Susramlje. Sramota je ono što normalan čovjek mora osjećati. Srama je koliko vam drago i nemoći je poprilično, makar nas uvjeravaju da je sve ovo uvertira za dan kad ćemo moći pokazati moć. Pa ćemo podbaciti, garant, opet.

Na dan kad je službeno počela izborna kampanja ništa nije bilo kako valja. I to što je Alemka Markotić i opet važna gošća informativnih formata kazivalo je da ništa nije kako valja. Broj zaraženih raste, onaj tko je mislio da je korona free biva svakim danom više razuvjeren, no hrvatska se čeljad »u tor« više ne da, ili će se teško dati, ili će se tjerati u tor tek kad obavi svoju građansku dužnost.

Zašto i bi kad su izbori. Zašto i bi kad ministar zdravstva, nakon silnih upozorenja da nam je i dalje prati ruke i širiti distancu, na pitanje kako onda predizborni skupovi nisu opasni pa i ova njegova stranačka ukazanja na kojima se silan svijet nagura, lakonski odgovara da opasni nisu kad si na otvorenom i puše povjetarac.

Beroš… Imala je pravo komunikacijska stručnjakinja Mirela Španjol kada je predvidjela kako bi sav kapital što ga je Beroš stekao kao znanstvenik i stručnjak mogao on proćerdati obnoć kad krene biti političar. Nije to isto, ali jest vazda jednako ružno gledati za što je sve čovjek spreman da bi osvojio vlast i udovoljio željama svog stranačkog šefa.

Nezbrinutoj djeci bolje je u domovima nego da ih gej obitelji usvoje!? Nakon takve izjave svo korona viteštvo bi u svakoj normalnoj zemlji potonulo u dublji glib i zaborav, koliko god se Berošev šef Andrej Plenković trudio kazivati kako je izjava samo bila mrvu nespretna.

Izjava je očajna i taman takva da se samo zadrti simpatizer može truditi tumačiti naokolo što je pjesnik od ministra zapravo htio reći. Rekao je, nažalost, sve. Samo, bio je to tek početak užasa od kampanje zbog koje normalnog čovjeka već sad može biti samo sram.

HRT, Otvoreno. U njemu buljug kandidata koji nastupaju kao moguće nove zvijezde političkog neba. Svega tu ima, ponajprije mesijanske taštine u onih koji su dokučili da im nije više dovoljno biti nezavisni analitičar, ili da nisu bili shvaćeni kad su kao očajni zamjenici ministara participirali u očajnim vladama, ili oni koji vole da samo najjači prežive svaku krizu a sirotinja neka krepa.

Među njima i Ivo Lučić koji, valjda osokoljen učenjem ministra zdravstva, kaže »kako riba ne može u šumi plivati, tako ni djeca ne mogu u nekim zajednicama«. Iz sobe se čuje psovka.

Tinejdžerica je digla i glavu i glas, usprkos Zoomu iz informatike. Inače, da su normalna vremena, bavio bi se ovaj tekst s tim, s učincima škole na daleko, s mukom u djece i profesora, s trudom i jednih i drugih da izađu iz svega dobre glave, s činjenicom da su dali sve od sebe makar nema te sile koja bi mogla valjano vrednovati učinjeno u ovih pola godine online nastave.

Ali, djevojčica demonstrira nezadovoljstvo zbog onog što Lučić govori, makar pojma nema ni tko je ni koje mu je boje dres. I to je dobro. To je nezadovoljstvo jedino dobro. Loše je što je išta takvog morala čuti.

Uz Lučića sjedi Nino Raspudić. On je onaj koji je već stigao kazati koju i o temi pobačaja, onako kao muškarčina-ekspert, jer tko bi drugi u ovoj zemlji znao išta bolje o toj temi nego muško s brkom i bradom što mostuje.

On se založio za pravo na život čak i u slučajevima silovanja. Otvoriše momčine teme za koju se činilo da je odavno zatvorena i da smo barem što se toga tiče dio razvijena svijeta i uma. Ali, ne.

