Sadašnji saziv Sabora, po mnogima nikad slabiji, zaslužio je da ode u povijest nakon pune četiri godine rada. Sabor je mrtav, živio Sabor!
Predsjednik Vlade Andrej Plenković želi nam mirno ljeto. Zato je odlučio da se Sabor raspusti i prije nego se očekivalo, već idućeg tjedna, a onda imamo još najviše 60 dana da se izbori održe.
No, europski izbori su već početkom lipnja, pa ako već neće biti spojeni s parlamentarnima, logika je da se ovi izbori za Sabor održe što prije, možda već 28. travnja.
Kako god bilo, rečenicom o mirnom ljetu Plenković sugerira da smatra da će upravo on biti izborni pobjednik i da će bez problema sastaviti novu vladu, iako mu je i 2020. godine nedostajalo deset ruku, a ovog puta moglo bi mu nedostajati i 15 saveznika za formiranje većine, barem prema anketama. No, očito je da ne očekuje mrcvarenje kakvo smo imali 2015. godine, kad je sve završilo s eksperimentom i izborom Tihomira Oreškovića, i to nakon više od tri mjeseca pregovora, izigravanja dogovora i slično. Eto, i ta epizoda već je devet godina iza nas, vrijeme leti, a od 2016. godine živimo s Andrejem Plenkovićem na čelu izvršne vlasti. On smatra da nam je, kako kaže poštapalica, »sve omogućio«, pa i da će nam omogućiti i mirno ljeto.
No, ako Plenković nekim čudom izbore i brutalno izgubi, i tada ćemo imati mirno ljeto jer se ljevica dogovorila da zajednički ide na izbore. Prije izbora će se međusobno podržavati i ne napadati, točkasto će nastupati od jedinice do jedinice, a nakon izbora će nesumnjivo surađivati, naravno ako Peđa Grbin ili Sandra Benčić uopće dođu u priliku formirati vlast. U tome će ih podržati i Most, saznali smo ovih dana, pa birač SDP-a treba imati na umu da glasajući za veliku lijevu koaliciju glasa i za Marina Miletića, Nikolu Grmoju i Božu Petrova, a i Miru Bulja. Čisto kao »red flag«. To su prije nekoliko dana potvrdili i iz Možemo!, kad je Sandra Benčić objavila da im je Most prihvatljiv partner za postizbornu suradnju.
Ovo je dokaz da iza lijeve oporbe i dalje stoji predsjednik Zoran Milanović, koji odavno lijepo surađuje s Mostom, a još bolje i sa SDP-om, pa je zacijelo njegova ideja da se Most prestane tretirati kao desnicu. Glede i unatoč habitusu te stranke.
Doduše, kad glasaš za HDZ, glasaš i za Hrvoja Zekanovića, pa naravno postoji i ta analogija, a ne možeš biti sasvim siguran da to nije glas i za Domovinski pokret.
No, to je politika, umijeće mogućega, posebno u tako kompliciranom parlamentarnom sustavu u kojemu su postizborne koalicije naprosto conditio sine qua non za sastavljanje vlasti. Nitko od 90-ih nije dobivao apsolutnu većinu glasova – Ivica Račan vladao je sa svojom šestorkom, Zoran Milanović s Kukuriku koalicijom, a ni Ivo Sanader ni Andrej Plenković nisu pobjeđivali apsolutno, nego relativno. Uvijek su postizborne koalicije bile jedini način za sastavljanje vlasti, a upravo je vlada Tihomira Oreškovića s njim kao izvanstranačkim i izvanpolitičkim čovjekom bila najneuspješniji eksperiment od svih tih nemogućih koalicija kojih smo se nagledali u zadnjih nekoliko ciklusa.
Ovoga puta, mora se priznati, prvi put se spominje i mogućnost manjinske vlade. To nije vlada koju čine manjine, kako bi netko mogao pomisliti (jer manjine su i sad u vladi, i uvijek su) nego vlada koja nema u parlamentu većinu, nego ima podršku za izbor ministara i za donošenje proračuna, te neke strateške projekte, i od onih stranaka koje nisu dio vlade. SDP i Možemo! takvu kombinaciju spominju s Mostom, a HDZ možda to vidi kao rješenje s DP-om, ako bude potrebno, makar Plenković danas o tome kaže »ma kakvi!«.
Nije to nikakva specijalna inovacija – treba samo pogledati lokalne razine. Većina načelnika i župana danas tako vlada u svojim mjestima, pa i Marko Filipović u Rijeci ili Zlatko Komadina u Županiji. To su rješenja za situacije kad se žele izbjeći ponovljeni izbori, pa ako nakon svibnja zapne sa sastavljanjem nove vlade, čija god bila, to bi mogao biti spasonosni model. Jer inače nam ljeto neće biti mirno, nego ćemo morati na nove izbore. A koliko god voljeli demokraciju, svoj godišnji odmor volimo više.
U svakom slučaju, ukoliko bi Andrej Plenković dobio i ove izbore, to bi bio treći uzastopni mandat za HDZ i njega, što znači da bi na vlasti bio duže i od Franje Tuđmana. Ako bi pobijedila lijeva oporba, to bi bilo veliko iznenađenje, ali u politici se kao vjerojatno najdinamičnijoj djelatnosti stvari mijenjaju iz dana u dan, pa nikad ne reci nikad (mada ne znamo tko bi tada bio premijer, Grbin ili Benčić). Sadašnji saziv Sabora, po mnogima nikad slabiji, zaslužio je da ode u povijest nakon pune četiri godine rada. Sabor je mrtav, živio Sabor!
