Europska unija je zajednica vrijednosti, ne samo zajednica naroda
Izjave predsjednika Zorana Milanovića opet su izazvale niz reakcija i čuđenja. Boraveći u Crnoj Gori obrušio se na politiku Europske unije, praktički proglasio Ukrajinu gubitnikom, a rječnik je opet bio ispod razine diplomatskog govora. Brojni politički analitičari i kolege novinari napisali su kako izgleda kao da je predsjednik hrvatske države na daljinskom upravljaču Kremlja, i kako je njegov diskurs zapravo sukladan onome što Putinova propagandna mašinerija cijelo vrijeme ponavlja.
Mora se priznati, predsjednik je ostao dosljedan sebi – nije rekao ništa što nije govorio i ranije, u kampanji najprije za Sabor prošle godine, a potom i u kampanji za Pantovčak početkom ove godine. Vrlo realno je rekao da Ukrajina teško može biti ratni pobjednik, da ne vidi mogućnost da Rusija napadne Crnu Goru ili Hrvatsku, jer vjerojatno (još) ni neće, ali kritizirao je i predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, kazavši da je na svoju funkciju stigla kao izbor Angele Merkel dogovorom političkih frakcija, nikad izabrana ni od koga. Milanović je rekao da »neka neizabrana top činovnica bez ozbiljnih konzultacija s ikime tvrdi da će EU trošiti 800 milijardi na obranu«. Odakle joj taj broj, s kim se savjetovala, kod kojeg je astrologa bila, tko će to štampati, upitao se hrvatski predsjednik.
Nebitno je pritom što Europska unija oduvijek ima isti izbor predsjednika Europske komisije, pa su onda tom analogijom i svi prethodni predsjednici »neki neizabrani činovnici«. Jednako tako nebitno je možda i da je Ursulu von der Leyen, vjerojatno samo zato što je žena, detektirao kao osobu koja svoje političke odluke donosi »kod astrologa« – to je klasična Milanovićeva mizoginija. Najvažnije je, međutim, da predsjednik Hrvatske i dalje ne vidi pravedni mir kao ultimativni faktor završetka rata u Ukrajini. On bi značio, de facto, da se ruski okupatori povuku iz Ukrajine, a da SAD za korištenje mineralnih bogatstava ima barem potpisani ugovor s Ukrajinom, koji će potom poštovati. Umjesto toga, Milanović se miri s podjelom Ukrajine na rusku i američku. Ali eto, to su građani na izborima prije samo dva mjeseca amenovali kad su sa skoro 75 posto glasali za Milanovića. Stoga on ima legitimitet da, ako želi, nastavi s takvom politikom.
Druga je stvar činjenica da se paralelno s time Vlada, odnosno premijer Andrej Plenković, pokušavaju nastaviti konstruktivno boriti s problemima u kojima se Europska unija našla nakon što je Rusija pokazala agresivni potencijal, a Amerika postala igralište silnika Trumpa i njegovog frenda Elona Muska također. Dakle, za to vrijeme Plenković radi na tome da EU opstane, da se Hrvatska pritom obrambeno osnaži, ali i da u budućem višegodišnjem proračunu, koji doseže do sada još daleke 2033. godine, bude mjesta ne samo za hrvatsku obranu, nego i za hrvatske projekte.
Iako je EU u teškoj krizi, on još postoji i Hrvatska je dio njega – Plenković se u svojoj politici rukovodi tom premisom, a Milanović kreće od premise da je realnost da je europski projekt praktički propao i da treba tražiti druge pravce opstanka. Moguće da je hrvatski predsjednik potpuno u pravu, pa i kad kaže da je projekt »koalicije voljnih« tek fikcija (ili fiksacija) preostalih iznurenih snaga u EU-u. No, ključno je pitanje što je od te dvije politike za Hrvatsku korisnije? U ovom trenutku Hrvatska je još uvijek članica EU-a, i to financijski vrlo ovisna o europskom proračunu, ali i NATO-a. Dakle, bez puno filozofije, za Hrvatsku je sigurno i dalje korisnije da sudjeluje u savezima koji su joj u zadnjih nekoliko desetljeća itekako činili dobro. Sjetimo se, hrvatski proračun je prije ulaska u EU 2013. godine bio poharan. To Milanović najbolje zna, jer je tada bio premijer. Jednako tako, bez intervencije NATO-a u Srbiji krajem 90-ih, rat na Balkanu vjerojatno nikad ne bi bio završen. Možda je sve to i bilo zakašnjelo, ali Hrvatskoj je ipak pomoglo da lakše preživi.
Na drugoj su strani neki budući novi savezi i neki budući međunarodni poredak. To je možda realnost. Ali dok to ne postoji, za Hrvatsku je sigurno korisnije da ostane gdje jest, a to su EU i NATO. Uostalom, Europska unija je zajednica vrijednosti, ne samo zajednica naroda.
