznova naučiti da ljubav prema grešniku i ljubav prema oštećenome moraju biti ispravno usklađene tako što grešnika kažnjava načinom koji je moguć i primjeren… istini pripada to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv stvarne ljubavi«, poentira veliki papa emeritus Benedikt XVI. Papa Franjo je mnogo zauzet baš na području borbe protiv pedofilije. Ove godine je javno izrekao: »Osobe odgovorne za brigu o toj djeci uništile su im dostojanstvo. Duboko nam je žao zbog toga i tražimo oprost. Suosjećamo sa žrtvama u njihovim patnjama i oplakujemo ovaj grijeh. Grijeh svega počinjenoga, grijeh jer im nije pružena potpora, grijeh šutnje i negiranja, grijeh zloupotrebe ovlasti,« istaknuo je Papa Franjo te je nastavio: »Želim da se ponovno angažiramo na tome da se takvi zločini među nama više ne počine.

Kada je ovo posrijedi primijenimo jasnu i iskreno nultu toleranciju, rekao je Papa. Papa je u Vatikanu osnovao pravosudno tijelo koje se bavi suđenjem svećenicima pedofilima te je uspostavio međunarodno povjerenstvo stručnjaka zaduženo za preventivne mjere. Treba spomenuti i knjigu »Oče, opraštam ti: zlostavljan, ali ne i slomljen«, koju je napisao Švicarac Daniel Pittet, 58-godišnjak kojega je svećenik prvi put silovao kad je imao osam godina. Papa Franjo, koji stalno ponavlja i piše o nultoj toleranciji prema pedofiliji u predgovoru ove knjige je prozvao seksualno zlostavljanje djece »apsolutnom monstruoznošću, groznim grijehom koji je u kontradikciji sa svime što Crkva uči«. Papa Franjo je ovdje posebno oštar što je vidljivo iz njegova predgovora gdje piše: »Suprotstavit ćemo se najjačim mjerama onim svećenicima koji su izdali svoje poslanje. To se odnosi i na biskupe i kardinale koji su ih štitili, što se u povijesti često događalo«.

U jednom intervjuu Papa Franjo kaže: »Kvarenje djeteta je najstrašnije i najgnusnije što se može zamisliti. Osobito ako se, kao što sam mogao izravno ispitivati, najveći dio tih odvratnih čina događa unutar obitelji ili dugotrajnih bliskih prijateljskih veza. Obitelj bi morala biti svetište gdje djetence, pa dijete, pa adolescenta odgajaju s ljubavlju za dobro. Na žalost, nije tako«, nastavio je Papa, »čini se da je odgoj, kakvim ga zamišljamo, napustio obitelji«. Što zbog profesionalnih obaveza, zbog potreba da se obitelji pruži podnošljiv standard, pa dijete postaje žrtvom poroka drugih odraslih, a tome se »često pridružuje porok droge«, kaže Papa. »Crkva se bori da se pobijedi porok i da se ponovo uspostavi odgoj. Ali i mi imamo tu gubu u kući«, uviđa Papa. On spominje da ga suradnici uvjeravaju da se u Crkvi taj porok kreće oko 2 posto.« Taj bi me podatak morao primiriti, ali Vam kažem da me baš ne primiruje«, kaže papa Franjo, dodavši da je još više onih koji znaju i šute, koji kažnjavaju, ali ne kažu zašto. »Nalazim to stanje nepodnošljivim i moja je nakana suzbiti ga strogošću koju to zaslužuje.«

Kako se boriti

Crkva mora pronaći modele kroz koje će prevenirati opasnost. Usudio bih se reći, prepoznati potencijalne prijestupnike, zlostavljače i s njima se znati drugačije odnositi – onemogućiti im primanje svetog reda. Dječaci su mnogo češće žrtve svećenika nego li djevojčice što znači da su svećenici s homoseksualnim sklonostima osobito rizična skupina potencijalnih počinitelja budućih gnjusnih zločina. Vjerujem da se uz pomoć stručnjaka i ljudi Duha može prepoznati nečija devijacija kroz šestogodišnji period koliko traje fakultet i formacija za svećenika.

