U sjeni krize oko Ukrajine, koja se ustrajno pogoršava, uzdrmale su se svjetske burze, kao da i one strahuju od rata na istoku Europe. Cijena nafte drži se iznad 93 dolara po barelu, a plin se i dalje prodaje četiri puta skuplje nego prošlog proljeća. Ako izbije rat i ako se smanje isporuke plina iz Rusije, energetska kriza u Europi također će se pogoršati i doliti ulje na vatru rastuće inflacije.

Vlade u članicama Europske unije donijele su opsežne pakete mjera za ublažavanje udarca sve skupljih energenata na životni standard građana i na gospodarstvo, kako bi smanjile njihovo nezadovoljstvo. Hrvatska je vlada ograničila cijene nafte, najavila snižavanje PDV-a na plin, struju i brojne prehrambene proizvode, uz povećanje subvencija najugroženijim obiteljima. Slično rade i ostali, ali je pitanje jesu li države time iscrpile mogućnosti za obuzdavanje cijena. Čini se da nisu.

Sve vlade opravdano tvrde da ne mogu bitno utjecati na svjetsko tržište energenata te na poremećaje u ponudi i potražnji potaknute pandemijom. Međutim, političari kao glavnog krivca za nestašicu plina i divljanje cijena sve češće optužuju Moskvu koja, u rastućim napetostima između Zapada i Rusije u povodu težnje Ukrajine da uđe u NATO, sustavno smanjuje isporuke tog energenta na europsko tržište.

Ipak, pitanje je mogu li dužnosnici EU-a samo Vladimira Putina okrivljavati za to što njihove zemlje plaćaju nezapamćeno skupi plin. Rusija ispunjava sve obveze prema europskim kupcima koji su s Gazpromom sklopili dugoročne ugovore o isporuci plina. Problem je što Rusija ne isporučuje dodatne količine plina na slobodno europsko tržište, dok potražnja skače. Moskva time vjerojatno pritišće Europu kako bi dobila političke ustupke u vezi s Ukrajinom.

Nevolja je u tome što je današnju kašu s podivljalim cijenama djelomice zakuhala i sama Europa. Europska komisija je dva desetljeća sustavno deregulirala tržište plina, ulažući istodobno u širenje mreže plinovoda i terminala za ukapljeni plin. Poticala je zemlje na napuštanje dugoročnih ugovora s proizvođačima, koji su omogućavali uvoz plina iz Rusije ili Katara po unaprijed dogovorenoj cijeni, nerijetko vezanoj uz cijenu nafte. Vodeći ljudi EU-a vjerovali su da će slobodno tržište sniziti cijene energije za krajne potrošače. Tako je i bilo dok je ponuda na tržištu bila veća od potražnje. Sada, kada je došlo do teške nestašice, europska poduzeća i građani plaćaju astronomske cijene plina, zbog vjere EU-a u zakone tržišta.

Čak i ako ruski plin nastavi pritjecati, Europa će biti sve izloženija hirovitoj cijeni uvoznog plina u godinama koje dolaze, dok god njezini lideri ne poduzmu korake za smanjivanje rizika od skokova cijena i dok se ne pripreme za neizbježne i nepredvidive obrate u energetskoj ponudi i potražnji, upozorio je nedavno časopis Foreign Policy.

Neke zemlje, poput Mađarske, pobrinule su se za sebe i dugoročnim ugovorima s Rusijom osigurale plin i po 80 posto nižoj cijeni od aktualne na tržištu. Unija bi trebala razmisliti o zajedničkoj nabavi plina ili prepustiti svakoj zemlji da ga sama osigura dugoročnim ugovorima. U tržište se ne može pouzdati. Primjerice, SAD je snažno povećao proizvodnju ukapljenog plina, ali ne može zadovoljiti narasle europske potrebe jer ga prodaje i Kini, koja je postala najveći svjetski uvoznik tog energenta. Kina se također pobrinula za sebe i sklapa dugoročne ugovore s američkim proizvođačima. Više od 90 posto ukapljenog plina iz Katara unaprijed su zakupile zemlje poput Japana i Južne Koreje. Očito, kada se svi namire putem ugovora, Europi će ostati mrvice na tržištu, i to po najvišim cijenama.

Ukratko, bez mjera za obuzdavanje cijena i bez dugoročnih ugovora s ruskim, američkim, katarskim i ostalim proizvođačima plina, europske zemlje – uključujući i Hrvatsku – bit će prepuštene na milost i nemilost sve nestabilnijem energetskom tržištu. Ako se pobrinu za dugoročnu sigurnost u opskrbi plinom, države će lakše smirivati i inflaciju – koju uvis guraju ponajprije skuplji energenti.