Tihana Tomičić
Hrvatska ne treba bježati od EU-a
Tihana Tomičić
29. ožujak 2025 08:37
Europska unija je zajednica vrijednosti, ne samo zajednica naroda
Izjave predsjednika Zorana Milanovića opet su izazvale niz reakcija i čuđenja. Boraveći u Crnoj Gori obrušio se na politiku Europske unije, praktički proglasio Ukrajinu gubitnikom, a rječnik je opet bio ispod razine diplomatskog govora. Brojni politički analitičari i kolege novinari napisali su kako izgleda kao da je predsjednik hrvatske države na daljinskom upravljaču Kremlja, i kako je njegov diskurs zapravo sukladan onome što Putinova propagandna mašinerija cijelo vrijeme ponavlja.
Mora se priznati, predsjednik je ostao dosljedan sebi – nije rekao ništa što nije govorio i ranije, u kampanji najprije za Sabor prošle godine, a potom i u kampanji za Pantovčak početkom ove godine. Vrlo realno je rekao da Ukrajina teško može biti ratni pobjednik, da ne vidi mogućnost da Rusija napadne Crnu Goru ili Hrvatsku, jer vjerojatno (još) ni neće, ali kritizirao je i predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, kazavši da je na svoju funkciju stigla kao izbor Angele Merkel dogovorom političkih frakcija, nikad izabrana ni od koga. Milanović je rekao da »neka neizabrana top činovnica bez ozbiljnih konzultacija s ikime tvrdi da će EU trošiti 800 milijardi na obranu«. Odakle joj taj broj, s kim se savjetovala, kod kojeg je astrologa bila, tko će to štampati, upitao se hrvatski predsjednik.
Nebitno je pritom što Europska unija oduvijek ima isti izbor predsjednika Europske komisije, pa su onda tom analogijom i svi prethodni predsjednici »neki neizabrani činovnici«. Jednako tako nebitno je možda i da je Ursulu von der Leyen, vjerojatno samo zato što je žena, detektirao kao osobu koja svoje političke odluke donosi »kod astrologa« – to je klasična Milanovićeva mizoginija. Najvažnije je, međutim, da predsjednik Hrvatske i dalje ne vidi pravedni mir kao ultimativni faktor završetka rata u Ukrajini. On bi značio, de facto, da se ruski okupatori povuku iz Ukrajine, a da SAD za korištenje mineralnih bogatstava ima barem potpisani ugovor s Ukrajinom, koji će potom poštovati. Umjesto toga, Milanović se miri s podjelom Ukrajine na rusku i američku. Ali eto, to su građani na izborima prije samo dva mjeseca amenovali kad su sa skoro 75 posto glasali za Milanovića. Stoga on ima legitimitet da, ako želi, nastavi s takvom politikom.
Druga je stvar činjenica da se paralelno s time Vlada, odnosno premijer Andrej Plenković, pokušavaju nastaviti konstruktivno boriti s problemima u kojima se Europska unija našla nakon što je Rusija pokazala agresivni potencijal, a Amerika postala igralište silnika Trumpa i njegovog frenda Elona Muska također. Dakle, za to vrijeme Plenković radi na tome da EU opstane, da se Hrvatska pritom obrambeno osnaži, ali i da u budućem višegodišnjem proračunu, koji doseže do sada još daleke 2033. godine, bude mjesta ne samo za hrvatsku obranu, nego i za hrvatske projekte.
Iako je EU u teškoj krizi, on još postoji i Hrvatska je dio njega – Plenković se u svojoj politici rukovodi tom premisom, a Milanović kreće od premise da je realnost da je europski projekt praktički propao i da treba tražiti druge pravce opstanka. Moguće da je hrvatski predsjednik potpuno u pravu, pa i kad kaže da je projekt »koalicije voljnih« tek fikcija (ili fiksacija) preostalih iznurenih snaga u EU-u. No, ključno je pitanje što je od te dvije politike za Hrvatsku korisnije? U ovom trenutku Hrvatska je još uvijek članica EU-a, i to financijski vrlo ovisna o europskom proračunu, ali i NATO-a. Dakle, bez puno filozofije, za Hrvatsku je sigurno i dalje korisnije da sudjeluje u savezima koji su joj u zadnjih nekoliko desetljeća itekako činili dobro. Sjetimo se, hrvatski proračun je prije ulaska u EU 2013. godine bio poharan. To Milanović najbolje zna, jer je tada bio premijer. Jednako tako, bez intervencije NATO-a u Srbiji krajem 90-ih, rat na Balkanu vjerojatno nikad ne bi bio završen. Možda je sve to i bilo zakašnjelo, ali Hrvatskoj je ipak pomoglo da lakše preživi.
Na drugoj su strani neki budući novi savezi i neki budući međunarodni poredak. To je možda realnost. Ali dok to ne postoji, za Hrvatsku je sigurno korisnije da ostane gdje jest, a to su EU i NATO. Uostalom, Europska unija je zajednica vrijednosti, ne samo zajednica naroda.