Javnost se, pisali su svi redom, zgrozila, skočila na stražnje noge, uzbunila skroz krajnje uvrijeđena. Hm… Vazda je to suspektno malo kad piše da se javnost grozi, odnosno kad se brzopleto zaključi da se zgrozila. Nije u nas javnost baš toliko fragilna, osjetljiva i tankoćutna, jer da jest, ojađena bi sjedila u kutu kakvog sobička od jutra do sutra, sudarena sa svim i svačim. Ali eto, kad je zgrožena, lajkovi lete, baš kao što lete kada je stanje katastrofično, kataklizmično, grozno i nepodnošljivo uglavnom. No, kako, baš kao u pjesmi slap javnosti čini svačija mala kap, na njih 100 zgroženih našao se makar jedan koji ne da nije bio zgrožen zlovoljom suca Antona Hlače s Krka, već ga je čin njegove posvemašnje sudačke iskrenosti istinski razveselio i natjerao na duboko promišljanje.

Podsjetimo, krčki sudac trebao je 19. travnja održati ročište u slučaju dvije stranke koje se već više od godine dana spore oko zemljišta, ali ga je odgodio za studeni s obrazloženjem koje kaže da ga je spopala zlovolja, i to nakon što je dobio platnu listu. A kad si zlovoljan raspravno si nesposoban, što ne zvuči nelogično. Jer, ako su u starom Dubrovniku za velikoga juga opraštali velike krimene računajući da od juga zlovoljan čovjek nije niz što, kako onda nećeš imati razumijevanja za sučevu zlovolju. Zapravo, lako je i logično povući paralelu pa zaključiti kako se svaki posao radi loše ili lošije kad je zlovolje, a razloga za zlovolju ima u nas na pretek.

Dovoljno je, recimo, posjetiti kakvu tržnicu ovih dana da te spopadne zlovolja. Ajde što šparoge drže cijenu pa ih cijene na osam do deset eura mac, ali da je gavun skoro 13 eura kil’ i da se za glavicu češnjaka pita euro, bome, previše je. Tu samo kupovina šake mladog boba ima smisla, tim više ako vidiš da je mladim bobom i mogućnostima što ga pruža oduševljena i simpatična Korejka, koja sasvim pristojno govori hrvatski jezik. Nego, zlovolja. Zlovolja je nama dana, ponekad s razlogom. Umjetna inteligencija, recimo. Kako nećeš biti zlovoljan, ako ne i dobrano prestrašen, kad vidiš da sve zna i radi bolje od nas. Hoćeš glazbeni hit, napravi ga umjetna inteligencija. Hoćeš najbolju fotografiju na svijetu, i to zna umjetna inteligencija. Malo pomalo za pola poslova više i neće biti potrebe da ih rade ljudi, jer sve će raditi umjetna inteligencija. Što ćemo onda mi i tko će nas za što plaćati da kredite servisiramo!? Nekada smo snimali filmove o tome što nam donosi umjetna inteligencija, sad se taj SF počeo događati i pojma nemamo što i kako. Taman da dobar dio nas promisli da i nismo trebali čačkati mečku.

No, ako se o tim različitim oblicima zlovolje što van radnog mjesta vrebaju i dade raspravljati, tim više što je svakom od nas zlovolja druge vrste mila i draga, u suca s Krka zlovolja je vezana za temu o kojoj rasprave i nema. Nema se što nego biti zlovoljan zbog platne vrećice! I svatko bi, da je pameti, na jednak način izražavao nezadovoljstvo plaćom. Uostalom i sam sudac Hlača je govoreći za N1 televiziju kazao da njegova odluka nije »odraz samovolje ili bahatosti, već vapaj, prema izvršnoj vlasti, koja mora obratiti pozornost na pravosuđe te pristupiti sustavu, ne kampanjski, već sistematično kako bi sudbena vlast u Republici Hrvatskoj postala učinkovita i neovisna«. »Hrvatski sudovi opterećeni su velikim brojem predmeta, koji su odraz nesređenog stanja u društvu, a zbog čega pravna zaštita onima koji ju trebaju ne stiže u primjerenom roku. Sve to ukazuje na dubinski, sistematski problem, koji se ne može otkloniti periodičnim izmjenama materijalnih i procesnih zakona«, poručio je sudac. To je i još malo pojasnio kazavši: »Kao sucu, kao građaninu ove države, kao patriotu, stalo mi je da Republika Hrvatska ima učinkovito i neovisno pravosuđe, a zbog čega sam se odlučio na ovaj čin, koji je očito pobudio interes javnosti i nadam se skrenuo pozornost da u sustavu sudbene vlasti rade osobe kojima je stalo, no koje nisu zadovoljne postojećim stanjem.«

