Bilo je u nas, ima ih i danas, sportaša u koje se gledalo kao u božanstva. Bilo je majstora kojima smo zaljubljeno pripisivali nadnaravne moći. Bilo je titula koje se pamte, medalja koje su za vazda, farabutskih golova s velike daljine koje bi se dalo gledati satima ponovo i za koje se nekada govorilo da su vrijedni eurovizijske razmjene.

Nekada, naime, nije bilo spravica svake vrste da se ta bjelosvjetska razmjena vrhunskih dostignuća dogodi u tili čas, odmah. Bilo je dakako i loših godina, godina kad se nije imalo što pamtiti osim tvrdoglava vjernost voljenom klubu svemu i svakom usprkos.

Ostati navijač kad klubu ne ide, ili kad je voljeni sport na koljenima, odlika je samo najvećih među nama. Uglavnom, svega je bilo, ali malo je sportaša, ako i jedan, nakon čije tragične smrti valjda nitko nije imao dvojbe da je tim odlaskom umro cijeli jedan sport.

Dražen Petrović bio je taj. Do jučer košarkaška velesila danas se muči baš protiv svakog, jer nema više Dražena. Nema pri tom veze što ga nema već dugo, baš kao što nema veze za koji klub navijate. A kad je tako, onda je filmovanje takvog života sve samo ne zahvalan zadatak. Ali jest izazov, i to veliki.

Onako kako je Šibenik, rodni grad Dražena Petrovića, prvi čekao premijeru filma »Dražen« redatelja Danila Šerbedžije, tako je nestrpljivo svoju premijeru čekao i Zagreb. Zagužvalo se stoga na dan premijere baš fino pred jednim trgovačkim centrom s kinodvoranama.

Misliš naivno da to svatko tko u centar ulazi zapravo u kino ide, ali ima i svijeta koji jednostavno treba recimo u ljekarnu. I evo ih, dvoje znanaca što su se slučajno sreli, tu na semaforu čekaju zeleno za pješake. Riječ po riječ i dođoše do filma.

Riječ po riječ i veli onaj koji u kino ne ide već u ljekarnu da je čuo kako ima i nezadovoljnih nakon šibenske premijere. Ima, na to će ovaj od filma, računajući da čovjek misli na primjedbu kako je u filmu premalo onog šibenskog dijela Draženove karijere, kako ako ništa fali epsko finale jugoslavenske lige kad je Šibenka i dobila Bosnu i osvojila prvenstvo da bi joj titula za zelenim stolom bila oduzeta.

– Ma da, i to, ali čitam da ima i primjedba da se premalo istaknulo njegovo hrvatstvo, domoljubne komponentne, na to će onaj koji u kino neće.

I fakat i to je bila zamjerka, taman da se u čas obojica slože kako je nevjerojatno da nakon svih ovih godina i dalje pravovjerni u ruci drže metar kojim se mjeri koliki je tko Hrvat, bilo da je u filmu, bilo da je iza kamera, bilo da film samo gleda.

Nema veze što takav mjerni instrument ne postoji, dovoljno je da čeljad grakne i eto nam ga. I ne da je još uvijek tako, nego je zadnje vrijeme gore nago ikada. Sve se radikaliziralo, svatko je zauzeo svoju busiju i sve je taman tako da na sve treba paziti.

Pa je valjalo i redatelju »Dražena« paziti da ne bude ni premalo ni previše Šibenke, Reala, Jugoslavije, Amerike, Hrvatske. Valjalo mu je paziti, kalkulirati, a to je najgore i opet ne valja. Ne valja jer svega je u nas i opet »pre«.

Toliko je sve »pre«, toliko je sve radikalizirano, da si najveći ološ onda kad si katkad u sredini, kad pokušaš razumjeti svakog. Previše je fašizma baš kao što je previše komunizma, previše je srpsko, ali je i previše hrvatsko, previše je homofobno koliko je previše i gay, previše lijevo baš kao što je previše desno, previše automobila, ali i previše bicikala…. A tu je još i mladost kojoj je sve, pitaj svevišnjeg kako, precool….

Previše je svega što je previše dok se pretjeranom silinom traži da se svatko jasno izjasni na kojoj je strani. Sredine nema. Svaki dan nam poručuju da sredine nema. Kompromisa nema. Dogovora nema. Viših interesa i ciljeva nema.

Ima samo imaginarna busija, imaginarni rov, pa iz busije tuci na drugu stranu kakva god da je šteta. Samo kad je tako, onda i ne čudi da je rezultat stalno neriješen. Mi moralnog autoriteta nemamo da nam kaže čije je »pre« ono valjano, a čije nevaljano.

