Kada je prošla, Oluji su mnogi vojni krugovi u svijetu skidali kapu
Sjećanje na Oluju među sudionicima te slavne vojne akcije i njezinim promatračima i danas je živo, kao da je bila jučer, a ne prije 27 godina. Hrvatskoj javnosti tada se činilo da o njoj sve zna, ali s vremenom je otkrivala i događaje iza scene koji su prethodili Oluji i pomogli njezin pobjedonosni završetak. Iako je Hrvatska sama izvela tu akciju, pokazalo se da nije prošla bez tihe potpore iz inozemstva, iako se isprva činilo da su svi protiv nje.
Da bi Hrvatska mogla krenuti u oslobađanje tzv. Krajine, koju su okupirali Srbi, naveliko se u političkim krugovima šuškalo od proljeća 1995. Na krilima uspješne vojne akcije Bljesak, kojom je oslobođena zapadna Slavonija, u javnosti se širio optimizam s dubokim uvjerenjem da će predsjednik Franjo Tuđman učiniti korak dalje. Mnogi su tada imali dojam da je nova, velika vojna akcija samo pitanje vremena i da ni sam Tuđman, poput čovjeka koji stupa na čelu nezadržive narodne povorke praćene puhačkim orkestrom, neće moći uzmaknuti.
Jedan od najzaslužnijih za uspjeh Oluje, general Janko Bobetko, svojedobno je rekao da je ta vojna akcija »pripremana 15 mjeseci«. Mnogi su vjerojatno zaboravili da je sam Tuđman još 21. svibnja 1994., kada je otkrivao spomenik Mihovilu Pavlinoviću u Podgori, najavio da će »ići na Krajinu«. Bilo je to u doba kada su protivnici raspada Jugoslavije u svijetu tvrdili da novonastale države, poput Hrvatske, ne mogu sebe obraniti od velikosrpske agresije, ni preživjeti kao samostalne države.
Većina europskih sila, od početka agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, držala je svijeću Slobodanu Miloševiću, a pritiskanjem zaraćenih strana na sklapanje niza primirja zapravo je potvrđivala srpska osvajanja. Rat se otegao. Zasigurno bi trajao i dulje da se nisu umiješale Sjedinjene Države nakon što je kormilo te zemlje 1993. preuzeo predsjednik Bill Clinton, koji je želio Miloševića prisiliti da uzmakne i sjedne za pregovarački stol – i to uz pomoć Hrvatske.
Da Clinton misli ozbiljno, potvrdilo je to što je za veleposlanika u Zagrebu imenovao Petera Galbraitha, vrhunskog diplomata koji se aktivno uključio u razvoj događaja prije Oluje i nakon nje. Velike sile uglavnom su se protivile bilo kakvoj vojnoj akciji Hrvatske, bojeći se da će Milošević otvoreno intervenirati u korist krajinskih Srba. Clinton je u knjizi »Moj život«, objavljenoj 2004., priznao da je u Oluji »navijao za Hrvate«, odnosno pomagao Hrvatsku diplomatski i logistički.
Među zapadnim silama imao je potporu samo njemačkog kancelara Helmuta Kohla koji je, piše Clinton, »znao, kao i ja, da diplomacija ne može uspjeti dok Srbi ne dožive ozbiljne gubitke na bojnom polju«. Međutim, Clinton i Kohl nisu svoju potporu mogli javno izreći. Dodatni povod koji je Clintona ponukao na podršku hrvatskoj ofenzivi bila je tadašnja srpska vojna opsada Bihaća. Prema sjećanjima hrvatskih dužnosnika, Clinton je poručio kako »ne može dopustiti da Bihać postane nova Srebrenica«.
Oluja je, piše Clinton, bila »dramatičan preokret« koji je »promijenio ravnotežu snaga i psihološki aspekt rata«. Nakon godina osvajačkih pohoda, velikosrpski ratni stroj počeo je uzmicati, a Milošević je bio prisiljen sjesti za stol s Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem te potpisati Daytonski sporazum, kojim je završen rat u Hrvatskoj i BiH.
Kada se nakon oslobađanja Knina i cijele »Krajine« Tuđman pobjedonosno obraćao skupu građana, pitao ih je »što vam još mogu obećati«. U tom nezaboravnom trenutku mnoštvo je odgovorilo »Vukovar! Vukovar!« Nezadrživa povorka s puhačkim orkestrom, s početka ovog teksta, krenula je dalje prema hrvatskom Podunavlju, s time da za negovo vraćanje u granice Hrvatske, na sreću, nisu bile potrebne ljudske žrtve.
Kada je prošla, Oluji su mnogi vojni krugovi u svijetu skidali kapu. Bila je to ključna vojna akcija koja je pokazala da se Hrvatska može ne samo obraniti od agresora nego i vratiti okupirana područja. Pokazala je da Hrvatska može ne samo preživjeti kao država nego i prestati biti problem za svijet. Od tog trenutka postala je dio rješenja za okončanje velikosrpske agresije na susjede.
