Godišnji odmor za babljeg ljeta. Kažu da najljepše je doba godine to kad ljetu još nije došao kraj makar su turisti mahom krenuli doma, a bome nije ni jesen još krenula makar se grožđe nikad ranije nije bralo nego li ove godine. Kasno ljeto, ako ništa drugo, ulicama naših primorskih gradova dade da konačno uhvate malo daha, a ne da se i danju i noću njima maršira glasno i grubo kao da sutra ne postoji. Jest mir je, tišina je, ali bi i kiše u finišu ovog ljeta i bi činjenice da se bolje vidi sve kad je sezona turistička na izmaku, kad je, eto, bablje ljeto.

Veći dio godine njih dvoje umirovljenika živi u velikom gradu, ako ništa ono unučica radi i doktora radi. Grad im je dao skoro sve, prije svega posao koji su predano radili godinama, sve do zaslužene mirovine. Za tog radnog vijeka sklepali su i kuću uz more, sami posve. To se onomad zvalo vikendica. To oni i danas zovu vikendicom, premda ih je ta željena mirovina dotjerala odavno do toga da dio moraju i iznajmljivati da se lakše zima pregrmi. Ljeti su oni u vikendici. U njoj žive i u njoj dočekuju goste. Trude se gostima pružiti najbolje od sebe, pokazati gostoprimstvo, makar godine čine svoje. I dobro je da vikendice ima, jer da nema, onaj veliki grad bi ih ‘ubio’ posve s obzirom na to da malo što nudi osim one spomenute liječničke skrbi. No, svako toliko, jednom mjesečno pod obavezno, on odlazi do velikog grada da plati režije. Baš tako kaže: »Da platim režije!«. Smiješno se čini u današnje doba putovati skoro sat vremena negdje da bi se platilo režije. Ima i drugih načina, ali džaba. On će to po starinski.

I činilo se to simpatično, onako izdaleka, dok ti režije spominje. Samo, prije malo više od godine bi lagani moždani, a onda je i vid oslabio toliko da se vidi malo i ništa. Mrena, kažu. Operacije ne može prije proljeća dogodine. Ma on i dalje plaća režije. Pa sjeda za stol i lovi sina da sjedne uz njega. Onda među prste uzimaju jedan po jedan račun da bi zajedno dokučili što to treba platiti i do kada. I što hrpa računa raste više, on se jače žesti i ljuti na državu, na namete, na skupoću, na nebrigu, na nerazumijevanje. Kad se računi podmire, od onih mirovina ostat će jedva štogod. Gledati izbliza kako starina od svojih preko 75 plaća račune jednostavno je tužno. Vidjeti sebe kako sa svojih malo preko 75 plaćaš račune jednostavno je žalosno. Starost je grdo gledati, baš kao što je grdo za gledati umirovljenike koji su izašli na cestu da traže mirovine dostojne čovjeka. Nešto tu ovo društvo nije odradilo kako treba. A mi se, mi malo mlađi, na to navikli, baš kao da nikada mirovine dočekati nećemo. Zapravo, božeprosti, možda i nećemo, jer lako moguće da neće za mirovine para ni biti. Samo, uvijek može i zeru tužnije.

Nestvarno je zvučala vijest da je izgorjela pilana u Mrkoplju. Ne može izgorjeti ono kraj čega si mali milijun puta prošao, objekt koji si toliko puta gledao kroz spušten prozor automobila, pogoni smješteni tik uz polja i ledine na kojima su bale sijena, ili ljudi dobre volje što krumpir vade iz zemlje. Ne može, svega mu, izgorjeti posve pilana koja hrani, gotovo pa jedina, 80 ljudi i njihovih obitelji. Puno je to i za veća mjesta od Mrkoplja, i za bogatije neke krajeve od Gorskog kotara. Kako će izgorjeti pilana u kojoj toliko dobra svijeta radi, radi predano i vrijedno i zadovoljno što posla ima, radi da bi dočekao mirovinu pa da može i dalje plaćati račune!? A taman je sve nekako krenulo nabolje. I kino je tu, i veliki planovi vezani uz turizam, i trgovine u koje vikendom navale izletnici. Sve je tu, i sjajna teta Simica kojoj godine ne mogu ništa, i Sara koja snima filmove za svjetske festivale, i onaj otvarač za boce odavno k’o fol nehajno zataknut za čvor starog stabla jabuke. Evo i okorjeli Dalmatinac i lokalpatriot Nevan zvan Bajo više ne griješi kad mu spomeneš Mrkopalj, više ne govori: »A to je ono u Lici!« Kakvoj Lici, nesretni Bajo, makar nije da sličnosti nema između Like i Gorskog kotara. Sličan je taj neki osjećaj da bolje ne može od puke pustopoljine i nikakve perspektive, baš kao i taj da one gore koji brinu o svemu niti je briga, niti imaju rješenja.

