Hrvatski nas je dvojac ovdje ipak ugodno iznenadio
Činilo se prilično neizvjesnim što će trajati dulje – usuglašavanje 30 članica takozvane Koalicije voljnih oko bilo kakvog konkretnijeg odgovora Rusiji i Americi, ili ono između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića o tome kako će se Hrvatska postaviti o onome što će usuglasiti »voljni«. Međutim, hrvatski nas je dvojac ovdje ipak ugodno iznenadio.
Što se tiče domaćih usuglašavanja, oko brojnih stvari dva kraka izvršne vlasti pričali su svoju priču. One, naravno, nisu ni povezane niti su na minimalnijoj razini usuglašene. Milanović si je zadnja dva dana tijekom službenog posjeta Crnoj Gori, a nakon poduže medijske šutnja, zaista dao na volju. Toliko je šarmirao domaćine da je sam crnogorski predsjednik Jakov Milatović došao na udar tamošnjih medija jer je ispalo da Milanović bolje od njega poznaje lik, a posebno djelo, oca crnogorske državnosti i književnosti Petra Petrovića Njegoša. Citat iz Gorskog vijenca o orlu kao metafori slobode pod svaku cijenu kao najviše vrednote, i svinje koja je uvijek proračunata, ali samo na prvu loptu zbog čega na kraju strada – oduševio je buduće crnogorske politologe. Bilo je tu i euroskepticizma, kritike zapadne politike prema Rusiji i ruganja s Kajom Kallas i Ursulom von der Leyen. Ništa to naravno nije bilo usuglašeno s Vladom. Mada treba priznati da se Milanović zaista suzdržao od bilo kakvog kritiziranja Vlade tijekom posjeta stranoj zemlji. Ali sve u svemu, bez obzira na to što većina onog što je govorio definitivno stoji, opet ostaje pitanje koliko Hrvatskoj koristi da se njen predsjednik na otvorenoj sceni sprda s čelnim osobama EU-a. Bez obzira što on, a i ostali građani Hrvatske, o njima misle.
Plenković je jučer bio u Parizu gdje je tridesetak voljnih zemalja pokušalo pronaći zajednički jezik o tome kako se nositi s Rusijom i Amerikom. Ni ono što je Plenković tamo zastupao nije bilo usuglašeno s Milanovićem. Možda nije ni trebalo biti jer je premijer tamo iznosio već poznata Vladina stajališta. Koja također nisu nikada usuglašavana. Ali jučer se ipak iskristaliziralo da su premijer i predsjednik oko jedne stvari, i to moguće i ključne u cijeloj priči, potpuno suglasni. A to je da čak i ako dođe do primirja u Ukrajini, i da ako se dio voljnih dogovori da tamo pošalje nekakve mirovne snage – da među njima neće biti pripadnika Hrvatske vojske. Ajde, barem to. Ipak veseli da oko ove ključne stvari postoji suglasje i da oko ovog možda i najvažnijeg pitanja Hrvatska govori jednim glasom. Jer, hrvatski vojnici zaista nemaju što raditi u Ukrajini. Čak ni kao dio nekakvih snaga za održavanje mira. Ako one ikada tamo i odu. Jer, čak i ako Trump i Putin nekim čudom dogovore neki prekid vatre, Rusija neće dopustiti nikakve mirovnjake iz zemalja članica NATO saveza.
Postoji u svemu tome i jedna tragična dimenzija na koju malo tko obraća pažnju. Točnije rečeno, postoji jedno pitanje. Zbog čega to nije sastanak na vrhu EU-a s Velikom Britanijom o ostalim zainteresiranim zemljama. Barem u nekoj najogoljenijoj varijanti. Da se barem zadrži forma. Naravno odgovor na to pitanje je prilično jednostavan. EU nema jedinstveno stajalište o ovom pitanju jer bi barem Mađarska odmah iskočila iz cijele priče. A i sustav usuglašavanja unutar EU-a je krajnje kompliciran. Pa je onda ovako lakše da Macron pozove koga želi pozvati. Ali onda ispada da se time EU sveo na ono što je bio prije Lisabonskog ugovora – obična ekonomska zajednica. Ali čak i u ovoj slobodnoj formi nije baš do kraja jasno što će napraviti Europa u situaciji kada je potpuno nejasno hoće li Trump i Putin uspjeti postići bilo kakav prekid vatre. I što će on sve na kraju podrazumijevati. Ovakav geopolitički kaos ne da davno nije viđen, nego nije viđen nikada. Dojučerašnji skoro pa stogodišnji saveznici, Amerika i Europa, rade jedna drugoj, ne možda baš o samoj glavi, ali definitivno si, malo je reći, nisu dobre.
A Rusija, doslovce dojučerašnji američki arhineprijatelj, sada je pak preko noći postala najbolji prijatelj službenog Washingtona. Jedina dobra jučerašnja vijest je ta da su se Vlada i predsjednik uspjeli usuglasiti oko nečega oko čega se nisu usuglašavali. Barem ne da bi mi znali. A to je da Hrvati neće morati ići u Ukrajinu.
