Svaki novi saziv Hrvatskog sabora, svaka ta svečana sjednica kad se izbrani prvi put vide i prvi put sjedaju u saborske klupe poput prvašića, zgodan je povod da se čovjek podsjeti jednog starog saziva i novinarskog zadatka koji je dopao tada mladog saborskog izvjestitelja. Sve što je trebalo učiniti za potrebe novina o čije redakcijske prozore udara more, jest naći zastupnike što s prozora svojih kancelarija gledaju more pa ih pitati kako se osjećaju na taj veliki dan. I dok su se stari vuci spremno odazvali pozivu već naučeni da iz rukava istresu koju uobičajenu rečenicu lišenu sadržaja, jedan tadašnji zastupnik kojem je to bio prvi i jedini put da je sjeo u zastupničke klupe, mrtav ozbiljan je novinaru kazao: »Ne danas. Nije još vrijeme.«

Čovjek je bio toliko uzbuđen da je sve što je uspio kazati bilo ono da »nije vrijeme«. Tad je bilo smiješno. Danas, nakon što se bacilo oko na izravan prijenos konstituirajuće sjednice najnovijeg nam saborskog saziva, to uzbuđenje iz prošlosti zaslužuje da ga se spomene sa sjetom. Jer bilo je u njemu iskrenosti koje se danas ni u koga ne vidi. Onomad biti zastupnikom bila je čast. Danas imamo barem dvoje zastupnika koji rezolutno poručuju da u oporbu ne bi ni za živu glavu, da su to probali i da im ne pada više na pamet, da je zastupništvo tek bespoličarstvo ako niste dio pobjedničke ekipe pa da krojite zakone. Sve nerazumijevanje demokracije kao takve i njenih procesa stalo je u to drčno »neću u oporbu«. Naspram toga se ono »nije još vrijeme za izjave« čini nevino da nevinije biti i ne može.

U svom inauguracijskom govoru, tko zna kojem po redu, zastupnike i javnost pozdravio je predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Priznao je pritom da se konzultirao sam sa sobom, tražio stare govore da važno opet naglasi, a da se ne ponavlja. A onda je spomenuo i slovačkog premijera Roberta Fica na kojeg je izvršen atentat. Spomenuo ga je s pravom, jer red je i mora se osuditi svaki teroristički čin, a svaki atentat na političara, od Lincolna preko Franje Ferdinanda i Kennedyja do Fica, svakako je teroristički čin. Spomenuo ga je i u kontekstu potrebe da nas političko djelovanje ne dijeli do ekstrema, da politički jezik ne bude jezivo prizeman, u kontekstu opasnosti od polariziranja svake vrste, kako onog na političkoj sceni, tako i polariziranja društva u cjelini. Spomenuo nije novinare, jer Jandroković nije od jučer, za razliku od Ficovih ministara koji su za sve, pa i svoje propuste, okrivili novinare. Ficovi ministri optužili su medije da su radikalizirali javnost zapaljivom retorikom koja je preuzeta u političkom i javnom dijalogu te je sve to eskaliralo nasiljem. Tako je to nekako formulirano. S druge pak strane u tekstu Reutersa sociolog Michal Vasecka s Instituta Bratislava Policy objašnjava da je »Fico tehničar moći, daleko najbolji u zemlji i trenutačno nema pandana«. »Riječ je o političaru koji uvijek prati ispitivanja javnog mnijenja te ima fantastičan instinkt za bilo naroda«, kaže Vasecka.

Na malom ekranu i zastupnik Bartulica. On je jedan od onih koji više nikada ne bi u oporbu. I on je jedan od onih koji slušajući bilo naroda ne preza od prozivke nikog, pa ni novinara. I on je onaj koji rado izvrće teze, pa kad mu se recimo spočitne da novinari tjednika Novosti dobivaju hrpu ozbiljnih prijetnji nakon njegova zalaganja da se tjednik ukine, odnosno da se više ne bavi ozbiljnim novinarstvom već praćenjem manjinskih folklornih samita, kad mu se kaže da budi neke niske strasti sugerirajući da je pisanje o društvenim devijacijama pisanje »protiv Hrvatske«, on spominje sebe tronut kolumnističkom rečenicom koja otprilike veli kako možda uopće ne bi bilo loše da se vrati odakle je došao, dok u drugom pravcu idu oni koji bi se na naglo vratili tamo odakle su im preci onomad otišli. I eto i populizma i retorike koja je zapaljiva, i političara koji ne vide dalje nosa niti šire slike, već samo fitilj koji bi rado čim prije zapalili.

