Prvomajska anketa na nacionalnom javnom radiju u Splitu: koliko bi trebala iznositi najmanja plaća, onako da se može preživjeti i platiti režije, pita novinarka, a odgovor svih građana isti: »najmanje iljadu i po do dvije iljade eura, nema ništa ispod toga, sve ispod je bijeda uz ovu inflaciju.«

Građani se slažu, ali znamo da je prosječna plaća i dalje ispod te razine, a da o minimalnim plaćama i ne govorimo. No, to nije razlog da se ovoga puta na prvi svibnja, Međunarodni praznik rada, održe sindikalne akcije ili sindikalni prosvjedi. Možda prvi put u nekoliko desetljeća, ovaj je Praznik rada obilježen samo svečano, ali ne i radno za sindikate – uglavnom su svi bili na izletu, jeli fažol ili roštilj, slušali Gibonnija i odmarali, dok ih nije potjerala proljetna kiša. Od zaoštravanja, prosvjeda ili sindikalne galame, ništa. Bučniji su u Bjelovaru bili bajkeri, koji slave Prvi maj, nego sindikalisti.

A jasno je i zašto – sindikati koji su zastupljeni u javnosti uglavnom zastupaju javne i državne službe. Strukturirani su sindikati obrazovanja, zdravstva, državnih službenika, sudaca, sudskih zapisničara i slično. Realni sektor više nema svoje vidljive sindikalne zastupnike. U »korporacijama« sindikati nisu poželjni, pa ih ni nema. A kamoli da bi javno istupali i »outali se« pred svojim poslodavcima. To nije poželjno ponašanje.

Stoga i nakon ovog Prvog maja jest dojam da živimo u državi gdje cvatu ruže, sve je ružičasto i nikakvih problema nema. Još su i podaci o inflaciji pozitivni, inflacija pada i zaustavila se na nekih 3,7 posto, što zaista zvuči prihvatljivo i podnošljivo, nakon onih užasa s početka 2023. kad je inflacija bila na skoro 20 posto, a neki proizvodi poskupjeli i do 50 posto. Pridonijela je tome, naravno, činjenica da je Plenkovićeva vlada krajem 2023. i početkom ove godine krenula u veliku akciju povećanja plaća, i nema baš niti jedne kategorije povezane s javnom upravom i javnim službama koja u tome nije profitirala. Plaće su rasle i kroz poreznu reformu, bar u onim gradovima na kojima nije na vlasti oporba, koja je ostala vjerna višim porezima, kao zamjenom za prirez koji je kao zasebna kategorija ukinut. Masa ljudi u državi jest dobila veća primanja u zadnjih godinu dana, a posebno u zadnjih šest mjeseci. Zato sindikati javnih službi doista nemaju nikakvog razloga Prvi maj slaviti demonstracijama.

No, što je s realnim sektorom? Tu je situacija potpuno drugačija. No, realni sektor je predmet borbe svakog pojedinca sa svojim poslodavcem. Tu vladaju druga pravila, a sveto je pravilo osobni ugovor o radu. Nema tog sindikata koji može pomoći (ili odmoći) u tome, a koliko god plaće bile u pojedinim sektorima male, tržište jest veliko i posla ima. Hrvatska danas vapi za radnom snagom, praktički u svim sektorima, i ako ti se ne sviđa – skupi kofere i nađi novog poslodavca. Duboko smo zagazili u kapitalizam, i pravilima tržišta moramo se prilagoditi.

Onaj tko možda misli da ga politika, ako radi u realnom sektoru, može spasiti, grdno se vara. Posebno ako misli da ga može spasiti neka lijeva politika. Svjedoci smo dugotrajnog političkog pregovaranja oko sastava nove vlade, ali gotovo ništa se ne odnosi na programe i konkretna rješenja. Uglavnom se pregovara o tome kako pomiriti ideologije ili koje resore podijeliti, da bi vladao mir u budućoj vladi. Teme poreza ili radnih prava nema ni u tragovima. Ljevica posebno u tom smislu ne nudi nova rješenja. Za HDZ znamo – ako oforme vladu, bit će to vlada kontinuiteta, državnog intervencionizma uz crpljenje EU novca kojeg zbog globalne krize ne nedostaje. No, što je s lijevom vladom, ako se oformi? Osim proklamirane promjene formule za izračun mirovina, o radnim pravima, uvjetima rada ili pak porezima, praktički ni riječi. Čak ni socijalna pitanja ne dominiraju, a to su teme kojima bi se trebala baviti ljevica.

To jest, preciznije rečeno, barem se nekad bavila. Još dok su sindikati postojali, dok su se bavili stvarnim stanjem u svijetu rada i dok vlada nije bila bolji poslodavac od »pravih« poslodavaca.

Sad sindikati dodjeljuju samo nagrade najboljima u zaštiti na radu i sličnim folklornim kategorijama, a sindikalnu buku dižu – bajkeri.