Sudac Hlača zlovoljom je, eto, udario na sistem, sve u želji da nam pravosuđe bude bolje. I bome tajming mu je bio sjajan, jer koliko nam treba redizajn u svemu vezano za pravosuđe potvrđuje sad već sapunica s ostavkom ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić, sapunica s bajkovitom koliko i infantilnom pričom o jednom vozaču, jednoj škodi više kategorije i jednoj šefici koja mora znati baš sve, a ne da se poslije pravda pred Ministarstvom pravosuđa. Priča tako, laike dakako, uči da nije mudro biti u lošim odnosima s nadređenim, pogotovo ako ti je nadređena glavna državna tužiteljica. Razbije se to čovjeku o glavu kad-tad, makar trebalo čekati da se prvo razbije neki automobil. Priča uči i da nije lako u nas biti vozačem, pogotovo ako velike face vozite. Previše se tu od vozača očekuje, i da dobro vozi, i da dobro šuti, i da bude lojalan, i da skrene pogled kad treba, baš kao da mu jedini zadatak ne bi trebao biti taj da glede cestu pred sobom. Tu se netko nagledao previše filmova, bilo da je to javnost, bilo da su to oni što ih vozači voze. Doduše, o vozaču Vanje Marušić, koji je ostrugao lak sa škode, pa još toliko da se šteta do 100.000 kuna penje, ne znamo skoro pa ništa. E onda su tu i ti propisi, interni i oni što interni nisu, koji na prvu, bože tebe, ne propisuju jasno da zna čovjek je li šefica Uskoka zaslužila da je se disciplinski goni ili nije. Zapravo, ako je i stala u zaštitu vozača kojem se dogodilo što se dogodilo, pa još u cik zore i na zadatku, a sve zato da čovjek ne bankrotira skroz, bude to nekako i simpatično. A opet, ako je USKOK naš Eliot Ness odred, beskompromisan i nepotkupljiv taman da može goniti ama svakog koliko god moćan bio, onda ne možeš imati luksuz da prešutiš išta, pa ni prometnu nesreću vlastita vozača. Vani se ostavke daju i za manje, samo u nas se ostavke ne daju ni za puno, puno više. I to baca sumnju, pogotovo kad se zna da više od godinu dana nitko u USKOK-u ništa o prometnoj ne zna doli onaj anonimni autor anonimna mejla kojem je toliko vremena trebalo da se baš sad ohrabri pa sve anonimno prijavi. A kad god je priča takva nekakva, onda je logično i očekivano da vjeruje ovaj narod kako iza svega stoji politika.

USKOK je, kako god čovjek okrene, ipak nekim ljudima na visokim pozicijama zagorčao život. Nisu se libili taknuti ni u ministre koji su se smatrali nedodirljivima, makar se sada činilo da ona ekipa koja u ime Europe ganja mudrijaše uhvaćene s rukama u pekmezu to radi bolje. Remeti(o) to i taj USKOK mir, a pogotovo mir remeti kad van izlaze kojekakvi detalji iz uskočkih spisa, taman da budu netema. Pa nam, evo, teme koju, politika tretira anemično skroz, baš kao da svaki dan ostavke daju šefovi USKOK-a zbog prometnih nesreća njihovih vozača. Jest, oporba se nešto uskomešala, ali ne ide to dalje sumnje u motive i razloge odstupanja sad već bivše šefice USKOK-a. I ne može dalje, jer aršin bi morao biti za svakog isti. Sumnjati se zato može.

Sumnjati se može baš kao što se može maštati o tome da nam tako važne dužnosti poput one glavnog državnog tužitelja/ice preuzme umjetna inteligencija. Ako već zna stihove skladati, ako zna fotografiju najbolju na svijetu okinuti, ako je se već bojimo, znat će biti i beskompromisna Uskočica. Barem je, jerbo je stroj, neće moći potkupiti nitko, ni na nju utjecati. Ma ako se to i ne dogodi skoro, to da nam ručak stane u pilulu, a umjetna inteligencija vodi pravosuđe, ostaje nam dati za pravo sucu s Krka i njegovoj inovativnoj metodi protesta. Kad si zlovoljan, ti obustavi rad nakratko. Pa će se netko već ili zgroziti ili poveseliti, i o svemu dobrano razmisliti. Bušte su ionako mahom tanke, taman da pokret ‘zlovoljom po sistemu’ bude masovan i snažan toliko da, za razliku od Francuza ili Čeha koji izlaze na ulice, snažan protest odradimo ne dižući se s radnih mjesta. Ako treba, nek’ se i stranka osnuje, društvo, pokret, koje će se, dakako, zvati Hrvatsko društvo zlovoljnih. Treba samo paziti da se ne dijele platne liste baš na isti datum svima, jer bude li tako stat’ će na jedan dan skoro pa sve.