Rast cijena kojem svjedočimo zadnje dvije do tri godine osiromašio je dio građana do razine da se može govoriti o uspostavi novog klasnog poretka. Povećao se broj onih koji jedva preživljavaju od svog rada, stanjio udio srednje klase, a dodatno obogatio uski sloj i ranije bogatih i utjecajnih. Svjedočimo dakle novoj klasnoj podjeli, snažnom rastu nejednakosti, pri čemu polovina zaposlenih prima plaću manju od tisuću i sto eura, što je, uz ovolike cijene, ako se hrani obitelj i živi bez dodatnih prihoda i pomoći – rub gladi. Ljudi čije plaće nisu pratile eksploziju cijena, a to su mahom radnici u privatnom sektoru, doslovno su kroz proces inflacije izmješteni iz neke srednje klase prema dnu klasne piramide. Kada odemo u mirovinu, ako je dočekamo, ona će biti još dvostruko manja, što je pravi očaj na horizontu. Prva se faza osiromašivanja u hrvatskom društvu dogodila devedesetih, propašću industrijskih pogona i kapilarno se širila svih ovih godina, pri čemu je nabujala potrošnja, izazivajući ogromne makroekonomske neravnoteže i potičući život na dug. Sada se, međutim, zbiva druga ili treća etapa procesa osiromašivanja za koju je pitanje kako će završiti. Za političku elitu još uvijek nije dovoljno opasna budući da se u privatnom sektoru radnici teže organiziraju i bore za svoja prava. Godinama im se govorilo – i govori – kako su sami krivi za svoju nevolju, što su gluposti, toliko anakrone da ih više ni približno ne treba shvaćati ozbiljno. U toj novoj preraspodjeli novca, snaga i moći društvo se sve više dijeli na ljude koji rade u javnom sektoru, koji je velik, razgranat i heterogen, pa i unutar njega postoje velike razlike, i ljude koji rade u privatnom. Plaće u javnom sektoru su rasle u više navrata, odlukama Vlade, pogotovo prije izbora, potom se to prenijelo na jedinice lokalne samouprave, nevezano koja je stranka na vlasti, čija administracija – govorimo o prosjeku – sada ipak uživa puno bolji tretman od dijela radnika koji rade »kod privatnika«. O puno prevelikom broju administrativnih jedinica pak više nitko ne govori jer je to socijalni i politički vrući krumpir. Ni vlast ni oporba ne talasaju kada treba propitati opravdanost tolikog birokratskog aparata jer i vlast i oporba od toga imaju koristi. S druge strane, osiromašena ekonomska baza, gdje se gospodarstvo većinom svodi na turizam i servisne usluge ni ne nudi ljudima bog-zna-kakvu alternativu. U privatnom sektoru poslodavcu se teže može narediti da poveća plaće. Ako produktivnost ne opravdava podizanje plaća, što je najčešći argument, priča je gotova. Tako imamo dio ekonomije gdje je kriterij nekakva produktivnost koja međutim ovisi i o upravljačkom umijeću poduzetnika, i dio ekonomije za koju je taj pojam nepoznanica. Ako netko to dovede u pitanje, odmah tobože zadire u državu blagostanja. No, ni horizontalna mobilnost nije naročito razvijena. Iako se stalno govori da nema radnika, opći je dojam da je pri zapošljavanju članska iskaznica neke od većih stranaka i dalje važnija od diplome. Sindikalno pregovaranje radnik iz privatnog sektora pak često prati samo kao nekakav reality show na televiziji. Zna da ga se to ne tiče i da će se za njega ništa ili malo što promijeniti. U tom smislu, dio građana koji osjećaju da se nitko za njih ne brine diže ruke od demokratskog procesa jer ne vidi da participacijom išta mijenja.

Inflacija je prvo krenula globalno, bila je to u početku inflacija ponude, povećanih ulaznih troškova, posljedica pandemije i ratova koji su pokidali uobičajene dobavne lance, pa se cjenovna ravnoteža na ovim malim tržištima pogotovo iskrivila. No, kad jednom krene, onda je inflaciju teško zaustaviti jer je u moru poskupljenja više teško razaznati što je »opravdano«, a što posve neopravdano dizanje cijena i lov u mutnom gdje se narativ o inflaciji koristi kao izlika za povećanje profita. Cijene brutalno rastu, pogotovo hrane, pa prosječna plaća skoro cijela ode na hranu. Inflacija stoga najviše pogađa one koji imaju najmanje. Preko marži pak i poreza se od svake kupovine dio cijene slijeva trgovcu i – državi. Preraspodjela od siromašnih prema bogatima se nastavlja, a eksploatacija čovjeka po čovjeku dobiva novu dimenziju, ovaj puta i potrošačku. Od poreza se hrani državni aparat, a koliko je efikasan, svjedočimo iz dana u dan. Na listama pak tvrtki s najvećim profitom kočopere se perjanice iz trgovačkog sektora, telekomunikacije i – banke.