Zlatko Crnčec
Hrvatski vojnici nemaju što raditi u Ukrajini
Zlatko Crnčec
28. ožujak 2025 07:31
Foto Zvonimir Barisin/PIXSELL
Hrvatski nas je dvojac ovdje ipak ugodno iznenadio
Činilo se prilično neizvjesnim što će trajati dulje – usuglašavanje 30 članica takozvane Koalicije voljnih oko bilo kakvog konkretnijeg odgovora Rusiji i Americi, ili ono između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića o tome kako će se Hrvatska postaviti o onome što će usuglasiti »voljni«. Međutim, hrvatski nas je dvojac ovdje ipak ugodno iznenadio.
Što se tiče domaćih usuglašavanja, oko brojnih stvari dva kraka izvršne vlasti pričali su svoju priču. One, naravno, nisu ni povezane niti su na minimalnijoj razini usuglašene. Milanović si je zadnja dva dana tijekom službenog posjeta Crnoj Gori, a nakon poduže medijske šutnja, zaista dao na volju. Toliko je šarmirao domaćine da je sam crnogorski predsjednik Jakov Milatović došao na udar tamošnjih medija jer je ispalo da Milanović bolje od njega poznaje lik, a posebno djelo, oca crnogorske državnosti i književnosti Petra Petrovića Njegoša. Citat iz Gorskog vijenca o orlu kao metafori slobode pod svaku cijenu kao najviše vrednote, i svinje koja je uvijek proračunata, ali samo na prvu loptu zbog čega na kraju strada – oduševio je buduće crnogorske politologe. Bilo je tu i euroskepticizma, kritike zapadne politike prema Rusiji i ruganja s Kajom Kallas i Ursulom von der Leyen. Ništa to naravno nije bilo usuglašeno s Vladom. Mada treba priznati da se Milanović zaista suzdržao od bilo kakvog kritiziranja Vlade tijekom posjeta stranoj zemlji. Ali sve u svemu, bez obzira na to što većina onog što je govorio definitivno stoji, opet ostaje pitanje koliko Hrvatskoj koristi da se njen predsjednik na otvorenoj sceni sprda s čelnim osobama EU-a. Bez obzira što on, a i ostali građani Hrvatske, o njima misle.
Plenković je jučer bio u Parizu gdje je tridesetak voljnih zemalja pokušalo pronaći zajednički jezik o tome kako se nositi s Rusijom i Amerikom. Ni ono što je Plenković tamo zastupao nije bilo usuglašeno s Milanovićem. Možda nije ni trebalo biti jer je premijer tamo iznosio već poznata Vladina stajališta. Koja također nisu nikada usuglašavana. Ali jučer se ipak iskristaliziralo da su premijer i predsjednik oko jedne stvari, i to moguće i ključne u cijeloj priči, potpuno suglasni. A to je da čak i ako dođe do primirja u Ukrajini, i da ako se dio voljnih dogovori da tamo pošalje nekakve mirovne snage – da među njima neće biti pripadnika Hrvatske vojske. Ajde, barem to. Ipak veseli da oko ove ključne stvari postoji suglasje i da oko ovog možda i najvažnijeg pitanja Hrvatska govori jednim glasom. Jer, hrvatski vojnici zaista nemaju što raditi u Ukrajini. Čak ni kao dio nekakvih snaga za održavanje mira. Ako one ikada tamo i odu. Jer, čak i ako Trump i Putin nekim čudom dogovore neki prekid vatre, Rusija neće dopustiti nikakve mirovnjake iz zemalja članica NATO saveza.
Postoji u svemu tome i jedna tragična dimenzija na koju malo tko obraća pažnju. Točnije rečeno, postoji jedno pitanje. Zbog čega to nije sastanak na vrhu EU-a s Velikom Britanijom o ostalim zainteresiranim zemljama. Barem u nekoj najogoljenijoj varijanti. Da se barem zadrži forma. Naravno odgovor na to pitanje je prilično jednostavan. EU nema jedinstveno stajalište o ovom pitanju jer bi barem Mađarska odmah iskočila iz cijele priče. A i sustav usuglašavanja unutar EU-a je krajnje kompliciran. Pa je onda ovako lakše da Macron pozove koga želi pozvati. Ali onda ispada da se time EU sveo na ono što je bio prije Lisabonskog ugovora – obična ekonomska zajednica. Ali čak i u ovoj slobodnoj formi nije baš do kraja jasno što će napraviti Europa u situaciji kada je potpuno nejasno hoće li Trump i Putin uspjeti postići bilo kakav prekid vatre. I što će on sve na kraju podrazumijevati. Ovakav geopolitički kaos ne da davno nije viđen, nego nije viđen nikada. Dojučerašnji skoro pa stogodišnji saveznici, Amerika i Europa, rade jedna drugoj, ne možda baš o samoj glavi, ali definitivno si, malo je reći, nisu dobre.
A Rusija, doslovce dojučerašnji američki arhineprijatelj, sada je pak preko noći postala najbolji prijatelj službenog Washingtona. Jedina dobra jučerašnja vijest je ta da su se Vlada i predsjednik uspjeli usuglasiti oko nečega oko čega se nisu usuglašavali. Barem ne da bi mi znali. A to je da Hrvati neće morati ići u Ukrajinu.