Uvodnik
Izbori ante portas
Tihana Tomičić
09. ožujak 2024 12:56
Snimio Sergej DRECHSLER
Sadašnji saziv Sabora, po mnogima nikad slabiji, zaslužio je da ode u povijest nakon pune četiri godine rada. Sabor je mrtav, živio Sabor!
Predsjednik Vlade Andrej Plenković želi nam mirno ljeto. Zato je odlučio da se Sabor raspusti i prije nego se očekivalo, već idućeg tjedna, a onda imamo još najviše 60 dana da se izbori održe.
No, europski izbori su već početkom lipnja, pa ako već neće biti spojeni s parlamentarnima, logika je da se ovi izbori za Sabor održe što prije, možda već 28. travnja.
Kako god bilo, rečenicom o mirnom ljetu Plenković sugerira da smatra da će upravo on biti izborni pobjednik i da će bez problema sastaviti novu vladu, iako mu je i 2020. godine nedostajalo deset ruku, a ovog puta moglo bi mu nedostajati i 15 saveznika za formiranje većine, barem prema anketama. No, očito je da ne očekuje mrcvarenje kakvo smo imali 2015. godine, kad je sve završilo s eksperimentom i izborom Tihomira Oreškovića, i to nakon više od tri mjeseca pregovora, izigravanja dogovora i slično. Eto, i ta epizoda već je devet godina iza nas, vrijeme leti, a od 2016. godine živimo s Andrejem Plenkovićem na čelu izvršne vlasti. On smatra da nam je, kako kaže poštapalica, »sve omogućio«, pa i da će nam omogućiti i mirno ljeto.
No, ako Plenković nekim čudom izbore i brutalno izgubi, i tada ćemo imati mirno ljeto jer se ljevica dogovorila da zajednički ide na izbore. Prije izbora će se međusobno podržavati i ne napadati, točkasto će nastupati od jedinice do jedinice, a nakon izbora će nesumnjivo surađivati, naravno ako Peđa Grbin ili Sandra Benčić uopće dođu u priliku formirati vlast. U tome će ih podržati i Most, saznali smo ovih dana, pa birač SDP-a treba imati na umu da glasajući za veliku lijevu koaliciju glasa i za Marina Miletića, Nikolu Grmoju i Božu Petrova, a i Miru Bulja. Čisto kao »red flag«. To su prije nekoliko dana potvrdili i iz Možemo!, kad je Sandra Benčić objavila da im je Most prihvatljiv partner za postizbornu suradnju.
Ovo je dokaz da iza lijeve oporbe i dalje stoji predsjednik Zoran Milanović, koji odavno lijepo surađuje s Mostom, a još bolje i sa SDP-om, pa je zacijelo njegova ideja da se Most prestane tretirati kao desnicu. Glede i unatoč habitusu te stranke.
Doduše, kad glasaš za HDZ, glasaš i za Hrvoja Zekanovića, pa naravno postoji i ta analogija, a ne možeš biti sasvim siguran da to nije glas i za Domovinski pokret.
No, to je politika, umijeće mogućega, posebno u tako kompliciranom parlamentarnom sustavu u kojemu su postizborne koalicije naprosto conditio sine qua non za sastavljanje vlasti. Nitko od 90-ih nije dobivao apsolutnu većinu glasova – Ivica Račan vladao je sa svojom šestorkom, Zoran Milanović s Kukuriku koalicijom, a ni Ivo Sanader ni Andrej Plenković nisu pobjeđivali apsolutno, nego relativno. Uvijek su postizborne koalicije bile jedini način za sastavljanje vlasti, a upravo je vlada Tihomira Oreškovića s njim kao izvanstranačkim i izvanpolitičkim čovjekom bila najneuspješniji eksperiment od svih tih nemogućih koalicija kojih smo se nagledali u zadnjih nekoliko ciklusa.
Ovoga puta, mora se priznati, prvi put se spominje i mogućnost manjinske vlade. To nije vlada koju čine manjine, kako bi netko mogao pomisliti (jer manjine su i sad u vladi, i uvijek su) nego vlada koja nema u parlamentu većinu, nego ima podršku za izbor ministara i za donošenje proračuna, te neke strateške projekte, i od onih stranaka koje nisu dio vlade. SDP i Možemo! takvu kombinaciju spominju s Mostom, a HDZ možda to vidi kao rješenje s DP-om, ako bude potrebno, makar Plenković danas o tome kaže »ma kakvi!«.
Nije to nikakva specijalna inovacija – treba samo pogledati lokalne razine. Većina načelnika i župana danas tako vlada u svojim mjestima, pa i Marko Filipović u Rijeci ili Zlatko Komadina u Županiji. To su rješenja za situacije kad se žele izbjeći ponovljeni izbori, pa ako nakon svibnja zapne sa sastavljanjem nove vlade, čija god bila, to bi mogao biti spasonosni model. Jer inače nam ljeto neće biti mirno, nego ćemo morati na nove izbore. A koliko god voljeli demokraciju, svoj godišnji odmor volimo više.
U svakom slučaju, ukoliko bi Andrej Plenković dobio i ove izbore, to bi bio treći uzastopni mandat za HDZ i njega, što znači da bi na vlasti bio duže i od Franje Tuđmana. Ako bi pobijedila lijeva oporba, to bi bilo veliko iznenađenje, ali u politici se kao vjerojatno najdinamičnijoj djelatnosti stvari mijenjaju iz dana u dan, pa nikad ne reci nikad (mada ne znamo tko bi tada bio premijer, Grbin ili Benčić). Sadašnji saziv Sabora, po mnogima nikad slabiji, zaslužio je da ode u povijest nakon pune četiri godine rada. Sabor je mrtav, živio Sabor!