Hrvatskoj je potreban Zakon o strankama koji bi uredio barem one najelementarnije odnose unutar njih. Naime, najveći je paradoks svega onog što se tijekom vikenda događalo u DP-u da je sve to bilo u skladu i sa zakonom i sa stranačkim statutom. I da ne postoji ni najmanja šansa da bi bilo koje državno tijelo moglo dovesti u pitanje ishod unutarstranačkih izbora. Sve je jasno. Penava je pobijedio, Radić izgubio.

Recimo, potpuno je u skladu sa zakonom da je izborni sabor zatvoren za javnost. Da novinari budu izvan prostorije u kojoj se on odvija. Da ga javnost ne može pratiti ni preko streaminga. Kao da se radi o Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ iz 1941., a ne o izborima jedne stranke u parlamentarnoj demokraciji 2024. godine. Ali to je sve i po zakonu i po Statutu. I nitko oko toga ne može uputiti nikakav formalan prigovor.

Kako je moguće da bude zakonito, a jest, da se predsjednika jedne parlamentarne stranke, koja je još k tome dio vladajuće koalicije, praktički bira aklamacijom. Odnosno javno. Pa cijeli je smisao tajnog glasovanja u tome da se onome tko glasa omogući da to napravi po svojoj savjesti. A ne da ga aktualni, a gotovo sigurno i budući šef stranke promatra kada će i za koga dignuti ruku. Prije čak 22 godine HDZ je imao izborni sabor na kojem se biralo između Ivića Pašalića i Ive Sanadera. I čak i tada, u toj izbornoj utrci u kojoj je bilo svega – od fizičkih obračuna do angažmana zaštitarskih tvrtki – dvije su se strane uspjele dogovoriti, ne samo da je glasovanje tajno, nego i da se listić dobije neposredno prije glasovanja i da se mora odmah ubaciti u kutiju. Da ga izaslaniku ne može ispuniti netko drugi. Ali u subotu se glasovalo javno. Po zakonu i po statutu.

I sada dolazimo do majke svih izbornih muljaža. Tko uopće glasa na unutarstranačkim izborima i, što je još puno važnije, tko te glasove broji. Nevjerojatno je da je u skladu sa Zakonom o strankama da vladajuća ekipa onemogući suparnicima da imaju svoje promatrače kod izbornih kutija prilikom glasovanja i kasnije kada se ti glasovi broje. Ali slučaj DP-a pokazuje da i to nije suprotno zakonu. Da je glasovanje kojim slučajem i bilo tajno, Radić i njegovi ne bi mogli imati promatrače. Svašta se u zadnjih 34 godine događalo kod glasovanja u strankama. Jednom su bili izbori u jednoj stranci na županijskoj razini između dvije suprotstavljene struje. Nakon izbora je visoki stranački dužnosnik koji je došao iz Zagreba glasačku kutiju strpao u gepek svog automobila, sjeo u njega i zbunjenim pripadnicima dviju posvađanih frakcija rekao da će glasove prebrojiti čim stigne natrag u Zagreb. I da će im onda odmah javiti tko je pobijedio.

Važno je naravno i tko glasa. Da je sastav izbornog sabora DP-a bio drugačiji, možda bi i ishod bio drugačiji. Radićeva je struja od početka prigovarala načinu na koji su se izaslanici birali. Ali da su se birali na ovaj način, ili na neki drugi, oba bi bila zakonita i u skladu sa statutom. Jer je tu ogromna pravna praznina i onaj tko sabor organizira može gotovo pa raditi što hoće. Zakon ga u tome ni najmanje ne ograničava.

Neki smatraju da se muljanje s izaslanicima može spriječiti time da se uvede model jedan član jedan glas. Ali i to je dvojbeno jer postoji puno definicija tko je uopće član, i ako jest može li ili ne glasovati na unutarstranačkim izborima. Bilo je slučajeva da u jednom velikom gradu na izborima za lokalno vodstvo jedne stranke, sudjeluju i oni koje su ostali članovi stranke zadnji put vidjeli prije četiri godine. Na prethodnim izborima. Oni su bili tek samo glasačka mašina tadašnjeg šefa organizacije. Zakon bi tu možda i trebao ostaviti strankama na volju da to same definiraju. Ali bi trebao postojati i mehanizam koji bi ih natjerao da barem onda poštuju ono što su same stavile u svoj statut.

Prije nešto više od 20 godina profesori Ustavnog prava i politologije napravili su zakonski prijedlog koji naravno nije prošao. Ali i oni sami priznaju da je bio prenormiran. Da je otišao preduboko. Ali ovih nekoliko gore navedenih stvari, zaista bi bilo nužno riješiti. I na unutarstranačkim izborima biraju se ljudi koji vladaju Hrvatskom. I mi obični građani imamo interes u tome da se oni biraju na transparentan i pošten način.