Ukoliko se nažalost ovakva zlostavljanja dogode, ista treba najoštrije osuditi, odmah s istim predmetom upoznati policiju i pustiti da državna tijela rade svoj posao. Nikakva zaštita niti prešućivanje ovakvih zlih čina. Što se tiče ostalog društva gdje pedofila ima mnogo više… ne znam, nisam stručan. Dosta sam čitao da je i tu prevencija vrlo važna. Njemačka,na primjer, je cijela oblijepljena plakatima koji govore: »Imate li sklonost prema djeci na način na koji ne bi trebalo? Niste odgovorni za privlačnost, ali ste odgovorni za svoje ponašanje.« Ovaj projekt se zove »Dunkenfeld«, koji je vjerojatno prvi tako veliki preventivni projekt protiv pedofilije, ali uključuje i dimenziju liječenja.

Društvo je gnjilo

No, hajmo nazvati stvari pravim imenom. Naše društvo je gnjilo, trulo i u velikoj moralnoj krizi. Građani su sve sebičniji, mislimo samo na sebe, bez potrebe za altruizmom, propagira se sloboda odgovornosti, hedonizam bez granica. Tako živeći, bez potrebnog rada na sebi i samoizgradnje, stvaramo klimu pogodnu za rađanje novih devijacija ili jačanje onih iskonskih. Psihoanalitičar Erich Fromm u svom djelu »Umijeće ljubavi« piše o pravom smislu ljubavi i što bi to ustvari ljubav trebala biti.

Fromm kritizira tadašnje društvo zbog kapitalističkih sebičnih odnosa među ljudima u kojima se vapi samo za materijom, za kvalitetom robe osobe, dok se pod značenjem same ljubavi gura svašta što ona nije. Neizgrađene osobe ne shvaćaju bit davanja, odgovornosti, spremnosti na žrtvu, nesebičnost, slobode u odnosu, osobe koje nisu doživjele ljubav u svom djetinjstvu osjećaju se posve izgubljeno. Takve osobe su promiskuitetne, najčešće, prelaze s jednog partnera na drugog tražeći zadovoljstvo, no oni uvijek drže krivcem onu drugu osobu ne vidjevši da su sami nespremni voljeti. Prema Frommu, ljudi misle da ljubav nije umijeće, da ju ne treba vježbati, da ne treba vježbati davanje vlastita vremena, ulaganje, tjelesne i netjelesne pažnje, brige i slobode drugoj osobi. Kada se osobe u vlastitim frustracijama posve izgube, dolazi do većih psihičkih poremećaja, od kojih je jedan i – pedofilija.

Ovaj svijet kao da je pod utjecajem postfrojdovskih ideja ljubav pretvorio u genitalije. Čak se i umjetnost pretvorila u genitalije koje se usred dana na gradskim trgovima nude slučajnim prolaznicima na dodirivanje, a sve to u sklopu navodnog umjetničkog djela – uličnog performansa. Ljudi danas kao da ne shvaćaju da postoji ljubav i iznad gaća, slikovito govoreći. Postoji ljubav koju je živjela Majka Tereza, Maksimilijan Kolbe, ili, ako hoćete Gandhi. Ili pak postoji i bračna ljubav koja ima i tu dimenziju unutar gaća.

No, vrhunac sve ljubavi u njenoj nepatvorenosti i čistoći nam se ogledala kroz Isusa Krista: nema veće ljubavi od ove, reče Krist, život svoj dati za svoga bližnjega. Biti spreman na mrtvljenje vlastita komoditeta da bi susjedu bilo bolje, sada raditi da bi našoj djeci bilo sutra kvalitetnije živjeti. Vidite kolika je to različita filozofija od one jeftine koju nam promiču pa i pravobraniteljice za djecu posve ideološki obojane i manipulativne. Mi danas trebamo naše mlade odgajati da se za ljubav vrijedi boriti, da postoji čista ljubav. Da se u ljubav ulaže, da je ljubav teško osakaćena ako ju promatramo samo i jedino kroz dimenziju genitalija. Genitalije su sastavni dio našeg tijela, da se razumijemo, ali one nisu svrha sama sebi, one su u službi cijele osobe, duha i tijela.

Priznajem teško je čitati pjesme Halila Gubrana i pokušati približiti pravi smisao ljubavi mladima koji su bombardirani golotinjom i seksom. Ogoljeli i oguljeni čovjek stoji tako ispred sebe sama posve izgubljen. Krajnje je vrijeme da se najprije crkva u sebi, a potom i čitavo društvo napokon pročisti i da krenemo svi skupa živjeti »kulturu života« u pravoj ljubavi.