Nijedne suvisle odluke nismo u stanju više donijeti zabavljeni čuvanjem položaja. A kad je tak,o onda i ne čudi što nam gosti izvana moraju dolaziti da bi nam objasnili čija majka crnu vunu prede. Ili bijelu. Ovisno od toga na čijoj ste strani.

Hrvatski Radio, Prvi program, Kronika dana. Prva vijest i opet NSATU. Vrag bi ga znao tko je baš tu priču o našim vojnicima koji hoće-neće u Ukrajinu u misiju, ako ne i u Njemačku u istu tu misiju, nametnuo kao prvu i najvažniju. Predsjednik!? Lako moguće.

HDZ? Nije nemoguće? Svatko iz svojih malih uskogrudnih interesa, predizbornih i izbornih dakako. Tko god da je taj dotjeralo je dotle da u Sabor na sjednicu Odbora za vanjsku politiku mora doći drugi čovjek NATO-a Boris Ruge.

Nije njemu Hrvatska prva u koju je morao doći i objašnjavati što taj NSATU je, ali je vjerojatno prva u kojoj ga je dio zastupnika ignorirao »jer neće njima nitko soliti pamet«, a bome je vjerojatno i prva u kojoj se od njega praktički tražilo da kaže hrvatskom narodu tko tu zapravo igra za Ruse, da li Milanović ili Plenković.

Da je samo znati što je se prekaljenom diplomatu sve motalo po glavi dok je slušao pitanje Mira Bulja, recimo. Što god da je taj tren pomislio dakako da je odbio biti arbitar u ičemu.

Zato valjda nitko i neće biti zadovoljan njegovim nastupom, jer ga nije (pre)vagnulo ni na jednu stranu. Drugi se zato nisu dali zabavljeni bilo nekritičkim divljenjem ili ignoriranjem gosta. Kako i bi, kad već javnost i analitičari svake vrste unaprijed porazom proglašavaju svaku možebitnu promjenu mišljenja. Jednom protiv Milanovića, uvijek protiv. Jednom kontra HDZ-a, uvijek kontra.

Dobro, lokalno je malo drugačije, evo recimo u Vukovaru gdje stara prijateljstva poput onog Penave i Suverenista pucaju da bi se stvorili jednako »čvrsti« savezi poput onog Penave i HDZ-a.

Ali glede onih krucijalnih pitanja nema labavo, makar nitko ne zna kakvo bi to veliko zlo pogodilo onog tko bi iz opozicijskih klupa digao ruku za misiju naša dva časnika, ili pak iz fotelja u kojima su vladajući izrazili sumnju u valjanost NATO-ove misije kao takve. Ili si pre, ili te nema.

Siguran je to put ili u štufo ništavilo, ili posvemašnje i opasno ludilo kakvo navješćuje kandidat za predsjednika Primorac kada poziva časnike da se pobune protiv Milanovića.

Još nam samo plinske boce fale pa da povratak par godina unatrag bude strašniji od traženja da se u svakom filmu, pa bio on i o sportskim junacima, podeblja patriotska crta. Ne bi da smo sirota Amerika, a nismo.

Trend je svjetski, kažu, to pre-nemaganje. Nekad se ipak čini da smo ga mi izmislili, makar nismo. Možda mladost i nije posve u krivu koliko god takvim stavom išla na živce »starosti« koja bi da odradi njihov posao. Možda je indolentni stav da je sve precool kakav-takav spas. Jer, život je nepredvidljiv i nekad tako okrutno kratak.

Na malim ekranima, tik pred blagdan Svih svetih, »Sigurno mjesto«, film Juraja Lerotića, jedan od ponajboljih filmova ikad u nas snimljenih. Grubo će zvučati, ali to uistinu jest jedan od najljepših filmova, koliko i najtužnijih, o smrti i životu, o ljubavi, film koji je posveta i opomena, život »običan«.

Jer sve je krhko i više nego li se čini. Jer ne postoji taj vrhnaravni Ruge da nam diktira kako ćemo kroz život, život koji je često težak i kad je posvemašnjeg razumijevanja, a kamo li neće biti kad je ultimativnog isforsiranog i često salonskog nerazumijevanja.

U kinima »Dražen«. Dok se važe ima li u filmu više Šibenika ili Zagreba, baš kao i štošta drugo, promiče ta neka tužna nota u onog koji je bio najbolji. Možda je tome tako jer je one najbolje teško razumjeti. Lakše je put busije u gomilu pa izmišljenim nekim mjernim instrumentom do iznemoglosti mjeriti kako se majstorski ne mičemo s mjesta.