Branko Podgornik
Hrvatska u Oluji nije bila sama
Branko Podgornik
05. kolovoz 2022 14:06
Foto Marko Gracin
Kada je prošla, Oluji su mnogi vojni krugovi u svijetu skidali kapu
Sjećanje na Oluju među sudionicima te slavne vojne akcije i njezinim promatračima i danas je živo, kao da je bila jučer, a ne prije 27 godina. Hrvatskoj javnosti tada se činilo da o njoj sve zna, ali s vremenom je otkrivala i događaje iza scene koji su prethodili Oluji i pomogli njezin pobjedonosni završetak. Iako je Hrvatska sama izvela tu akciju, pokazalo se da nije prošla bez tihe potpore iz inozemstva, iako se isprva činilo da su svi protiv nje.
Da bi Hrvatska mogla krenuti u oslobađanje tzv. Krajine, koju su okupirali Srbi, naveliko se u političkim krugovima šuškalo od proljeća 1995. Na krilima uspješne vojne akcije Bljesak, kojom je oslobođena zapadna Slavonija, u javnosti se širio optimizam s dubokim uvjerenjem da će predsjednik Franjo Tuđman učiniti korak dalje. Mnogi su tada imali dojam da je nova, velika vojna akcija samo pitanje vremena i da ni sam Tuđman, poput čovjeka koji stupa na čelu nezadržive narodne povorke praćene puhačkim orkestrom, neće moći uzmaknuti.
Jedan od najzaslužnijih za uspjeh Oluje, general Janko Bobetko, svojedobno je rekao da je ta vojna akcija »pripremana 15 mjeseci«. Mnogi su vjerojatno zaboravili da je sam Tuđman još 21. svibnja 1994., kada je otkrivao spomenik Mihovilu Pavlinoviću u Podgori, najavio da će »ići na Krajinu«. Bilo je to u doba kada su protivnici raspada Jugoslavije u svijetu tvrdili da novonastale države, poput Hrvatske, ne mogu sebe obraniti od velikosrpske agresije, ni preživjeti kao samostalne države.
Većina europskih sila, od početka agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, držala je svijeću Slobodanu Miloševiću, a pritiskanjem zaraćenih strana na sklapanje niza primirja zapravo je potvrđivala srpska osvajanja. Rat se otegao. Zasigurno bi trajao i dulje da se nisu umiješale Sjedinjene Države nakon što je kormilo te zemlje 1993. preuzeo predsjednik Bill Clinton, koji je želio Miloševića prisiliti da uzmakne i sjedne za pregovarački stol – i to uz pomoć Hrvatske.
Da Clinton misli ozbiljno, potvrdilo je to što je za veleposlanika u Zagrebu imenovao Petera Galbraitha, vrhunskog diplomata koji se aktivno uključio u razvoj događaja prije Oluje i nakon nje. Velike sile uglavnom su se protivile bilo kakvoj vojnoj akciji Hrvatske, bojeći se da će Milošević otvoreno intervenirati u korist krajinskih Srba. Clinton je u knjizi »Moj život«, objavljenoj 2004., priznao da je u Oluji »navijao za Hrvate«, odnosno pomagao Hrvatsku diplomatski i logistički.
Među zapadnim silama imao je potporu samo njemačkog kancelara Helmuta Kohla koji je, piše Clinton, »znao, kao i ja, da diplomacija ne može uspjeti dok Srbi ne dožive ozbiljne gubitke na bojnom polju«. Međutim, Clinton i Kohl nisu svoju potporu mogli javno izreći. Dodatni povod koji je Clintona ponukao na podršku hrvatskoj ofenzivi bila je tadašnja srpska vojna opsada Bihaća. Prema sjećanjima hrvatskih dužnosnika, Clinton je poručio kako »ne može dopustiti da Bihać postane nova Srebrenica«.
Oluja je, piše Clinton, bila »dramatičan preokret« koji je »promijenio ravnotežu snaga i psihološki aspekt rata«. Nakon godina osvajačkih pohoda, velikosrpski ratni stroj počeo je uzmicati, a Milošević je bio prisiljen sjesti za stol s Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem te potpisati Daytonski sporazum, kojim je završen rat u Hrvatskoj i BiH.
Kada se nakon oslobađanja Knina i cijele »Krajine« Tuđman pobjedonosno obraćao skupu građana, pitao ih je »što vam još mogu obećati«. U tom nezaboravnom trenutku mnoštvo je odgovorilo »Vukovar! Vukovar!« Nezadrživa povorka s puhačkim orkestrom, s početka ovog teksta, krenula je dalje prema hrvatskom Podunavlju, s time da za negovo vraćanje u granice Hrvatske, na sreću, nisu bile potrebne ljudske žrtve.
Kada je prošla, Oluji su mnogi vojni krugovi u svijetu skidali kapu. Bila je to ključna vojna akcija koja je pokazala da se Hrvatska može ne samo obraniti od agresora nego i vratiti okupirana područja. Pokazala je da Hrvatska može ne samo preživjeti kao država nego i prestati biti problem za svijet. Od tog trenutka postala je dio rješenja za okončanje velikosrpske agresije na susjede.