Nema stvaranja nove vrijednosti. Nejednakost plaća je i rodna pa je tako izračunato da žene u prosjeku primaju manju plaću za isti rad od muškaraca. Dakle, kada se to upari, najgore – opet u prosjeku, naglašavam – prolaze žene u privatnom sektoru. No, govoriti o rodnoj nejednakosti kada su plaće u pitanju može biti samo nadgradnja. Temelj je govoriti o klasnoj nejednakosti, i samo je govoriti prije svega o klasnoj nejednakosti lijeva politika. Onaj tko to ne razumije, a misli da je ljevičar, ništa ne razumije i piše loše programe. Vlada pak izvodi neke porezne izmjene, s idejom da se manje optereti rad, a više kapital. Međutim, mogu to provoditi koliko hoće kada se kroz rast cijena, kroz porez na dodanu vrijednost, događa tako snažna porezna regresija (siromašni plaćaju relativno više, a bogati manje) da kompenzira sve ostalo, poništi i još pogorša. Inflacija je tako nažalost najveća porezna reforma – u kontra smjeru od proklamiranog. No, i proračunu to odgovara. On se mahom puni kroz potrošnju, potrošnja diže BDP, pa dok ide – ide. Porez na nekretnine ide lokalnim jedinicama, što je predstavljeno kao decentralizacija. To međutim nije decentralizacija u funkcionalnom smislu, nego održavanje statusa quo, kupovanje političkog mira. Kada se govori o efektu eura na cijene koji je navodno tek nešto malo iznad nule, poljulja se vjera u ekonomsku znanost. Padnu potom napamet one stare poštapalice o nepouzdanosti statistike preko primjera sarme koja se sastoji od mješavine mesa i kupusa, potom također već podosta eksploatirana teza o europskim cijenama, ali ne i europskim plaćama… A što je najgore, valjda po zakonu klišea, ta se teza pokazuje točna. Da, imamo cijene koje su i veće od europskih, a plaću ima – kako tko, pri čemu oni čije plaće već odavno ne prate cijene tonu sve dublje u egzistencijalni glib. Potrošačko društvo uzvraća udarac.

Nedavno je na javnoj televiziji gostovala meni uvijek zanimljiva i poticajna slovenska filozofkinja Renata Salecl koja je prije više godina napisala knjigu »Tiranija izbora« u kojoj je opisala izbor kao ideologiju postindustrijskog društva koja u čovjeku proizvodi osjećaj tjeskobe, krivnje i straha. Opsjednuti stalnom mogućnošću izbora, koji ustvari ništa neće promijeniti, propuštamo promišljati o anomalijama sustava i mogućnostima društvene promjene. Ta tiranija izbora, opisala je sada Salecl, zapravo je iluzija izbora, kapitalizam je sazdan na imitaciji i sada se to opet jako dobro vidi.

Tri ili četiri korporacije, kaže, dominiraju prehrambenom industrijom. Osim toga, izbor imaš samo dok imaš novca, odnosno, kako je podvukao Jean-Francois Lyotard, sve prolazi, ali samo dok imaš kupovnu moć. Toliko o slobodi i eklekticizmu postmodernizma.

Čini se da je potrošačko društvo doseglo svoj zenit, bila je to plima koja nas je prekrila i sada u fazi oseke uočavamo neku vrstu zablude. I kasni je kapitalizam, pun slika i priča, ono što je kapitalizam uvijek i bio: imitacija i ponavljanje, s tendencijom poticanja potrošača i pacificiranja građana. Nekad se, u svojoj modernoj, industrijskoj fazi ponavljao kroz proizvodnju, rad na traci i istovjetne proizvode, a danas se ponavlja kroz potrošnju i robu široke potrošnje kroz koju opet uspostavlja neku novu vrstu uniformiranosti: jedemo neku novu jednoobraznu hranu, odijevamo se u nekim novim »narodnim« magazinima, iz kojih opet svi izlaze slično odjeveni, samo što će tu robu vjerojatno brzo zamijeniti novom, opet sličnom, i samo što tu robu više ne proizvodimo sami i ovdje… Hodamo kao gomila, po dućanima, centrima i gradovima, koji su također sve sličniji jedni drugima, s istim trgovinama kakve imamo i doma, sa sličnom ponudom, sličnom potrošačkom ideologijom i ekonomijom doživljaja. Sve je globalizirano i tipizirano: sve je kontrolirano, ali iznova nam se nadaje iluzija izbora, u najširem smislu,