U Otvorenom nije sjedio Miroslav Škoro ali je, dakako, i on požurio uskočiti na teren na kojem će naoko raspršena desnica vabiti svoje. Žena koja zatrudni nakon silovanja treba se o tome što i kako dalje konzultirati s obitelji!?

Jest, nije trebalo dugo novokovanom lideru čudnih ljudi čudnog imena da kaže kako je izvučen iz konteksta, a ne zapravo na čistac, ali nažalost njegovu, Škoro je i Beroš i Plenković u jednom, a to je vazda suspektno. Njega nema tko uzeti u zaštitu. On bulazni opasne stvari sam. Pa nam je samo sramiti se što je tako i umjesto njih.

Doda li se ovome da je i još jedna ikona desnice, Bruna Esih, poletjela preko preko teme silovanih žena i pobačaja zaslužiti svoj komadić milosti glasača zadrtih stavova, jasno je da ne valja ništa.

Samo, kako smo se mi tu gdje očito jesmo uopće doveli i jesu li sve ove godine ponosa i slave uludo utrošene!? Tko je kriv i tko nije uradio što je trebalo, pa da mahom muškarci udobno zavaljeni u stolce kojekakvih TV studija propisuju što žene mora i ne mora!?

Do kud’ se valja unatrag vraćat’ da se detektira gdje smo pogriješili? Do Franje Josipa, ili mu imenjaka Tuđmana!? Ili nas je zaveo šarmantni Sanader pa smo mislili da je sve u redu, ako nas već nije ubila nevoljkost Milanovićeva od prije koju godinu da bude lider, podvuče crtu i kaže gdje je minimum civilizacijski ispod kojeg se ne da.

Bi li se, čisto teoretski, dogodilo išta premijeru Plenkoviću da poput žena zgroženih izjavama srednjovjekovnih kandidata, digne srednji prst pa im poruči da otperjaju gdje im je i mjesto.

Naravno da ne bi, a i ono malo birača koji bi mu zbog toga okrenuli leđa nisu za žaljenje. Bi li mu propala neke možebitna postizborna koalicija!? Kao da je šteta koalicije u kojoj se posprdno nudi naokolo ministarstvo sreće i u kojem se o strahotama ljudskim i pitanjima govori kao o popisu za tržnicu.

No, nema se za rezove takve vrste hrabrosti, nema je politika, nema je društvo kao takvo. Možda je bude u tinejdžerica što psuju zbog raznih lučić-raspudića makar su na Zoomu, a ima je svakako u žene s viklerima!

Priču znate, jedna od tih desnih opcija je imala predizborni skup. Došli su sa zastavama, rekvizitima, majicama, ukopčali razglas u struju, pa udri. I gospođi s viklerima je prekipjelo.

Prekipjelo joj je toliko što joj galame pod prozorom da je zanemarila činjenicu da joj je frizura u izradi, pa u papučama izletjela van iz kuće, iščupala im kabel iz struje. I bi tajac.

Jer falša sila ne zna nastupati unplugged. Funkcionira samo kad je gomila, kad se braća zajedno znoje, junače i grla deru. Trebalo im je samo dokinuti napajanje strujom, recimo onda kad su prvi put poželjeli govoriti o ženama kao da su roba, o gejevima, o ljudskim pravima.

Bez struje sve bi stalo, ali muškarci za to hrabrosti nemaju, a žene s viklerima nije bilo blizu. Zapravo, imali smo ženu na važnoj poziciji, no ona se sjetila da prst srednjak ima tek kad je s funkcije sišla i kad se simbioza raka i moruzgve raspala.

Taj srednjak što ga se naknadno sjetila ex predsjednica više je podsjetnik na pet proćerdanih godina negoli slamka za spašavanje.

Na dan početka službene kampanje ništa nije bilo kako valja. Činjenica da se loptamo ovakvo teškom temom dokaz je da smo se kao društvo vratili daleko unazad. Nečija istinska bol i trauma tu je teren za dodvorničko, opasno, ružno i zločesto bulažnjenje, taman da padnu na ispitu i lijevi i desni i centar i svi. I da je samo srama.