Zelena oaza, naša mala Švicarska, mjesto za bijeg od ljetne žege i vreve, a zimi bijela idila. Zvuči sve da je divota, ali dalje se od toga i ne ide, pa samo zvuči i jedva išta više. Pa je stanovništva sve manje i sve je starije. Pa ostaju tu samo najjači ili najbolji od nas. Oni koji su sretni i s malo. Ma, onda izgori pilana. Kažu, nema tko nije suzu pustio nad tim pepelom. Zima ide, škola počinje, a računi neće prestati dolaziti. Sve to u zelenom srcu Lijepe Naše koje smo pustili da kuca onako samo od sebe i sve do jednom. Pa je skoro prepuklo kad je u Mrkoplju izgorjela pilana, sve da će se sutra šteta sanirati i nastaviti proizvodnja.

Zavoljeti Gorski kotar, zavoljeti njegove ljude, lako je i dogodi se u trenu. Zaboraviti ga, na žalost i kako se čini, još je i lakše. A nije u nas jedan Gorski kotar i jedan Mrkopalj. Ima toga posvuda koliko vam drago, tih dragih malih mjesta u kojima je jedna ili nijedna tvornica i život koji se teško kotrlja. Ima posvuda tih malenih mjesta naših srdaca, kako to pjesnik veli, u kojima sve (o)visi o nekom pojedincu, o nekoj poduzetničkoj ideji, o slučaju ponajprije i puno više nego o sustavu i sustavnoj nekoj politici. Sve je preče nego se tim baviti kad je daleko od očiju. Makar, ako ćemo pravo, ne bavimo se mi ni činjenicom da je svijet na pragu velikog rata, zabavljeni spašavanjem vlastitih guzica i fotelja kakve god da jesu. Zeleno srce Hrvatske drago je kad se jednom na godinu za lijepa vremena tu dođe udahnuti zdrava zraka. Ali da znamo što bismo s njim, kako i kojim novcem, bome i ne znamo. Uzeti magarcu da bi se dalo čovjeku, kako to kani ministar demografije, nije rješenje. Pa je sve krhko i fragilno da fragilnije ne može biti.

Izgorjela je pilana. Javili su mnogi oni obični građani spremni pomoći taman da se učini da smo i opet ljudi. Jesmo, kad doslovno dogori. A onda je mladi vlasnik pilane poručio da nitko neće ostati bez posla i da će se proizvodnja nastaviti u mobilnom postrojenju već za dva-tri tjedna. Bolje vijesti valjda da i nije moglo biti. Nastavit će se život dalje pa sve da je i teško. Mobilno postrojenje donijet će olakšanje ljudima i kraju koji od pilane živi i to je dobro. Ma onako kako će progutati to mobilno postrojenje drvene trupce, tako će u čas izbrisati ono malo bora na čelu u naših čelnika ako su se makar na tren zapitali što ćemo i kako ćemo s našom malom Švicarskom, odnosno Austrijom. Sada i opet ne moraju činiti ništa. Sad se i opet možemo vrtjeti u začaranom krugu u kojem je većeg BDP-a, boljeg standarda i sjajne kreditne sposobnosti, baš kao i krajeva koji polako umiru jer nismo znali kako oplemeniti to što nam je nekom nadnaravnom milošću dano, ili pak onih umirovljenika koji uporno jednom mjesečno sjedaju za stol kako bi i opet učinili nemoguće pa platili režije, namete koji su daleko veći nego sve ono što su dobili za puste godine predanog rada.

Bablje ljeto. Nije da nema draži, ali nije i da ne zna katkad omanuti. To što je turista manje, a pogled u budućnost bistriji, i nije uvijek prednost. Dok mladost naivno vjeruje da bolje i ne može, i da je dobro i ovako, ljudi u najboljim godinama te iste godine troše na priču o prostati, tlakovima, žuči, lijekovima i otpaloj kosi dok maštaju, odnosno dok se plaše, što će sve raditi u mirovini i kojim novcima. Daleko je to!? Možda i jest, ma kad to doba dođe bit’ će dobro bude li snage barem za to da se jednom mjesečno objavi najbližima kako je vrijeme da se plate računi koji su i opet stigli na naplatu.