Svako humaniziranje ubojstva, pokušaja ubojstva bilo kojeg čovjeka, bilo bi jednako suludo kao i pokušaj potpunog dehumaniziranja motiva za taj čin, pa bila riječ i o »običnom« duševnom rastrojstvu. Ali, kako to primjećuju neki veliki mislioci današnjice, ono što nas je zadesilo je val prosvjeda iz čistog očaja, očaja koji je rezultat očajnih politika. Jer očajne politike dovode do očajnih reakcija. Svijetom vladaju očajne politike, ima ih gdje god da se okrenete, ali to ne znači da nam treba onih koji će na njihovu valu i u nas jahati ne bi li čim duže ostali u sedlu dobro zabarikadirani u svojim odajama. Navikli smo na očaj toliko da se nekidan za gostovanja na HRT-u Tonči Tadić, naš važan fizičar i onomad važan političar, gotovo pa ispričava jer još uvijek naivno vjeruje da je moguće to neko vrijeme i neki Sabor i neka nam politika gdje će oni što vladaju i oni što su oporba biti partneri koji znaju razgovarati i raditi u zajedništvu makar oko strateških nekih ciljeva svoje zemlje. Pristali smo na očaj, premda smo itekako svjesni da ima od toga bolje.

Momku je ime Marko Purišić, ma poznatiji je on kao Baby Lasagna. Lako što je momče iz Umaga odradilo sjajno Eurosong, umalo pobijedilo, postiglo najveći uspjeh Lijepe Naše na ovom natjecanju ikada, ali to kako smo se samo složno svi, i lijevi i desni i centralni, uhvatili za sve dobro što momče sa sobom okolo nosa, e to je nevjerojatno.

Spremno smo okrenuli obraz da nas šamara sve što smo po putu izgubili, pristojnost, skromnost, radišnost, poštenje, dobar odgoj. S druge pak strane od njega se, barem za sada, odbija sve i ne šteti mu ništa, ni kad prizna da je iskren vjernik, ni kad se zagrli s nebinarnim Nemom.

Jest, požurit će kolumnisti pisati tekstove o tome kako je Lasagna duhovno obnovio naciju, ali nije to to.

Nacija je samo željna dobra. Jer nacija je umorna od očaja. Pa bi naciji dobra trebalo i dati.

Ali, malo ih je kao što je Lasagna. Malo je onih za koje je s pravom sumnjati da su zapravo UI koji je netko nahranio samo dobrim fajlovima. Puno je zato onih koji su putem toliko pozločestili da samo gledamo svi zajedno kad će Lasagna kiksati, kad će pasti. Ma, nikako da se desi….

Hrvatska Vlada odlučila je nagraditi Marka s 50.000 eura u ime njegova uspjeha na Eurosongu, odnosno zbog učinjenog na promociji zemlje premda je čovjek samo radio svoj posao. Baby Lasagna na to je pristojno odgovorio da on taj novac ne može prihvatiti jer postoji puno drugih pojedinaca i organizacija kojima je taj novac potrebniji.

A onda je zamolio Vladu da novac podijeli dvama odjelima za hematologiju i onkologiju. Odlučio je to jednostavno kao da je najnormalnije na svijetu.

Na Facebooku razni komentari, među njima i onaj koji kaže: »Nisam sigurna da u krugovima u kojima se krećem ima ljudi koji bi učinili ovakvu gestu.

Nisam sigurna da bih ja ovo učinila. Odbiti novac, pristojnu količinu novca i preusmjeriti ga na odjel na kojem puno roditelja i djece provode svoje najgore dane, odjel kojemu taj novac treba, i kojemu će taj novac učiniti puno dobroga, puno više dobroga nego što bi učinio svakome od nas ponaosob.

Ovaj nas dečko, kojeg sam tako sporadično pratila, i o kome zapravo ne znam ništa, uči vrijednostima koje smo svi zapravo zaboravili i zagušili.«

Govoriti kako bi naša politička elita trebala učiti od Lasagne bilo bi populistički, jednako kao i kazivati kako momka treba pustiti na miru da ga ne pokvarimo.

Ali, u tjednu kad se konstituirao novi saziv Sabora zgodno bi bilo zastupnike sjetiti na doba kad se zbog inauguracije drhtalo od uzbuđenja.

Tonči Tadić vjeruje da je to još uvijek moguće. Ima li takvih među novim saborskim junacima, vrag bi ga znao. To je možda i najgore od svega, to što pojma nemamo.